Objavljeno:
23. 03. 2018. 09:45
Izvor: Pixabay

Lijenost i bojažljivost su dva najveća neprijatelja duhovnog života. A najopasnije su kad se kriju pod plaštem „razboritosti”.

Autor: Thomas Merton

Ta iluzija ne bi bila toliko pogubna kada sama razboritost ne bi bila jedna od najvažnijih vrlina duhovnog čovjeka. Uistinu, razboritost je ta koja nas mora naučiti razlikovati bojažljivost od razboritosti.

Razboritost nam govori što Bog od nas želi, a što ne želi. Govoreći nam to, ona nam ujedno pokazuje i koja je naša dužnost: odgovoriti nadahnuću milosti i opsluživati sve druge znake Božje volje.

            Lijenost i bojažljivost stavljaju našu trenutnu udobnost ispred ljubavi prema Bogu. One se boje nesigurne budućnosti jer nemaju povjerenja u Boga.

            Razboritost nas upozorava na uzaludne napore; ali za strašljivca su svi napori uzaludni. Razboritost nam pokazuje gdje su napori uzaludni, a gdje su oni obvezatni.

            Lijenost bježi od svih rizika. Razboritost bježi od beskorisnih rizika, ali nas potiče da preuzmemo rizike koje od nas zahtijeva vjera i milost Božja. Kad je Isus rekao da se za kraljevstvo nebesko treba izboriti, mislio je da je to moguće samo pod cijenu određenih rizika.

            Slijedimo li Krista, morat ćemo prije ili kasnije sve riskirati kako bismo dobili sve. Moramo se kockati na neviđeno i riskirati da izgubimo sve što vidimo, kušamo i osjećamo. Ali znamo da se isplati riskirati jer nema ništa nesigurnije od prolaznog svijeta. Jer prolazi vanjski oblik ovoga svijeta (1 Kor 7,31).

            Bez hrabrosti ne možemo zadobiti istinsku jednostavnost. Bojažljivost nas drži u dvojbi – oklijevajući između svijeta i Boga. U ovoj dvojbi nema prave vjere – vjera ostaje samo mišljenje. Nikada nismo sigurni jer se nikada potpuno ne predajemo vodstvu nevidljivoga Boga. Ova dvojba je smrt nade. Teško se rastajemo od vidljivih sredstava za život koji će, to dobro znamo, jednoga dana nestati. Ova dvojba čini istinsku molitvu nemogućom; nikada se ne usuđuje nešto tražiti, ili ako već traži, tako je nesigurna hoće li je se čuti, tako da u svakom trenutku svoga traženja kradomice traži ljudsku razboritost kako bi stvorila privremeni odgovor (Usp. Jakov 1, 5-8).

            Kakva korist od molitve ako za vrijeme moljenja imamo tako malo pouzdanja u Boga pa smo zauzeti smišljajući neku vrstu vlastitog odgovora na svoje molitve?

Izvor:
Svjetlo riječi