Objavljeno:
19. 04. 2018. 11:45

Tko umije slušati Drinu, ona će mu kazati kako treba razumjeti prirodu i svijet u kojem živi

Ustaška se vojska diže
za slobodu vodit rat,
dok ne stigne sve do Drine
nit će klonut, nit će stat.

***

Misli Tuđman
granica je Drina
sad mu Drina
teče oko Knina

Piše: Ivo Lučić

Kriva, sveta, divlja, granica – samo su neke slike velike Drine. Za neke Hrvate ponajviše ova zadnja slika: granica. Zašto? Tȁ hrvatska povijest nije s njom imala mnogo neposrednih dodira i iskustava?! Onkraj svih tih afektivnih slika, Drina je pritisnuta golemim razvojnim, ekološkim i demografskim nevoljama, koje prijete uništenju njezinih prirodnih vrijednosti, na kojima sva naša iskustva počivaju.

Priroda Drine je vrijedna poštovanja, ponekad i straha. Ona spaja najviše i najtajnovitije planine Dinarida, među kojima teče divlje, s Panonskom nizinom, gdje meandrira, natapa rukavce, gotovo stoji i razlijeva se. Goleme oborine oblikuju tokove na padinama Maglića, Volujka, Durmitora, Sinjajevine… od kojih nastaju Tara i Piva. One se na Š­ćepan polju spajaju u Drinu, a na još višim padinama Prokletija i Komova nastaje Lim, desni pritok Drine. Tako počinje tok dug 346 km, sastavljen od kotlinastih proširenja i klisura dubokih do tisuću metara. Jedan od kanjona, dug 24 km, zasječen je u planine sjeverno od Višegrada, između Žepe i Klotijevca. Zbog svega toga, Drina brzo naraste, postaje plahovita i divlja rijeka – krajem ožujka 1896. poplavila je ćupriju u Višegradu – pa takva urezuje duboke kanone u ljudska sjećanja.

Živi svijet u rijeci i oko nje je bogat i raznolik, a poseban pečat mu daju endemi i relikti. Kanjone obrastaju crni i bijeli bor, smrča i jela. Gornje Podrinje je jedino životno područje Pančićeve omorike. Šume naseljavaju divljač i ptice. Drina je bogata ribom, koja se gosti bogatim kolonijama endemičnih vodenih kukaca. Neke vrste su stenoendemične, tj. mogu se naći samo u pojedinim pritokama Drine. Zbog toga su te rijeke ocijenjene razvojnim endemskim središtima za neke skupine vodenih kukaca (npr. Psychodidae), koji su indikatori čistoće voda. Sve to učinilo je gornji sliv Drine mjestima zaštićene prirode, u kojima se ističu nacionalni parkovi Durmitor i Sutjeska, sa strogim rezervatom prašumom Perućicom. Durmitor je i jedno od rijetkih prirodnih dobara u Dinaridima na Unescovom popisu.

Ekološke promjene. Rijeka se pročula po uzbudljivom splavarenju, koje je danas smijenio rafting. Međutim, prostor za užitak se smanjuje; mogao bi i nestati. Drinu s pritokama sve više guta energetska politika i pretvara je u akumulacije. Najprije je 1955. izgrađena HE Zvornik; zatim 1966. najjača od svih na Drini, Bajina Bašta (385 MW); i, od velikih, HE Višegrad, 1989. Stručni pregledi pak govore da ih je na slivu Drine ukupno stotinjak, malih i većih. Ne radi se samo o uskraćivanju užitaka; nastaje potpuno suprotan okoliš, koji prijeti istrjebljenju endemične faune.

Ali prijeti i domaćoj čeljadi! Oni su najprije doline Drine natopili suzama pa bili izgnani iz njih, da bi ih potom potopile akumulacije. Jednako kao kod Jablanice, Grančareva, Rame, Buškog blata, Mostarskog blata... Ovih mjeseci sve se to ponavlja na gornjem dijelu Drine. Planiraju nove četiri hidroelektrane: Paunci, Foča, Buk bijela i Sutjeska. Seljaci se odupiru, žale se da je kraj ionako sve neplodniji zbog učestale magle koju stvaraju jezera. Unatoč protivljenju iz ljeta 2011, krajem prosinca je u Višegradu predstavljen idejni projekt sa studijom izvodljivosti za HE Buk Bijela i HE Foča. Mediji izviješ­ćuju da je plan ujedinio protiv sebe Srbe i Bošnjake, što "niko nakon rata nije uspio", ali investitor ne daje za to pišljiva boba. I ovdje dolazi do sukoba politike najviše zaštite kroz nacionalne parkove i politike postupanja okolišem kao najjeftinijom sirovinom.

Nisu to jedini problemi Drine. Vode opterećuje kanalizacija i otpad: čak 90 posto stanovništva ispušta direktno otpadne vode bez ikakvog pročiš­ćavanja. Posebnu opasnost predstavljaju najave prevođenja njezinih voda u druge slivove: Crna Gora namjerava izgraditi HE Tepča na Tari, na području NP Durmitor i Unescova sitea, i preusmjeriti dio voda u Moraču koja pripada jadranskom slivu, a Srbija preko hidrosistema Rzav-Uvac-Lim u sliv Morave. Time se na iznimnim ekološkim sustavima izazivaju pogibeljne promjene.

Mit o granici na Drini. Ali, dobar dio Hrvata više od toga muči Drina kao granica. Mit tvrdi da je ona cijelu povijest bila granica svjetova, zapadnog i istočnog, dobrog i lošeg, božjeg i vražjeg. Međutim, prema historiografskoj raščlambi (Goldstein 2003), mit nije star niti stotinu godina. Počeo ga je koristiti Milan Šufflay, gorljivi neprijatelj Kraljevine SHS, ističući nepremostivost te granice, s čije je jedne strane hrvatski narod i Zapad, a s druge srpski narod i bizantinsko-turski Istok. U NDH je granica promaknuta u aksiom, čak je i ubačena u hrvatsku himnu: "Dravo, Savo, Drino teci". Međutim, sva sila ognja i mača nije pomogla državi da na "granici" uspostavi svoj poredak, osim kad je "vitez" Jure Francetić s Crnom legijom izbio na nju u proljeće 1942, zajedno s njemačkim i talijanskim snagama, i obilježio ju sa smrću oko tri tisuće Srba, uglavnom civila, žena i djece. "Slavu" Drine uzdignut će u ustaškoj emigraciji njegov sudrug Vjekoslav Maks Luburić. Izdavao je časopis Drina, u kojem je sebe proglasio "generalom Drinjaninom", i epskim pjesmama liječio rane po svijetu raštrkanih ratnih gubitnika.

Stvarnost, međutim, kaže da je Drina bila granica i dijelila Rimsko Carstvo nakon smrti cara Teodozija 395. godine, te da je bila granica Austro-Ugarske i kraljevine Srbije. Sve do kraja Otomanskog Carstva granica je bila – predziđe krš­ćanstva – na raznim mjestima zapadnije od Drine. Još je Ante Starčević želio državu koja bi obuhvatila Slavene s obje strane. Mit se vratio iz izbjeglištva devedesetih godina 20. stoljeća i ojačao u dijelu hrvatske politike. Generala HOS-a Blaža Kraljevića smaknuli su zbog Drine, u zasjedi u kolovozu 1992, zajedno s nizom pratitelja, predstavnici politike koja je u rat ušla s idejom o Drini kao granici. Međutim, taj hrvatski mit bio je melem na ranu bošnjačkoj politici, koja je biološki bila iskorijenjena gotovo svuda duž Drine. Svojim očima sam promatrao kako je zagovornik granice na Drini Dobroslav Paraga, boraveći na Saboru Hrvata 1994, primljen u Sarajevu kao glavna politička zvijezda. Međutim, o uspješnosti te politike govori činjenica da je Drina potpuno uokvirena srpskom vlaš­ću. Politika granice na Drini više je odgovarala velikosrpskoj politici, kao što je agresivna ustaška politika u progonstvu više pomogla Udbi nego hrvatskoj stvari.

Uzori i pogube. U čemu je problem toga mita? On pothranjuje lažnu svijest o veličini hrvatskog naroda, uvlačeći ga pod jorgan tuđih imperija. Sugerira da nema cijene koju ne treba dati za njegovo ostvarenje, iako to nema veze s realnoš­ću. Tako od svojih sljedbenika čini krvoloke, nadahnjuje ih zlom, a oni vjeruju da je to za neko veće dobro. Umjesto u Mačeka, ugledali su se u Pavelića, umjesto u Andrića – u Francetića, umjesto u dubrovačku mudrost suradnje, poklanjaju vjeru NDH-u. Zacijelo je upravo taj mit neke nedavno doveo na Drinu u martirološkoj misiji posvećenoj drinskim mučenicama, zadajući im time nove muke.

Primjer viteškog nadmetanja s osebujnom prirodom Drine i vrijedan primjer umijeća njezine premostivosti, jesu most u Višegradu i nobelovska slava koju mu je donio Ivo Andrić, što je nedavno univerzalno potvrđeno Unescovim popisom. Vrijednosti tih djela mogu biti inspiracija za razumijevanje prirode i svijeta u kome živimo – svakom čovjeku i svakom narodu.

Izvor:
Svjetlo riječi