Objavljeno:
07. 04. 2020. 10:45

Ova nas lekcija neće naučiti kako da nešto dobijemo ili postignemo, nego kako da izgubimo i pustimo. Naučit će nas kako da iz svoga životnoga inventara izbrišemo sve, osim onoga najvažnijega.

Piše: Nikolina Marčić

Ljudska bića su nesavršena i ograničena i ne mogu baš svi biti izvanredni. U društvu postoje pobjednici i gubitnici, a i jedni i drugi se u trenu mogu pretvoriti u svoje antonime, odnosno pobjednici u gubitnike i gubitnici u pobjednike. I pobjeda i gubitak su dvije suprotstavljene stvarnosti koje se čovjeku neminovno događaju otkad je svijeta i vijeka. Sasvim je logično da ćemo svi težiti pobjedi, a poraz, ako je ikako moguće – zaobići ćemo ga. No, uglavnom je to teško izvedivo što nam zorno pokazuje i aktualna situacija u svezi s pandemijom koronavirusa. Nije to situacija koja je zadesila samo našu državu i regiju, nego cijeli svijet. Odjednom je veliki svijet postao tako malen i sve više liči na gubitnika koji samo što nije kapitulirao i to pred neprijateljem kojega čak i ne vidi.

Ali kao da ni to još uvijek nije dovoljno pa nikako da upoznamo i prihvatimo svoja ograničenja. I dalje redovito pronalazimo besmisao u onome što radimo, dok se smisao nalazi u onome što ne radimo. A trebali bismo raditi! Mediji su nas preplavili vijestima o velikom broju otkaza, širenju broja zaraženih, ekonomija je pokleknula i, kako sada stvari stoje, trebat će joj puno vremena da se opet „oporavi”. I svima je u fokusu upravo ta ekonomija ili izravnije: svima se po glavi motaju pitanja u stilu „Što sada? Kako dalje? Od čega živjeti? Što ako…?” Jednom riječju – novac. Ponekad mi se čini da je veći problem pad ekonomije i navodna nestašica novca, nego to što bismo sutra možda mogli biti oni koji će osvanuti na naslovnicama medija kao pozitivni na koronavirus.

Ipak, ni to više nije toliko važno jer odavno se mi „liječimo” od svakojakih bolesti, problema, stresova i čega sve ne, a sve samo zato što, dok se brinemo o tim „važnim” stvarima, zaboravljamo na onu „najvažniju” koja se zove život. Dok je novac prilično važan, briga o tome što činimo od vlastitoga života je daleko važnija pa je stoga možda i ova nevidljiva korona vidljivi šamar neophodan čitavom čovječanstvu koji će mu pomoći da se prizemlji i napokon počne voditi sadržajan život.

Kakvu muku želimo?

Sve što je u životu vrijedno truda postiže se upravo trudom i nadilaženjem negativnih iskustava koja uz taj trud idu. Svaki pokušaj da se ono negativno izbjegne, da se zaobiđe, odbaci, zanemari ili možda ušutka, samo dovodi do suprotnoga efekta. Poricanje poraza jest poraz. I to dupli poraz! Skrivanje onoga što je sramotno, zapravo je samo po sebi novi oblik sramote. Jedna stara izreka glasi: „Kud god pošli – tamo ste!” To isto vrijedi za teškoće i poraze. Kud god pošli čeka nas gomila problema i nije smisao u tome da problemima umaknemo, nego u tome da ih otkrijemo i prevedemo u rješenja na dobro naše, naših bližnjih, na dobro cijeloga svijeta jer o nama kao pojedincima svijet prilično ovisi i trenutno slušamo i gledamo lekciju na tu temu. Učimo se lakoći kretanja usprkos teškom bremenu. Učimo se lakšem podnošenju naših najvećih strahova. Učimo se smijanju u suzama.

Ova nas lekcija neće naučiti kako da nešto dobijemo ili postignemo, nego kako da izgubimo i pustimo. Naučit će nas kako da iz svoga životnoga inventara izbrišemo sve, osim onoga najvažnijega. Naučit će nas kako možemo pasti i svejedno biti dobro jer je biti dobro postala jedina opcija koja nam je preostala. Ali kako kad mnogi pesimistično tvrde da je život težak i da je život patnja sam po sebi? Kad malo bolje razmislim, ima istine u tome da je život sam po sebi patnja jer bogati pate zbog svoga bogatstva. Siromašni pate zbog svoga siromaštva. Ljudi bez obitelji pate jer nemaju obitelji. Ljudi s obitelji pate što je imaju. Ljudi koji traže ovozemaljska zadovoljstva pate zbog svojih ovozemaljskih zadovoljstava. Ljudi koji se uzdržavaju od ovozemaljskih zadovoljstava pate zbog svoga uzdržavanja. I pate uistinu jer ne znaju ili pak ne žele saznati da patnja ima smisao, a bol svrhu. Kao što malo dijete bol prouzrokovana dodirom vruće ploče na pećnici nauči da je ne dira ponovno, tako nas i naše patnje i boli trebaju dovesti do usmjerenja u pravcu pozitivne i za naše živote korisne promjene.

S druge strane, ima onih koji se previše poistovjećuju sa svojim emocijama i sve je automatski opravdano samo zato što su oni to osjetili. „Ej, čuj, razbio sam ti prozor, ali bio sam stvarno ljut i nisam imao izbora” ili „Napustio sam fakultet i otišao u Njemačku jer sam osjetio da je to prava stvar.” Donošenje odluka na emotivnoj razini i bez pomoći razuma, prilično je razarajuće jer što god nas danas činilo sretnima, sutra više neće jer je našoj prirodi uvijek potrebno nešto više. I u tome leži razlog ponavljanju naših problema. Osoba za koju se udaš je osoba s kojim se svađaš. Kuća koju kupiš je kuća koju popravljaš. Posao koji izabereš je posao koji ti stvara stres. Jer… sve ima svoju nerazdvojivu žrtvu. Od Isusa pa do svakog pojedinca. Istina, teško nam je to progutati jer bi najradije zaobišli sve žrtve i muke. Nekako nam je draža misao o vječnoj sreći. Sviđa nam se pomisao da ćemo uvijek biti ispunjeni i zadovoljni svojim životom. Ali, ipak to ne možemo niti ćemo biti sve dok ne posložimo prioritete i vrijednosti u svome životu. „Kakvu muku želimo u životu? Za što smo se spremni boriti?” – čini mi se da su odgovori na ova pitanja puno bolja odrednica za to kakvi će nam životi biti.

Emocionalno gojazni

Sreća zahtijeva borbu i izrasta iz borbe. Stvarna i dugoročna sreća zarađene su izborom i snalaženjem u našim svakodnevnim borbama. A ne možemo pobijediti ako ne zaigramo. Ono što određuje naš uspjeh nije ekonomija, nova tehnologija, novac i prestiž, nego pitanja: „Koliko si se spreman žrtvovati i koliko si bola spreman podnijeti?” Željeti nagradu, ali ne i borbu; željeti rezultat bez procesa; ne željeti borbu, nego samo pobjedu nije način na koji život funkcionira. Sebe definiramo onim za što smo se spremni boriti i to je beskrajna uzlazna spirala. Ako u bilo kojem trenutku pomislimo da smijemo prestati s penjanjem, onda smo propustili stvarni smisao jer sreća i uspjeh nalaze se i u samom penjanju. Ne zaboravimo da su najljepši pogledi oni s vrha.

Nažalost, moderni čovjek pa tako i cijelo čovječanstvo danas se nalazi pred samouništenjem jer je primarna djelatnost preoblikovana u „samo ja” pa će tako samozaljubljenost uništiti i mnoge lijepe odnose. Dostignuća tehnologije također igraju prevažnu ulogu. Prednosti interneta, društvenih mreža i medija su neminovno veliki i brojni su razlozi zbog kojih je ovo najbolji trenutak u povijesti da se bude živ. Međutim, tehnologije imaju i društvene nuspojave i možda upravo one, koje su mnoge oslobodile i obrazovale, istovremeno postaju zatvor za njih daleko više. Ako često pratimo objave na društvenim mrežama, zapazit ćemo kako sjajni poslovni ljudi vrlo često imaju probleme u privatnome životu. Natprosječno talentirani sportaši i mnogo poznatih vjerojatno su jednako izgubljeni u životu kao i oni koji sjede ispred malih ekrana i pomno prate svaki njihov pokret.

I tako je tehnologija riješila stare ekonomske probleme, a stvorila nove psihološke probleme. Ne samo da internet sadrži informacije otvorenoga koda, nego jednako tako sadrži i nesigurnosti otvorenoga koda kao što su sumnja u sebe i stid od biti i živjeti ono što uistinu jesmo. Umjesto da budemo istinski sretni, hranimo se praznim kalorijama koje nas čine emocionalno gojaznima ostavljajući trajne posljedice na naše srce i mozak. A kad smo već kod srca. Za njegovo zdravlje i našu sreću dovoljna su tek obična životna iskustva koja donose zadovoljstvo: obična prijateljstva, kreativnost, trud, pomaganje osobi koja je u potrebi, čitanje dobre knjige, smijeh s osobom do koje nam je stalo. Na prvu to sve zvuči pomalo dosadno i isprano, zar ne!? To je upravo zbog toga što su nam ta iskustva postala obična, a nisu trebala jer njih ništa ne može nadomjestiti i ona su ono što je jedino najvažnije.

Stoga, neka nas ova lekcija zvana „COVID-19” nauči da preuzmemo odgovornost za vlastiti život, neka nas potakne na bolje životne promjene. Neka nas nauči da izgubiti ne znači biti poražen i da pobijediti ne znači dobiti. I konačno, neka nas nauči razmišljati o vlastitoj smrtnosti jer nam pogled na našu ovozemaljsku smrtnost možda jedino može pomoći da sve druge vrijednosti postavimo na pravo mjesto. Nije li upravo ovo teško vrijeme pravi trenutak za taj korak?

Izvor:
Svjetlo riječi