Objavljeno:
10. 10. 2017. 09:00
Krist Pantokrator, Katedrala u Montrealu, Italija

Poslanica Hebrejima donosi pred čitatelja lik Krista kao Velikoga svećenika. Nije poznato tko je njezin autor, a nagađa se da je pisana Židovima koji su prihvatili kršćansku vjeru ili možda kršćanima iz poganstva koji su osobito simpatizirali starozavjetne židovske ustanove kao što je Hram i svećeništvo.

Piše: fra Darko Tepert

Stoga je velika pozornost posvećena govoru o Kristovu svećeništvu i o njegovu jedinstvenom bogoslužju. Neki misle da je ova poslanica upućena židovskim kršćanima koji su žalili za sjajem staroga hramskoga bogoslužja, bilo da je to žaljenje prouzročilo razorenje Hrama 70. godine, bilo da ga je prouzročio raskid između kršćanstva i židovske vjerničke zajednice.

Krist – naš brat

Poslanica pred očima ima Isusa Krista čija je veličina prethodno predstavljena (usp. Heb 1,1-14). On je Sin Očev po kojemu je Otac progovorio nama. On je „odsjaj Slave i otisak Bića njegova i sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe” te „sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (1,3-4). O ulozi ovoga Sina Božjega svjedoče brojni starozavjetni tekstovi (usp. 1,5-13). On je podnio muku na korist ljudima (usp. 2,8-9).

U takav kontekst smješten je odlomak koji je ovdje predložen za čitanje. Kad se na početku kaže da je „dolikovalo” da Otac provede Sina kroz patnju, misli se na Božji spasiteljski naum. Sve je tako određeno sa samo jednom svrhom – da mnogi sinovi budu privedeni slavi (usp. 2,10). To pak ima smisla jer su „i Posvetitelj i posvećeni – svi od jednoga” (2,11). Posvetitelj je Isus Krist, a posvećeni su oni koji su njegovi, to jest kršćani. I Krist i kršćani imaju zajedničkoga Oca. Zato se Krist ne stidi kršćane nazivati braćom (usp. 2,12) jer to doista i jesu.

Pritom su navedene riječi psalma koje su primijenjene na Krista. Cijeli Psalam 22 govori o patnjama i nadama pravednika. Započinje riječima: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Ps 22,1). Od samih početaka kršćanstva, već u vrijeme nastanka evanđeljâ, kršćani su ovaj psalam povezivali s Kristovim vazmenim otajstvom, pa ga stavljaju i na Isusova usta dok on visi na križu. U psalmu se spominju probodene ruke i noge, kao i haljine koje su kockom razdijeljene (usp. 22,17-19). Iz muke, molitelj se u psalmu okreće s pouzdanjem Bogu da ga spasi (usp. 22,20-22). I tada dolaze riječi: „A sada, braći ću svojoj naviještat' ime tvoje, hvalit ću te usred zbora” (22,23). Kristova muka, smrt i uskrsnuće postaju navještaj Božjega imena ljudima, onima koji su njegova braća.

Krist – milosrdni svećenik

Sljedeća dva kratka starozavjetna navoda preuzeta su od proroka Izaije: „Čekat ću Gospodina koji je lice svoje sakrio od doma Jakovljeva – u njega ja se uzdam. Evo, ja i djeca koju mi Gospodin dade Izraelu smo znak i znamenje od Gospodina nad vojskama što prebiva na gori sionskoj” (Iz 8,17-18). Prorok i „djeca koju mu je Gospodin dao”, to jest oni koji ga slušaju, znak su svima. Oni su znak svojim čekanjem. Taj znak postaje jasan kad završi čekanje, jer Izaija kaže: „Gospodin čeka čas da vam se smiluje, i stog izgleda da vam milost iskaže, jer Gospodin je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju” (30,18). Čekanje je oznaka vjere, a smilovanje je oznaka Boga. Krist ostvaruje smilovanje, a čeka zajedno s nama. Tu je njegova izvanredna uloga.

Poslanica Hebrejima, nakon što je prethodno naglasila veličinu Sina i njegovo zajedništvo s Ocem, sada naglašava važnost utjelovljenja, to jest činjenice da je postao jednak nama u svemu osim u grijehu. Time, on koji je „dijete” slično kao što smo i mi „djeca” istoga Oca, uzimajući naše čovještvo na sebe, preuzima i našu muku borbe protiv đavla, protiv Zloga (ups. Heb 2,14). On konačno ostvaruje oslobođenje svih ljudi iz ropstva smrti (usp. Heb 2,15).

U ovoj posredničkoj ulozi između Boga i čovjeka Krist je pravi svećenik, a predstavljen je kao „milosrdan” i „ovjerovljen Veliki svećenik” koji stoji „u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda” (2,17).

Izrazom okajanje grijeha misli se na obred koji je vršen u jeruzalemskom hramu na Dan pomirenja. Glagol okajavati prevodi grčki glagol hilaskomai koji dolazi od istoga korijena kao i imenica hilasmos, koja u grčkom prijevodu Staroga zavjeta znači i pomirenje u izrazu Dan pomirenja. Okajavati grijehe ovdje znači uklanjati grijehe, bilo da to čini sam Bog ili posredstvom svećenika na način kako je to Bog ustanovio.

Krist je „milosrdan” Veliki svećenik jer suosjeća s narodom, nije udaljen ni odijeljen od naroda, nego je utjelovljenjem u potpunosti združen s čovjekom. Takav je Veliki svećenik „poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (4,15). Poslanica Hebrejima detaljno predstavlja ulogu toga Velikoga svećenika koji „prinosi darove i žrtve za grijehe” (5,1), ali naglašava da on nije poput onih običnih velikih svećenika koji su morali na Dan pomirenja prinositi najprije žrtve za svoje grijehe pa tek onda za grijehe naroda (usp. 5,3), jer Krist nije imao grijeha. Njegovo se milosrđe očituje u tome što je „u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje onomu koji je mogao spasiti od smrti” (5,7). Na taj način, svojom mukom koja je osmišljena molitvama i prošnjama, postao je „svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja” (5,9). Milosrđe Krista, Velikoga svećenika, ostvaruje se u vječnom spasenju njegove braće.

Krist – ovjerovljeni i vjerni svećenik

On je i „ovjerovljen” Veliki svećenik. Grčka riječ pistos može se prevesti i 'ovjerovljen' i 'vjeran'. Kako to često biva u Svetom pismu, nije dobro zanemariti dvoznačnost ove riječi. Najprije, on je ovjerovljen od Oca jer je njegov Sin (usp. 3,1-6) i jer je „prodro kroz nebesa” (usp. 4,14). On je također i vjeran jer ustraje u pouzdanju u Oca. Zato su i kršćani pozvani biti vjerni tako što će ustrajati u pouzdanju u Boga (usp. 3,7-15).

Milosrdni i ovjerovljeni Veliki svećenik „okajava grijehe naroda” (2,17). Kao što je u Starom zavjetu veliki svećenik jednom godišnje, na Dan pomirenja, ulazio u Svetinju nad svetinjama s krvlju žrtvenoga jarca kako bi njome poškropio pomirilište na Kovčegu saveza i time ishodio oproštenje grijeha za sav narod, tako sada Isus Krist kao jedini pravi Veliki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama koja je na nebesima i jednom zauvijek i daje vječno otkupljenje. Poslanica Hebrejima ovako o tome govori: „Krist se pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje” (9,11-12).

Krist tako, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću, ulazi u samo nebo i za nas se pojavljuje pred licem Božjim i svojom žrtvom dokida naš grijeh (usp. 9,24-28). Zato je ovo „prijestolje milosti” otvoreno i za nas pa nas pisac poslanice poziva da smjelo pristupimo te da primimo milosrđe i milost nađemo (usp. 4,16). Izraz prijestolje milosti označava Božje prijestolje kojemu je Sin zdesna (usp. Heb 8,1; 12,2), no prijestolje pripada i samome Sinu (usp. Heb 1,8).

Milosrđe – poziv na obraćenje

Papa Franjo, potaknut ovim riječima Poslanice Hebrejima, kaže: „Neka riječ oproštenja dopre do sviju i neka poziv da se iskusi milosrđe nikoga ne ostavi ravnodušnim. Svoj poziv na obraćenje s još većim žarom upućujem onima koji su zbog svoga načina života i vladanja daleko od Božje milosti. Tu prije svega mislim na muškarce i žene, pripadnike neke od zločinačkih organizacija. Za njihovo ih dobro molim da promijene život. Tražim to od njih u ime Sina Božjega, koji, premda je odbacio grijeh, nije nikada odbacivao grešnika... Isti je poziv upućen osobama koje sudjeluju u korupciji ili je potpomažu. Ta gnojna rana društva teški je grijeh koji vapi u nebo, jer potkopava same temelje osobnoga i društvenoga života... Da bi ju se iskorijenilo iz osobnoga i društvenoga života, nužne su: mudrost, budnost, čestitost, transparentnost, kao i hrabrost da se prokaže svaku zloporabu... Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! Ovo je vrijeme da dopustimo da nam srca budu dirnuta! Kada smo suočeni s počinjenim zlom, pa i teškim zločinima, to je prilika da poslušamo vapaj nevinih ljudi kojima su oteta njihova dobra, dostojanstvo, osjećaji, sam njihov život” (Lice milosrđa, 19).

Papa ovime zapravo poziva da doista smjelo pristupimo Prijestolju milosti. Smjelost je potrebna jer taj čin podrazumijeva promjenu života. Krist je za nas sve učinio kao Veliki svećenik. Put nam je otvoren. Samo trebamo krenuti! Samo se trebamo pokrenuti! I tada ćemo primiti milosrđe i naći milost.

Izvor:
Svjetlo riječi