Objavljeno:
14. 02. 2018. 09:00
Ilustracija/Huffington Post

Što biste učinili kad bi vas svećenik, na Pepelnicu, dok posipa pepeo po vašoj glavi, oslovio imenom i ozbiljnim glasom rekao: „Umrijet ćeš. Obrati se i vjeruj Evanđelju?”

Piše: Rafaela Obučić

Pitanje prolaznosti života je stvarnost o kojoj radije ne razmišljamo, a još manje smo je svjesni. Život najradije provodimo utrkujući se s našim željama i htijenjima i onim što mislimo da nam je potrebno kako bismo bili sretni i ispunjeni u vremenu koje nam je na raspolaganju ovdje na zemlji. Često se međutim dogodi da ono čime ispunjavamo naše dane, nije dobro za nas.

Crkva nam kroz godinu zapovijeda strogo postiti o Čistoj srijedi i Velikom petku, što znači u danu se jednom do sita najesti, ne uzimajući mesa. Sveci su najbolje znali kolika je važnost posta te su od samih početaka kršćanske zajednice rado usvajali tu praksu, vodeći se najizvrsnijim primjerom – Isusom Kristom. Nije nimalo beznačajno što je upravo i Blažena Djevica Marija kroz sve ove godine i mjesta u kojima se ukazivala, od Fatime, Lurda, Kibeha, pa do Međugorja, u svojim porukama uvijek inzistirala na postu, molitvi i pokori. Jednom riječju, na obraćenju srca. Povratku Bogu. A tko zna bolje od Nebeske Majke?

Post o kruhu i vodi, na koji Gospa u međugorskim ukazanjima poziva, našemu mentalitetu se čini prezahtjevnim, iako su njegovi učinci na duhovnom i tjelesnom polju posve osvjedočeni. Budući da Crkva nije službeno priznala ukazanja, vjernici nisu dužni vjerovati u njih. Međutim, brojni se pojedinci dobrovoljno odlučuju slijediti Gospin poziv.

Tako je znakovito svjedočanstvo jednoga čovjeka koji se, nakon iskustva posta o kruhu i vodi srijedom i petkom, potužio svećeniku ovim riječima: „Ujače, kad postim o kruhu i vodi, ja sam zločesta osoba.” Fratar se dobrodušno nasmijao i uzvratio: „Čestitam!” Čovjek se zbunio, pa ponovio: „Jeste li me dobro čuli, ja sam zločesta osoba kad postim o kruhu i vodi.” Ujak je još uvijek sa smiješkom nastavio: „Čuo sam vas, bez brige, samo nastavite postiti. Mnogi su zločesti svih sedam dana u tjednu, ali toga nisu svjesni.”

Post o kruhu i vodi najprije nam osvještava tko smo zapravo, na što ili koga smo navezani, kojim porivima se vodimo u životu. Tražimo li svojim djelima vlastitu ili Božju slavu? Gdje je uopće Bog na ljestvici naših prioriteta?

Od glave do srca najduži je put. Često je to staza zarasla u šikaru, potrebna raskresavanja i čišćenja. Ujedinjen s molitvom, post nas dovodi bliže nama samima. Postupno postajemo svjesni onoga što nas sputava u radosnom i ispunjenom življenju sadašnjosti; otkrivaju nam se i najskrivenije rane koje nosimo iz prošlosti, zatim lica onih kojima ne opraštamo i koje potajno okrivljujemo za neuspjehe i boli; krivnja koju taložimo godinama u nemogućnosti da oprostimo sami sebi, iako nam je Bog u ispovijedi već oprostio. Brojne naše slabosti izlaze na vidjelo, a da bismo ih mogli liječiti, važno je biti ih svjestan.

Nerijetko se događa da post radije zamijenimo dobrim djelima. Međutim, ova vrsta odricanja je nezamjenjiva. Ilustrativno bi se ovaj odnos mogao sagledati i ovako: može li se majku zamijeniti ocem? Ili obrnuto, oca majkom? Ili dijete kućnim ljubimcem? Može, naravno, prividno. Ali se ne može protiv činjenice da je majka majka, a otac otac, i da je svakomu od njih povjerena autentična uloga. Neravnoteža u našemu životu i nastaje kad pobrkamo uloge i zamijenimo prioritete. Naše se srce tada zatvara i žalostimo se nad onim što nemamo, a ne uviđamo obilje blagoslova kojim smo već obdareni.

U našemu duhovnom životu post, molitva i dobra djela sredstva su koja nam pomažu da iziđemo iz vlastitoga skučenoga srca i otvorimo se prema drugomu, drukčijem. Poput liječnika, sami sebi možemo uspostaviti dijagnozu, ali samo nas Bog može izliječiti. U Isusu nam je objavio savršenoga liječnika za sve bolesti, a nas pozvao da budemo lijek jedni drugima.

Ljudska je duša neizreciva tajna, samo Bogu posve poznata i dostupna. U vlastitoj samodopadnosti često dugo živimo u uvjerenju da poznajemo tajnu druge osobe, bližnjega. Pa idemo do toga da ju u svom znanju posjedujemo. Kakva varka! Jedino nas ljubav i povjerenje mogu toga osloboditi, jer su kadri proniknuti, dotaknuti jedincatost u kojoj se ogleda Lice Božje. A to je mukotrpan put, ali jedini vrijedan. Jer sve što je vrijedno od nas iziskuje odricanje, a ne osvajanje, kako nam logika svijeta nalaže. Traži novoga čovjeka, o kojemu nam Isus progovara u Svetom pismu. Zahtijeva najprije post od vlastite volje, još i više nego o kruhu i vodi. Ali da bismo razlučili vlastitu volju od Božje, potrebno je uskratiti si tjelesnu hranu i učiniti se ovisnima o živoj Božjoj Riječi.

Ove bismo korizme umjesto odricanja od čokolade, cigareta, TV-a i slično, za promjenu mogli poslušati Gospu i ispostiti srijede i petke o kruhu i vodi. Uz to predati sve brige i potrebe u Njezine nakane. Ona osvjetljava naše tame i nepogrešivo nas vodi svome Sinu.

Izvor:
Svjetlo riječi