Objavljeno:
31. 05. 2018. 11:15

Komušina je malo bosansko mjesto smješteno u srednjem toku rijeke Usore. Nekoć se naziv koristio za šire zemljopisno područje, ali se kroz povijest sužavao opseg pojma te se danas koristi samo za istoimeno naselje. Čitav je kraj u posljednjem ratu u velikoj mjeri raseljen te danas ondje živi tek 140 vjernika. Snagu za život daje im zagovor Majke Božje na Kondžilu.

Piše: Danijel Stanić

Prema povijesnim nalazima, prvi pisani spomen na mjesto Komušinu seže u 1637., kad je u toj drevnoj župi krizmano 1454 katolika. Prvi naziv ove župe bio je Kuzmadanj, prema svecima Kuzmi i Damjanu, no taj se naziv već dugo ne koristi. U prošlom stoljeću, iz praktičnih razloga, od župe Uznesenja BDM Komušina odijelila se župa sv. Petra i Pavla Gornja Komušina. Danas ondje međutim živi tek mali broj vjernika, pa je odlučeno da jedan svećenik brine za duhovne potrebe svih Komušanaca. Tako je, premda ne i pravno, ponovno ujedinjena župa Komušina. Danas je ondje župnik vlč. Boris Salapić, ujedno i upravitelj Gospina svetišta na Kondžilu. Po dolasku u prostrano župno dvorište primjećujemo da su u župnoj kući u toku građevinski radovi. „Napomenite i to da se mijenjaju prozori na kući”, govori vlč. Salapić, dočekujući nas kao pravi domaćin.

Proljeće je ove godine u Bosnu došlo naglo, pa smo se pred jakim suncem sklonili u hladovinu crkvene kripte. Kao da zna što nas posebno zanima iz života župne zajednice, župnik odmah uspoređuje današnje brojčano stanje župe s onim prijeratnim: „Dvije župe u Komušini prije rata su brojile 5100 vjernika, a danas ih ima tek 140, u 85 domaćinstava. Gotovo su svi vjernici već u mirovini, osim mene”, šaljivo će župnik. Posebno pohvaljuje nastojanja mladih Komušanaca koji su ostali u svomu rodnom kraju, unatoč trendu iseljavanja. Među njima je i marljivi Igor Balukčić, predsjednik Mjesne zajednice Slatina, čiji stanovnici pripadaju župi Komušina. Nije iz „reda političara”, češće je u radnoj odjeći nego u odijelu. „Nažalost, on danas nije mogao doći, ali sam ga pozvao, da Vam ispriča svoju životnu priču. Doista je vrijedan, nema danas mnogo takvih momaka”, objašnjava vlč. Salapić.

Povratnički napori

Mnogi su vjernici ove župe u prošlom stoljeću odlazili na rad u inozemstvo, velik broj njih u Sloveniju. Otamo se u Komušinu vratila većina današnjih župljana. Među njima je i povratnica i umirovljenica Mira Marić koja ovih dana pomaže župniku, dok domaćica Marijana sa svojim djevojčicama privremeno boravi kod roditelja u Žepču. Mira nam govori: „Vratila sam se 2012. godine, kad mi je umro muž. Nismo imali djece, pa sam stan u Sloveniji darovala nećakinji. Meni je ovdje lijepo. Ljudi su sretni i zadovoljni, samo nisu sretni naši bližnji koji nam povremeno dođu. Kao da mi ovdje nemamo mogućnosti za život!”

Povratnici u Komušinu uglavnom su u inozemstvu zaslužili mirovinu. Škofja Loka kod Ljubljane, Viškovo kod Rijeke i Haiterbach nedaleko od Stuttgarta mjesta su u kojima su Komušanci našli novi dom. Tamo danas živi druga generacija Komušanaca, oni koji svoje djedove i bake posjećuju u domovini. O tomu svjedoči još nekolicina župljana koji svoje umirovljeničke dane žive na djedovini – Ivka i Anto Grgić te Marija i Ilija Marić. „Ovdje smo rođeni. Ne želimo ostaviti sve što su nam djedovi stekli. To se ne ostavlja!”, govori nam Anto, a Ilija dodaje: „Zašto bismo to nekomu poklanjali, kad u tomu mi možemo uživati?”

Komušanci su tijekom zadnjega rata doživjeli tragediju. Mnogo onih koji do tad nisu ostavljali svoje ognjište bili su primorani napustiti ga. Danas Komušina pripada teritoriju Republike Srpske i teško je potaknuti ljude na povratak. „Pohvaljujem hrabrost onih koji su se vratili. Obnova ovdje uvijek počinje od temelja. Neke je ljude na takav podvig potakla obnova i izgradnja svetišta na Kondžilu. Naime, godine 2010. pristupilo se uređenju svetišta: zavjetna kapelica, vanjski oltar, ispovjedaonice i prostor za Put križa. Danas je vidljiv napredak radova, ali još uvijek nije sve gotovo”, govori nam župnik. S njim se slažu i naši sugovornici te potvrđuju kako je vjera bila presudna za njihov povratak.

Nedovoljno motivacije

U Komušini već neko vrijeme gotovo i da nema djece. U župi se redovito krste djeca roditelja koji u svoj rodni kraj dolaze s nostalgijom, ali bez namjere da se vrate za posve. „Još se mnogi plaše povratka. Mediji predstavljaju krivu sliku, pa se ljudi boje novoga rata”, izravan je Petar. Osim toga, kako tvrdi župnik, postoje mnoge obitelji koje su se u inozemstvu formirale i ne žele prihvatiti nisku kvalitetu života: „Teško će se ovdje čovjek zaposliti, a tko i uspije mora se pomiriti s niskom plaćom. Uz to nedostaju sve osnovne ustanove poput škole i bolnice. Teško je očekivati neki veći val povratka. Naravno, postoji ljubav prema rodnomu kraju, to nije sporno, međutim ona nije dovoljna motivacija. Gledaju se svi životni uvjeti. Ali postoji znatan broj obnovljenih kuća. I to znači da ljudi računaju da će se vratiti u svoje mjesto kad dođu u mirovinu.”

U selima koja pripadaju župi Komušina ni prije rata nije bilo pravoslavnoga stanovništva. Ipak, kako se prisjećaju naši sugovornici, na velike bi svečanosti za župu dolazili i pravoslavni svećenici i predstavnici islamske zajednice. Stoga je svima posebno jasno kakav razdor među narodom donese rat. „Kad je Komušina pala, ljudi su se povukli preko Novoga Šehera. Porušeni su domovi, s njima i tri crkve u ovomu kraju. Župna crkva građena 1860. godine porušena je – ondje je danas memorijalni park sa spomen-pločom poginulima u ratu, a i današnja župna crkva koja je građena 80-ih godina bila je znatno oštećena”, objašnjava župnik.
Župnu crkvu vjernici su početkom novoga tisućljeća obnovili na čelu s tadašnjim župnikom vlč. Markom Mikićem.

Nigdje nije ljepše

Unatoč svemu, o svomu povratku svi Komušanci imaju samo riječi hvale. Jer kako kažu – nigdje nema ljepše prirode. Pejo Grgić, još jedan Komušanac, prisjeća se: „Ni ranije nisu bile neke plaće, kad bi se i imalo posla. Uvijek su životni uvjeti bili slabi, nije bilo ni cestovne infrastrukture ni pitke vode. Hodali bismo po pet kilometara do najbliže trgovine pa do škole i do posla. Danas je drukčije, barem imamo aute. Nigdje neće čekati med i mlijeko. A ako odeš u inozemstvo, još si tuđin! Ovdje si barem u svom i na svom.” Mještani Komušine očekuju da će uskoro biti izgrađen i jedan društveni dom, u kojemu će se moći sastajati i družiti. Do tad je, čini se, crkva glavno mjesto susreta. „Oko 90 % ljudi redovito dolazi na svetu misu. Kako nema filijala, svi se vjernici okupe u župnoj crkvi. Inače na području Općine Teslić postoje tri katoličke župe – u samom Tesliću, zatim župa Bežlja i Komušina”, potvrđuje župnik i napominje kako je nekolicina vjernika njegove župe odabrala posvećeni život. Tako je danas živih čak 11 Komušanaca svećenika i časnih sestara.

Kao i u drugim povratničkim mjestima, životne su prilike relativno teške. „Nitko još nije smislio čarobnu formulu za povratak. Još uvijek ljudima više znači da imaju posao i plaću, da mogu prehraniti obitelj. S druge strane postoji želja, doista bi ljudima bilo draže kad bi mogli ostati u svom kraju. Ali nema pokretačke snage”, objašnjava vlč. Salapić. U narodu su tako nastali posebni stihovi, u duhu životnih okolnosti, pa Komušanci često znaju pjevati Draga Gospo Komušanska, mati, moli Boga da se narod vrati! Dakako, uz svima omiljenu šargiju.

Više od svega, Komušanci i hodočasnici osjete da je ovo mjesto posebno blagoslovljeno. Ivka tako svjedoči kako svakoga dana može osjetiti napredak na duhovnoj razini. Župnik je tako pohvaljuje da u zadnje vrijeme hrabro čita na misnim slavljima, predvodi liturgijsko pjevanje i molitvu krunice. A ona to sve zahvalno pripisuje Gospinu zagovoru: „Osjećam se duhovno mlado, kao da sam tek srednjoškolka. Ja se inače ne bih ni vraćala. Sad sam tu i radujem se što sam ovdje. To me veseli i zato sam se vratila – da budemo ovdje, što je bliže moguće. Jer volim ovaj kraj.” Kako kaže Pejo, većina ljudi tako razmišlja: „Ljudi to osjete. Čak i hodočasnici, dosta ih dolazi i radnim danima, a da ne govorim subotom i nedjeljom. Stalno ima nekoga. Bez obzira što se ovamo ne može doći usput. A dolaze i ljudi drugih vjeroispovijesti.” Župnik dodaje kako su najčešći hodočasnici vjernici iz žepačkoga kraja, ponajviše pobožni puk iz Novoga Šehera: „Nedjeljom dođu u Komušinu na misu, pa poslije mise pođu na Kondžilo i gore provedu dan. Ali dolaze i drugi. Mnogo ih je koji dođu u kompleks hotela Banja Vrućica. To su obližnje terme s kojima imamo vrlo dobru suradnju. Gosti toga rehabilitacijskog centra onda redovito posjete i našu župu i svetište.” Zanimljivo, po župnikovim procjenama, svaki je četvrti gost hotela katolik. Stoga župnik iz Teslića nedjeljom popodne slavi misu s vjernicima koji su u trenutku gosti hotela.

Omiljeni susret mladih

U svetištu na Kondžilu slavi se nekoliko većih događaja. Među njima je i proslava naslovnika župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. Naročito se obilježavaju i svibanjska i listopadska pobožnost. A kako je Kondžilo nadbiskupijsko marijansko svetište, krajem listopada prošle godine upravo je ondje vhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić posvetio svoju krajevnu Crkvu Bezgrešnomu Srcu Marijinu.

Susret mladih Vrhbosanske nadbiskupije posebni je događaj za cijeli komušanski kraj – više tisuća mladih katolika iz cijele Bosne okupi se na zahvalnu molitvu Majci Božjoj. Župnik objašnjava: „Svake godine nama je Dan mladih posebna čast. I doista nastojimo biti dobri domaćini.” Aktivni župljanin i predsjednik Mjesne zajednice Komušina Petar Grgić prisjetio se kako je u mladosti i on rado dolazio u Komušinu, posjećujući svoje roditelje: „Ako su roditelji tu, i djeca će dolaziti.” Ivka pak dodaje: „Mi smo se vratili da svoju djecu privučemo. Evo, baš mi danas u goste dolaze moji unuci!” Svi su složni: „Neka nama naših mladih. Pa ako i dođu samo na dva dana, ipak dolaze. Vjerujemo da će se neki i vratiti.”

Dok odlazimo iz Komušine, vidimo i druge stanovnike ovoga kraja. Trava je pokošena, dvorišta uređena. A ljudi sjede ispred kuća i uživaju u proljetnom suncu. Još malo, pa će vrijeme sjetve – bit će posla cijeloga ljeta. S druge strane, svi već uvelike očekuju svibanjsku pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Do kraja svibnja sav će ovaj kraj moliti Gospin zagovor. I vjernici i hodočasnici s njima. A Gospino svetište na Kondžilu posebno je. Jer, kako kažu Komušanci, Gospa doziva sve vjernike, Ona sama privlači hodočasnike. I zato među njima nema očaja. Jer dok je Gospe bit će i Komušine.

Čudotvorna slika Gospe Kondžilske

Gospino svetište na brdu Kondžilu vezano je za čudesni pronalazak Gospine slike koja se i danas pobožno štuje. Nju je prema predaji u trnju pronašao neki musliman nedaleko od Komušine. Nakon određenih peripetija, tadašnji su vlastodršci odlučili katolicima prodati sliku i donijeti je u Komušinu. Skupina muškaraca koja je sliku nosila u Komušinu na brdu Kondžilu stala je da odmori, a kad su ponovno krenuli na put, nisu mogli s mjesta maknuti sliku. Stoga su obećali svake godine uoči Velike Gospojine sliku vratiti na Kondžilo u svečanoj procesiji. Otuda dakle tradicija svečanih procesija na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Slika je samo nekoliko puta u povijesti izmještena iz Komušine, posljednji put pred vihorom rata 1990-ih. Gospina slika bila je izložena na svečanom misnom slavlju uz apostolski pohod sv. pape Ivana Pavla II. Sarajevu u travnju 1997. godine. Konačno je vraćena u Komušinu u kolovozu 1999. godine.

 

Susret mladih Vrhbosanske nadbiskupije

Jedna od triju velikih proslava, pored naslovnika župe i listopadskih pobožnosti jest i Susret mladih Vrhbosanske nadbiskupije. Taj se dvodnevni susret u Komušini obilježava posljednjeg petka i subote u mjesecu svibnju i to već 47 godina. Župljani se već pripremaju za ovaj događaj, za kojega se župna zajednica barem nakratko ponovno pomladi. Ove godine bit će to 25. i 26. svibnja.

U svibnju 2007. godine u Komušini je održan Susret hrvatske katoličke mladeži. Od te godine organizaciju vodi Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. iz Sarajeva. „I ove godine očekujemo mnoštvo mladih koji će, predvođeni svojim duhovnim asistentima pohoditi zavjetno mjesto Kondžilo”, poručio je Josip Milanović, voditelj ovoga projekta.

Izvor:
Svjetlo riječi