Objavljeno:
16. 12. 2017. 08:30

Bio jednom jedan mali anđeo koji je imao mnogo malih zvjezdica na svojoj odjeći. Bilo ih je toliko da ih nitko nije mogao izbrojiti. Često su sjale i svjetlucale sve zajedno kao za okladu; onda, naime, kad je mali zvjezdani anđeo bio sretan.

Autor: Elke BRÄULING

Ponekad je manje zvjezdica svjetlucalo na njegovoj odjeći. Tada mali anđeo nije bio baš veseo. Bilo je također dana kad se na njegovoj odjeći nije vidjela nijedna zvjezdica. To su bili dani kad je mali anđeo bio tužan. To se i jednom anđelu može dogoditi.

To nije bilo dobro, jer kad je mali anđeo bio tužan, morao je plakati, a kad je plakao, gasili su se duhovi svjetla koji su bili odgovorni za svjetlucanje zvijezda. To se, nažalost, događalo često jer je mali anđeo često bio tužan.

– Ne smiješ toliko plakati! - govorili su njegovi drugovi. – Ali, ja sam često žalostan – tužio se mali anđeo. To drugi zvjezdani anđeli nisu mogli razumjeti. – Zašto si tako često žalostan? – pitali su. – Lijepo je na nebu svjetlucati.

Mali je anđeo kimao glavom.

– Kako se mogu veseliti kad pogledam na zemlju? – pitao je. – Toliko nevolje i bijede vlada dolje. Kako tada mogu veselo svjetlucati?

– Zar te zemaljska nevolja rastužuje? – upita ga jedan anđeo. – Što se to nas tiče? – reče drugi. – Naš je posao svijetliti!

– Svjetlo treba donositi nadu – promrmlja mali anđeo, ali ga nitko nije slušao. I dok su njegovi drugovi i dalje svjetlucali, on je gledao na zemlju. Pogled mu je bio usmjeren na mjesta gdje je vladala nevolja.

Ugleda jednoga čovjeka i ženu. Činilo se da su siromašni. Umorno su se povlačili ulicama jednoga grada. Žena je očekivala dijete. Ali, nije bilo nikoga tko bi ih primio. Sa svih su vrata bili vraćeni. A kad su se njih dvoje u jednoj prljavoj štali spremali na spavanje, malomu je anđelu gotovo puklo srce od tuge. Tako bi im rado pomogao. Svjetlo treba donositi nadu, promrmlja još jednom, vrlo žalostan. Ah, što bih mogao učiniti? I već mu suze počeše kapati niz lice. Plakao je i plakao, a na njegovoj odjeći gasili su se duhovi svjetla jedan za drugim, dok malom anđelu nije preostala nijedna sjajna zvjezdica. Ponovno je morao plakati. Najradije bi sada bio u štali kod ovih siromašnih, neprihvaćenih ljudi, pomisli i zatvori oči.

Najednom oko njega postade toplo. Mali anđeo žmirnu. Začuđen, pogleda oko sebe. Jasno, toplo svjetlo zasja prema njemu, a odnekud se začu pjesma. Što se dogodilo? Gdje sam? Začu lagani plač. Ugleda dijete. Ležalo je u jaslama. U jednoj štali. To je, dakle, ta stara štala što sam je ranije vidio, pomisli mali anđeo i razveseli se. Kako je ovdje svijetlo! A čovjek i žena? Kako su se sretno nadvili nad jasle i smiješili djetetu!

Mali anđeo osjeti kako se sve njemu smije. Nada!, kliknu. Ona je tu! I osjeti kako se svjetlo vraća k njemu i kako zvjezdice na njegovoj odjeći počeše svjetlucati. Mali je anđeo bio sretan. Baci blažen pogled na dijete, ženu i čovjeka i šapnu: Hvala! i odlebdi sav radostan i umiren na nebo.

U ovoj čudesnoj noći sjale su zvjezdice na odjeći maloga anđela svjetlije od svih drugih zvijezda na nebu i svatko tko ga ugleda razveseli se i osjeti nešto kao nadu. To je razveselilo maloga anđela i on odluči nikada više ne izgubiti nadu. Ali, nije mogao iz svoje kože. Neprestano je otkrivao stvari koje nisu bile lijepe i njega su rastuživale da je, usprkos svim odlukama, ponovno morao plakati. Kako može biti radostan kad se ljudi međusobno svađaju, kad su zli jedni prema drugima i vode ratove? Kad gladuju, trpe nevolju, kad su osamljeni, izgubili prijatelje ili domovinu? Neprestano se nalazio razlog za tugu i tako je mali anđeo, često plačući i smrzavajući se, silazio na zemlju zato što je izgubio svoje duhove svjetla. Ali, za divno čudo, ipak je ponegdje nalazio komadić nade i s njom su se njegovi duhovi svjetla vraćali na njegovu odjeću.

I zadnje je godine mali zvjezdani anđeo izgubio svoje svjetlo. Bilo je to kad je u našoj zemlji otkrio ljude koji su tražili novu domovinu. Ali, činilo se da nisu dobrodošli. Mali je anđeo vidio mržnju i nasilje i čuo mnoge ružne riječi. Kamo će oni?, ljutio se, ta, imao dovoljno mjesta u ovoj bogatoj zemlji! I kako ovo nije mogao shvatiti, morao je plakati. Plakao je i plakao i spustio se u jedan grad, točno u sjajno, toplo more svjetla. Mnogi ljudi, veliki i mali, stari i mladi, siromašni i bogati, stajahu na ulicama i svatko držaše jedno malo svjetlo u ruci. Jodno svjetlo protiv mržnje, svađe i nasilja. Bio je to lanac svjetla, a lica ljudi su sjala svijetlo i prijateljski. Mali zvjezdani anđeo se nasmiješi. Nada, povika, Ona je tu. Ona je još uvijek tu!

Tada se duhovi svjetla ponovno vratiše k njemu, a zvjezdice zasjaše na njegovoj odjeći. Mali zvjezdani anđeo posla ljudima pozdrav i vrati se na svoje nebesko mjesto. Bio je zadovoljan. Ima nade. I uvijek će je biti.

Izvor:
Svjetlo riječi