Objavljeno:
07. 01. 2020. 14:00

Primireno je i pritajeno, ali još i danas osjetno očuvano dostojanstvo kraljevskog grada, negdašnjeg čuvara krune i tjelesa koja su je nosila.

Piše: Leonard Valenta

Bosanski ga vladari podigoše, duboko u srcu Bosne, zavučeno i pritajeno, kao da su željeli sačuvati ga samo za sebe. Ipak, ne bi tako! Namriješe oni ove zidine i kule cijeloj Bosni, za godine koje su dolazile, za vladare koji su ih nasljeđivali i za pokoljenja koja živješe pod ovim komadom nebeskog svoda. Postade on kamen temeljni bosanske srednjovjekovne države, mjesto gdje se ispisivala povijest ove zemlje. Kraljevi pohraniše krunu bosansku u njega, dvor podigoše, povelje pisaše i izaslanstva primaše. Onaj koji je vladao Bobovcem, vladao je Bosnom. Ne čude onda i sva trvenja oko Bobovca među pretendentima za bosansku krunu, kao i osmanska navala na grad u vrijeme sultanova pohoda na Bosnu. Bobovac je u svemu tome čuvao i očuvao dostojanstvo kraljevskog grada. To je u iskonu i bio, i ostao. Uspijevao je to poput tipičnog bosanskog inadžije, uz svu slavu i jad koje su donosila različita vremena. Dostojanstvo baštinika kraljevske moći je bilo jače jer je stoljećima trajalo.

I danas je tako, kad se o Bobovcu bave i koji trebaju i koji ne trebaju, koji od njega pokušavaju načiniti sve osim kraljevskog grada. Samo prije petnaestak godina bio je gotovo u zaborav utopljen, sada je svačiji i ničiji! On, pak, i dalje isijava svojim dostojanstvom, u svakom kamenu i svakom uzdahu. Ono je primireno, pritajeno, ali osjetno.

Povijesni ga izvori prvi put spominju 1350. godine, kada grad, u ratu protiv bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, bezuspješno opsjeda srpski car Dušan. Samo šest godina kasnije Stjepanov nasljednik ban Tvrtko piše na Bobovcu povelju, navodeći i svoj dvor u gradu. Golem je popis dokumenata različita sadržaja, koji su izdavani na Bobovcu. Prepiske, darovnice i odluke bosanskih vladara često su imale za mjesto izdavanja upravo dvor ili grad Bobovac. Krunisanjem Tvrtka za bosanskog kralja, Bobovac je postao kraljevski grad, u kojemu se čuvala kruna i u kojemu su najčešće boravili i Tvrtko i njegovi nasljednici. Zanimljiv je period od 1404. do 1410. godine kada grad čak šest puta mijenja gospodara među zaraćenim stranama, koje su pretendirale na bosansku krunu. I kralj Stjepan Tomaš rado boravi na Bobovcu, što se može vidjeti i po pismu koje iz Bobovca 1459. piše milanskom vojvodi Francescu Sforzi.

Cjelokupni arhitektonski sklop Bobovca bio je izgrađen na završetku jedne strme kose u obliku sedla, koje se sa tri strane obrušavalo u duboku provaliju. Grleći Bobovac s jedne i s druge strane, vode Bukovice i Mijakovske rijeke sastaju se upravo u njegovu podnožju. Velikan bosanskohercegovačke arheologije Pavao Anđelić poduzeo je sistematsko arheološko iskopavanje grada koje je trajalo od 1959. do 1967. Tijekom tih godina otkopani su objekti različite namjene, pronađeni su ulomci keramike, stakla, fresaka, dekorativne plastike, zvona itd. Cijeli grad bio je opasan gradskim bedemima, ukupne dužine 1100 metara, s čak jedanaest kula. Ondje gdje je Bobovac imao najslabiju prirodnu zaštitu izgrađena je snažna kula, Branič, promjera zidova 3-4 metra. Na lokalitetu Crkvica otkriveno je više objekata, među kojima je zasigurno najznačajnija crkva, po kojoj je lokalitet i dobio ime, a koja je postala i kraljevskom pogrebnom kapelom. Na osnovu temelja izvršena je rekonstrukcija kapele s grobnicama bosanskih kraljeva mlađe generacije, tako da je danas ovaj objekt najistaknutiji dio bobovačke arhitekture. Kompleks vladarskog dvora smješten je na suprotnoj uzvisini bobovačkog sedla, razdijeljen od Crkvice udolinom gdje su bili smješteni stambeni i obrtničko-trgovački objekti, te glavna ulazna kapija. Dvor je, jasno, izgrađen na prirodno najnepristupačnijem dijelu cijele kose, podijeljen na tri terase koje se stupnjevito spuštaju. Veliko predvorje, kraljevski vrt, to su samo dijelovi gornje i donje palače, u kojoj su iskopani brojni arheološki nalazi, koji zorno svjedoče o stupnju profinjenosti stanovanja bosanskih vladara. Ulomci natprozornika, nadvratnika, kapitela, stakla i keramike mogu pružiti samo blijedu predodžbu o kakvom se dvoru radilo.

Ipak, njegova slava i sjaj nestali su u vihoru osmanskog osvojenja Bosne 1463. godine. Nakon zauzeća Bobovca, Osmanlije su još nakratko zadržale svoju posadu u gradu, a nedugo zatim i napustile ga. Stoljeća koja su slijedila nisu bila naklonjena Bobovcu. Prepušten je sam sebi i neumoljivom zubu vremena, kao i destrukciji od strane seljana okolnih sela. No, do danas je uspio kroza sva ta stoljeća sačuvati svoje dostojanstvo kraljevskog grada, negdašnjeg čuvara krune i tjelesa koja su je nosila. To je ono dostojanstvo koje je nekoć resilo bosansku kraljevinu. Ako je netko zaboravio to dostojanstvo, on nije. Ni danas!

Ovaj tekst objavljen je i u novoj knjizi Svjetla riječi "Kamenom satkana prošlost. Srednjovjekovni bosanski gradovi", autora Leonarda Valente. Sve informacije o knjizi pronađite na ovoj poveznici. Svoj primjerak knjige poručite pozivom na broj telefona 033 726 200 radnim danom od 8 - 16 sati.

Izvor:
Svjetlo riječi