Objavljeno:
26. 02. 2020. 10:30

„Ove korizme odričem se cigareta!” „Svih ovih četrdeset dana alkohol ne dolazi u obzir!” „Kolači u korizmi: vozdra!”„Neću izlaziti cijele korizme u kafiće!” „U korizmi ne jedem meso!”... I tako se lista nastavlja s manjim ili većim samonametnutim zabranama i odricanjima.

Piše: fra Janko Ćuro

A onda kad korizma završi, nastavlja se točno ondje gdje se stalo prije četrdeset dana. Pa sljedeće korizme opet ispočetka. Svako korizmeno odricanje je lijepo, poželjno pa i hvalevrijedno. Međutim, ako korizmu svedemo samo na ovo, onda ćemo opet propustiti ono važno. Takvi smo mi ljudi. Radije se okupiramo onim manje važnim, gotovo bih rekao kozmetičkim zahvatima vjerskoga umjesto da se potpuno pozabavimo našim najdubljim stremljenjima koji određuju naš cjelokupan život. Vrijeme korizme je povlašteno vrijeme u kojem se potpuno trebamo posvetiti onom važnom: raščišćavanju, prokrčivanju i kalibraciji vlastitoga duha. Najvažnije bi bilo zaustaviti se na tren nad svojim životom i postaviti si teška, ali prevažna pitanja: Kojim životnim putem idem? Što su mi životni prioriteti? Gdje sam u odnosu na Boga i u odnosu na svoga bližnjega? Jesam li davno vjeru stavio u funkciju autopilota? Posjećujem li crkvu ili sam živa Crkva Božja? Tko je središte i cilj moga života?

Isusove kušnje

Svi odgovori na pitanja o čovjeku, životu i smrti za kršćane nalaze se u Bibliji. Kako bismo iskreno i temeljito odgovorili na ova gore životna pitanja, dopustimo da nam pomogne sam naš Učitelj, koji se upravo zbog mene i tebe u korizmi zaputio u pustinju (Mt 4,1-11):

Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.” 

Ovim riječima đavao započinje svoju stupnjevitu zadaću koja ima za cilj čovjeku zakrčiti, zamagliti i zatrpati svaki put koji ne vodi k njemu. On želi čovjeka preusmjeriti s puta vjere, a to najčešće započinje najelementarnijim: tjelesnim potrebama i užicima kao što su hrana, odjeća, zabava... Ovim stvarima dobrim za jelo i za oči zamamljivim, on želi čovjeku postaviti druge prioritete i ciljeve kako bi mu skrenuo pogled s Boga. Vrlo često šapne čovjeku: neka ove stvari budu središte oko kojih će se vrtjeti tvoj život! Kako samo dobro zakamuflira zamku! Jer, ništa od ovoga nama kršćanima nije strano. Svi mi volimo dobru hranu, odmoriti se, zabaviti se i u tome nema ništa loše. Ali stvar postaje opasna onoga trenutka kad nam te stvari postanu cilj i središte života jer, same po sebi, one imaju aspiraciju čovjeku zamijeniti Boga. Onda kada mu one postanu središte života, đavao je od prve uspješno odradio svoj posao.

A on odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.”

Svrha kruha je da čovjeku održava život, dok je svrha vjere da mu život prožima, osmišljava i čini potpunim. Time se đavlu izbija glavni adut u ponudi tjelesnih potreba i užitaka. No, to ga ne obeshrabruje pa prelazi na viši stupanj kušnje.

Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.”

Ovo je već puno zamamnija i ozbiljnija ponuda. Mnogi će ljudi s manjim ili većim teškoćama izići na kraj sa zamkama tjelesnih užitaka, ali „vrh” je već nešto što se teže odbija. S razlogom je đavao odabrao vrh hrama za kušnju. Naime, hram je bio u Isusovo vrijeme središte vjerskoga, kulturnoga i političkoga života. Biti na vrhu hrama znači biti u samom vrhu društva gdje te svi vide i gdje ti se dive. A to znači postati slavan, čašćen i poštovan. Onda kada mu slava postane središte života, čovjek je u stalnoj jurnjavi, često bezglavoj, za još više slave, lajkova, pregleda, portala, televizije, novina... Kako je svaki plamen slave potpuno sličan onome na svijeći koji se suviše lako može ugasiti ako se ne hrani i brani, onda joj se čovjek mora potpuno posvetiti. A to onda znači da mora zapostaviti sve drugo, na prvom mjestu vjeru i Boga, jer je promijenio svoj životni cilj. To mu više nije Bog, nego „vrh hrama”.

Isus mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”

Drugim riječima: Ne izigravaj Boga! Jer ako Ga iskušavaš, onda se stavljaš na istu razinu s Njim. Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti, ali pri tome nikad ne zaboravi da nisi za prah stvoren pa zvao se taj prah i zvjezdana prašina. Tko s tim mislima liježe i ustaje, nema šanse da mu krhka slava reducira i uništi život. Jer, zna svoje mjesto u cjelokupnom tijeku vremena kojim ravna i upravlja Bog, a kojemu jedinom pripada sva slava. Samo u ovome kontekstu đavlova ponuda „vrha hrama” postaje potpuno beznačajno i bezvrijedno mjesto. Ali đavao ne odustaje, nego sve što ima ulaže u zadnju ponudu.

Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.”

Ovo je najozbiljnija i najopasnija ponuda. Većina ljudi može se oduprijeti zamamnostima tjelesnih užitaka koje simbolizira „kruh”, mnogi će ljudi savladati želju za slavom i časti koje simbolizira „vrh hrama”, ali vrlo rijetko će tko ostati imun na ponudu „kraljevstava svijeta i njihove slave”, tj. ponudu da postane moćan. Biti moćan, manipulirati ljudima, biti gospodar ljudskoga uma i života najjača je kušnja koju đavao može ponuditi čovjeku, a koja uvijek dolazi uz posebnu i visoku cijenu: čovjek mu se mora pokloniti. Koliko je ta želja za moć jaka onima koji je imaju najbolje se vidi po tome što je ni pod kakvim uvjetima ne žele prepustiti drugima. Koliko ova želja za moć zarobi one koji je nemaju vidi se najbolje po tome što su na sve spremni samo da je se domognu. Kada je cilj života moć, onda se opravdava svako sredstvo pa onda ništa nije sveto osim same moći, koja se hrani tako što joj se služi i klanja. A onaj kome se čovjek klanja jest njegov bog ili Bog. Oboje nikad ne mogu zajedno.

Tada mu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Priznati sebi

Da. Tek tada Ga đavao pušta i odustaje jer mu ništa drugo ne preostaje. A Isus, nakon što je odbio sve tri đavolove ponude, potpuno je spreman posvetiti se svome mesijanskom putu na kojemu je cilj jasan: ispunjavanje volje Oca nebeskoga koji Ga je poslao da spasi čovjeka. Otac je cilj i središte Isusova života.

Svima nama koji se zovemo Njegovim učenicima i svima nama koji se prečesto samo s puno mašte možemo tako nazvati, ova nam godina opet nudi na raspolaganje četrdeset dana korizme kako bismo svoj vjernički put propitali, korigirali i usmjerili prema Bogu – cilju prema kome stremi cijeli svemir. Lijepo je što ćemo si ponešto zabraniti, ali bi uz to bilo još bolje kad bismo se iskreno upitali, a što smo to sve sebi dopustili i u što nas je to pretvorilo? Sjajno bi bilo kad bismo se malo odmaknuli od sebe kako bismo jasno vidjeli čime smo sve premazani i s koliko slojeva? Naravno da je čovjeka strah to učiniti, ali se ne trebamo plašiti samo onda ako ćemo barem sebi biti potpuno iskreni. Jer, bez obzira na sve što smo bili ili što jesmo, duboko u nama se i dalje krije dijete stvoreno na sliku Božju kojemu se moramo što prije vratiti tako što ćemo smoći snage i skinuti slojeve kruha, slave i moći u koje smo se nerijetko oblačili. Onda kada nam Bog bude jasan i nedvosmislen smisao, središte i cilj životnoga putovanja, tek tada možemo biti istinski i siti i slavni i moćni jer je to u našim ljudskim terminima samo nuspojava dioništva u Božjem životu. Stoga, ne, nisu kruh, slava i moć u sebi loši. Oni su samo, što bi narod rekao, dobre sluge, ali loši gospodari. Štoviše, pogubni gospodari.

Izvor:
Svjetlo riječi