Objavljeno:
20. 03. 2018. 09:45
Gabriel Jurkić, portret fra Eugena Matića, Franjevački muzej i galerija Gorica Livno

Za povijest književnosti je značajno da je Narcis Jenko među prvima u Bosni koncipirao pripovijetku u jednom konzistentnom autorefleksivnom obliku. Prije njegova Justina Pravdića nijedan junak bosanskohercegovačke pripovijetke nije imao takvu moć autorefleksije.

Piše: Zdenko Lešić

U godinama Velikoga rata (1914. – 1918.) u Bosni je kulturni život bio sasvim zamro: časopisi su prestali izlaziti, knjige su se i ranije rijetko objavljivale, pisci i općenito pismeni ljudi, bili su ili internirani, ili regrutirani i poslani na ratišta, ili su zamuknuli u iščekivanju kraja. U takvoj sumornoj atmosferi jedan mladi, a teško bolesni franjevac, u tišini i osami samostana na Gorici kraj Livna ispisivao je stranicu za stranicom svojih feljtona, pripovjedaka i romana. (Malo što od toga vidio je tiskano jer je umro iste godine kad se završio rat.) Taj „bosanski Šenoa”, kako su ga poslije nazivali (valjda zbog dva povijesna romana koja su nekad među katoličkim čitateljstvom u Bosni bila vrlo popularna: Spiritus procellarum i Obitelj vojvode Hrvoja), tragična je figura mladića koji je u život ušao sa zanosom „čovjeka od pera”, a kome je sudbina kao životni krug dosudila tek tijesni horizont u sjeni staroga oraha u samostanskom dvorištu na Gorici, gdje je provodio dane, mjesece i godine, pišući i čitajući.

Taj neopravdano zapostavljeni pisac, koji je u franjevački red ušao s imenom fra Eugen Matić, a u književnost sa pseudonimom Narcis Jenko, u život je ušao višestruko hendikepiran. Rano je ostao bez oba roditelja. Kao dječaka prihvatili su ga franjevci, koji su ga s jedanaest godina poslali u Franjevačku gimnaziju u Visoko, a poslije četiri godine na studij teologije u Sarajevo. Kad je diplomirao, postavljen je za nastavnika matematike u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, ali je već poslije dvije godine morao napustiti pedagoški rad jer ga je savladala teška bolest. Godine 1915. u Beču mu je amputirana noga, pa je utočište našao u samostanu na Gorici, potpuno se posvetivši književnom radu. Osjećajući da ga njegova „otpilana noga vuče k zemlji”, kako je pisao prijatelju Gabrijelu Jurkiću, žurio je da ostavi neki trag o sebi. A bio je svjestan da mu za njegove književne aspiracije treba mnogo više i književnoga i životnoga iskustva:  

            „Sad baš čitam” – pisao je Jurkiću – „kako je Ibzen po pet – šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao. Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim – ali nada mnom visi Damoklov mač. Znaš li, moj Gabrijele, da se ja ne nadam iz nijedne zime živ izvući. A u meni vrije mnogo toga i pišem da sebe zabavim u dosadnim časovima, i pišem jer pisati moram (...) I da mi nije unutarnje potrebe pisanja, ja bih klonuo. Ja osjećam u sebi da bih mogao biti dobar književnik, ali bih morao zdrav biti, mnogo hodati, mnogo gledati, mnogo doživljavati.”

Ipak, unatoč tom hendikepu Narcis Jenko je stvorio pripovjedačko djelo nesumnjive vrijednosti. On je bio bolji stilist od većine bosanskohercegovačkih pripovjedača prije njega. A bio je i jedan od najnačitanijih. O tome svjedoči njegov briljantni ogled o Matošu, koji je napisao povodom Matoševe smrti 1917. godine, kao i pronicljiv prikaz romana Put u Nebo Hermanna Bahra. O tome svjedoče mnoge usputne opaske o vlastitoj lektiri u pismima prijateljima, posebno u prepisci sa slikarom Gabrijelom Jurkićem. (Vraćajući Jurkiću nekoliko pozajmljenih knjiga, on uz njemački prijevod Slike Dorijana Greja primjećuje: Niko  nije tako snažno opisao grijeh kao Wilde u tom djelu, izuzev Dostojevskog.)

            Tu je erudiciju Narcis Jenko prenosio na junake svojih pripovjedaka, koji u razgovorima citiraju Baudelairea, pozivaju se na Fichtea,  govore o umjetnosti, polemiziraju o vjeri i o pravdi, konstatiraju nemoć znanosti i seciraju vlastitu dušu. A to je njegovom pripovjedačkom svijetu dalo neku duševnost, koja je bila nepoznata starijim bosanskim piscima. Na taj intelektualizam je upozorio još Ilija Jakovljević, skicirajući u nekrologu njegov portret:

„U balkanskoj Bosni jedini Europejac i onda kad piše iz narodnog života. U zemlji nekulture jedan od najkulturnijih. U zemlji još sa filozofijom narodnih poslovica i socijalističkih mudrolija, već po načinu života, filozof. Naravno: skolastik po strpljivosti, u boli stojik. I opet: ne stidi se sa svoje duševne visine sići među narod.”

Taj novi intelektualistički duh, koji je Narcis Jenko unio u bosanskohercegovačku pripovijetku može se osjetiti već u jednoj od prvih njegovih novela pod naslovom Pod jesen (1915.). Njezin junak je mladi intelektualac Justin Pravdić koji je bio nevino optužen za ubojstvo i koji je zbog toga odležao godinu dana dok se nije utvrdilo da je nevin, ali je na njemu ipak ostao „žig sramote”, pa je i djevojka koju je volio od njega okrenula glavu i udala se za drugoga. Ta fabula iznesena je u formi dnevnika koji po izlasku iz zatvora piše sam junak. U tim njegovim dnevničkim zapisima miješaju se uspomene na sretne dane ljubavi, rezignirana razmišljanja razočaranoga idealista, slike iz svakidašnjega života, filozofske refleksije i pripovijedanje o vlastitom slučaju. Narcis Jenko nije bio u prilici da upozna tehniku struje svijesti, tj. način kako se „uređuje unutrašnji nered”, pa nije ni znao kako tu „zbrku” dovesti u red. Međutim, za povijest književnosti je ipak značajno da je Narcis Jenko među prvima u Bosni koncipirao pripovijetku u jednom konzistentnom autorefleksivnom obliku. Prije njegova Justina Pravdića nijedan junak bosanskohercegovačke pripovijetke nije imao takvu moć autorefleksije.         

            A tko su bili junaci njegovih pripovjedaka? Sve odreda mladi intelektualci: jedan student filozofije, ateist i cinik (Predodređeni), jedan mladi svećenik koji je izgubio „duševnu ravnotežu”, kad su ga zanijela „dva crna žarka ženska oka” (Sumnja), jedan mladi književnik koji ne može naći zajednički jezik s ljudima iz svoje okoline (U času stvaranja), mladi kipar koji je izgubio inspiraciju, pa se vratio u rodno mjesto (U rodnom  mjestu), još jedan mladi svećenik idealist koji se zbog svoje duhovnosti i tankoćutne osjećajnosti ne može prilagoditi svojim župljanima, ogreznulim u siromaštvu i neukosti (Župnik Ninić) i dr. Svi ti mladi ljudi doživljavaju unutarnji sukob „duha” i „materije”, ideala i prostote, „visokih” i „niskih“ načela života. A čini se da je autor u svojim pričama zapravo reproducirao samoga sebe: vlastite sumnje, vlastita razočarenja, vlastite nemire. Tek kasnije on je iz toga intelektualističkog ambijenta sišao u svijet ljudskoga stradanja. Naime, on je pred smrt pripremio knjižicu sa sedam pripovjedaka koju je, pod naslovom Bosančice, 1923. izdalo „Društvo sv. Jeronima” u Zagrebu. U njoj je okupio pripovijetke s ratnom tematikom, koje redom prikazuju dubinu patnje koju je kod običnoga, siromašnoga svijeta prouzročio rat. Bez patetičnih riječi, u jednostavnim, svedenim  slikama, u prikazu ljudi koji u nijemom bolu trpe glad i tugu,  Narcis Jenko je uspio izraziti glasni protest protiv rata kao rijetko koji bosanskohercegovački pripovjedač.

            Narcis Jenko nije bio jedan od onih tradicionalnih pripovjedača, koji su svoje priče ispredali u jednoj nepresušnoj kreativnoj imaginaciji, lako se suživljavajući s najneobičnijim ličnostima i najčudnijim sudbinama. On je bio bliži onim modernim prozaistima koji u svojim pričama neprestano obnavljaju i umnožavaju sebe, svoja iskustva i svoje unutarnje svjetove. A u tome je bio među prvima u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi