Objavljeno:
31. 10. 2017. 09:45
Sveti Otac na Duhovskom bdijenju uz 50. obljetnicu Obnove u Duhu Svetom, Rim, 3. lipnja 2017.

Nakon Drugoga vatikanskoga sabora počeli su se javljati novi crkveni pokreti i duhovne zajednice u Katoličkoj Crkvi. Diljem svijeta raste njihova popularnost i na razini Crkve oni dobivaju potvrdu i ohrabrenje, ponajprije Biskupskom sinodom iz 1987. godine koja je raspravljala o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu, a potom i postsinodalnim apostolskim pismom Christifideles laici pape Ivana Pavla II. iz 1988. godine.

Piše: fra Pavo Filipović

Među svim tim mnoštvom crkvenih pokreta i duhovnih zajednica postkoncilskoga razdoblja, danas je svakako najpoznatiji i najbrojniji Katolička karizmatska obnova ili Obnova u Duhu Svetome, kako ga radije zovu sami njegovi članovi. Prisutan je, prema njihovim informacijama, u 240 država svijeta i broji preko 120 milijuna članova. Vatikan je Pokret kanonski odobrio 1993. godine i od tada mu je sjedište u Rimu pod nazivom International Catholic Charismatic Renewal Service (ICCRS).

Problem identiteta

U svim brošurama Međunarodne katoličke karizmatske obnove nalazimo informaciju kako su Pokret 1967. godine osnovali profesori i studenti Katoličkoga sveučilišta Duquesne u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD). U kolovozu 1966. godine nekolicina profesora s toga Sveučilišta, među njima i Ralph Keifer, sudjelovali su na Kongresu Curillos de cristianidad na kojemu ih je Steve Clark upoznao s knjigom protestantskoga pastora Davida Raya Wilkersona Križ i bodež (The Cross and the Switchblade). Ta knjiga, koju je napisao u koautorstvu s Johnom i Elisabethom Sherill, tiskana je 1962. godine, dakle upravo onda kada je otvoren već nekoliko godina najavljivani i pripremani Drugi vatikanski sabor koji je Ivan XXIII. označio kao „nove Duhove”. Ta knjiga je ubrojena među pedeset najvažnijih koje su oblikovale evangelikalizam. Druga važna knjiga protestantsko-pentekostalnoga podrijetla koju Ralph Keifer otkriva, a koja je odigrala nemjerljivu ulogu u prelasku pentekostalnoga impulsa s protestantskih krugova na katoličke, jest knjiga I govore drugim jezicima (They speak in other Tongues) već spomenutoga Johna Sherilla. Čitanje tih protestantsko-pentekostalnih knjiga dovelo je njega i Patricka Burgeoisa, jednoga drugog profesora Teološkoga fakulteta Katoličkoga sveučilišta Duquesne u Pittsburghu, do želje da u predgrađu Pittsburgha potraže i posjete skupinu protestantskih pentekostalaca kako bi od njih mogli primiti „krštenje u Duhu”. Francis A. Sullivan u svojoj knjizi Karizme i karizmatska obnova piše: Pošto su prisustvovali u više molitvenih susreta ove skupine, dvojica katolika zamolila su da bi se za njih molilo i na njih položilo ruke (...). Kada je to učinjeno, oni su doživjeli tipično (protestantsko, op. a.) pentekostalno iskustvo govora u jezicima. Svoje su iskustvo zatim priopćili skupini katoličkih studenata. U kući gdje su se odvijale prve duhovne vježbe sveučilištaraca Duquesnea, u veljači 1967. godine, na tzv. „Duquesne vikendu”, Ralph Keifer i Patrick Bourgeois polažu ruke na druge profesore, a kasnije i na studente, na što se navodno dogodilo daljnje izlijevanje Duha Svetoga. Iako je papa Ivan XXIII. Drugi vatikanski sabor nazvao izrazom „novi Duhovi”, članovi Katoličkoga pentekostalnoga pokreta događaje na Katoličkome sveučilištu Duquesne počinju nazivati „novi Duhovi”. Očito veoma zainteresiran za proširenje toga iskustva, R. Keifer telefonski javlja novost Katoličkomu sveučilištu Notre Dame u Indiani, gdje će se isti događaj s „Duquesne vikenda” ponoviti i dalje širiti. Službeni dugogodišnji vatikanski propovjednik, kapucin Raniero Cantalamessa, u svojim razmišljanjima o himnu „O dođi Stvorče, Duše Svet” naslovljenima Hvalospjev Duha, iz 1997. godine, bez ikakvoga ustručavanja tvrdi kako je upravo na „Duquesne vikendu” 1967. godine započela Karizmatska obnova u Katoličkoj Crkvi. Eto kako je započela Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetome, kaže John Venari iz konzervativno-tradicionalističkih krugova: Katolici primaju protestantski kvazi-sakrament „krštenja u Duhu”, ne sakramentalnim putem prenošenja milosti, kako je to Krist ustanovio, već u suradnji s krivovjernim protestantskim skupinama.

Karizmatizam jednako ekumenizam?

Voditeljica ICCRS-a Michelle Moran nedavno je posjetila Hrvatsku i najavila proslavu zlatnoga jubileja Obnove u Duhu. Tom je prigodom katolički mrežni portal bitno.net s njome napravio intervju u kojemu je voditeljici Katoličke karizmatske obnove za cijeli svijet postavljeno pitanje o podrijetlu Pokreta. Portal u jednome pitanju ističe kako mnogi vjernici dovode u pitanje katolicitet same Obnove u Duhu jer je smatraju plodom protestantizma.

Njezin odgovor vješto izbjegava raspravu o podrijetlu Pokreta, ali ujedno i pokazuje jednu od njegovih temeljnih tendencija – ekumenizam: Često se raspravlja o pitanju je li Katolička karizmatska obnova proizašla iz protestantskih crkvi. Neću sada ići u detalje, ali smatram kako je Bog pružio Crkvi izražaj ekumenske milosti, proistekle iz Drugog vatikanskog koncila, u vidu Obnove, koja je katolička i karizmatska, i koja se očituje u obnovi Crkve. Za mene je jako lako biti katolik i član Karizmatskog pokreta s obzirom na to da dolazim iz Engleske gdje smo, zbog naše situacije, navikli na suradnju s drugim kršćanskim denominacijama. Sam Sveti Otac nas ohrabruje u duhovnom ekumenizmu (Objavljeno na bitno.net: 21. studenoga 2016.). Belgijski kardinal Leo Joseph Suenens, veliki promicatelj Katoličke karizmatske obnove, svojom knjigom Ekumenizam i Karizmatska obnova (Ecumenism and Charismatic Renewal) iz 1978. godine jasno je pokazao zašto su neki zainteresirani za taj Pokret. Razlog je naime taj što u njemu vide plodno tlo za ekumenizam.

Duhovci ili duhovnjaci?

Već spomenuti D. R. Wilkerson je u jednoj svojoj propovijedi jasno dao do znanja kako protestantski pentekostalizam ima ekumensku dimenziju: Ja ne propovijedan neku denominacijsku doktrinu. Ova crkva ne pripada nikakvoj denominaciji. Mi nismo Zajednice Božje, mi nismo baptisti, mi nismo metodisti, mi nismo katolici. Mi smo samo ljudi Duha Svetoga koji vjeruju u Bibliju (propovijed You Need The Baptism Of The Holy Spirit). Stoga John L. Allen i kaže kako pentekostalizam općenito ima pojednostavljenu sliku Crkve i naglašava kako svaki obični vjernik posjeduje sposobnost da i bez sakramenata i posredovanja duhovnih osoba stupi u kontakt s Bogom. Ta opća značajka svih suvremenih pentekostalizama, bilo katoličkih bilo protestantskih, kao i nezainteresiranost za doktrinalne razlike između različitih konfesija, čini te pokrete primamnima za tzv. „ekumenitis”, kako je katolički teolog Dietrich von Hildebrand nazvao lažni i neautentični ekumenizam. Te značajke suvremenih pentekostalizama ujedno podsjećaju na mnoge krivovjerne srednjovjekovne skupine: U srednjemu vijeku su postojale mnogobrojne duhovnjačke skupine koje su zagovarale neku čisto duhovnu, nevidljivu i neinstitucionaliziranu Crkvu te propagirale mogućnost jedino izravnoga, neposrednoga odnosa s Bogom onkraj svih dogmi, hijerarhijskih sustava i crkveno-institucionalnoga posredovanja. Duhovnjaštvo uvijek zagovara samo osobno, individualno, iskustveno, izravno, neposredno i neposredovano ophođenje s božanskim.

Pretpovijest pokreta

Klasični pentekostalizam je jedan oblik fundamentalističkoga protestantizma. Svoje daleko podrijetlo on nalazi u zanesenjačkim protestantskim izdancima baptista, anabaptista i drugih te u pijetističkome (pobožnjačkome) pokretu nastalome potkraj 17. stoljeća. Pijetizam je neki spoj sumnjive mistike, zanesenjačkoga luteranizma, alkemije i spiritualizma. Ocem pijetizma smatra se Theodor Undereyck (1635. – 1693.), a pravim osnivačem pokreta Philipp Jacob Spener (1635/6. – 1705.). Luterani, anglikanci i kalvinisti su smatrali kako je reformacija završena, a Spener je u svojoj knjizi Pia desideria (1675.) tražio „nadopunu reformacije” putem duhovnoga buđenja. Tako je on postao „reformatorom reformacije” (Juraj Kolarić). Preko Herrnhutske zajednice (ogranak husita) kojima je pijetistički nastrojeni grof Zinzendorf dao utočište na svojemu imanju Herrnhut (Pod Božjom zaštitom), začetnik metodizma i sin anglikanskoga pastora John Wesley (1703. – 1791.) upoznaje pijetizam. Upoznavši pijetizam, Wesley zaključuje kako se bit kršćanstva sastoji u obraćenju i promjeni života. A ako se pojedinac ne obraća i ne mijenja svoj život, tada je to što ne slijedi poticaje Duha Svetoga. Wesleyev metodizam se uskoro pretvara u laički pokret Duhom Svetim „probuđenih” ili „milošću Duha Svetoga zahvaćenih”. Nakon Wesleya Amerika postaje „obećanom zemljom” vjerskih zanesenjaka, samozvanih proroka i reformatora.

Ruben Archer Torrey tvrdi u svojoj knjizi Krštenje Duhom Svetim (The Baptism with the Holy Spirit) iz 1895. godine kako su propovjednici obnove koncem 19. stoljeća vrlo često upotrebljavali izraz „krštenje u Duhu Svetom”, a Richard Green Spurlin je 1886. godine osnovao Pokret posljednjega izljeva Duha Svetoga iz kojega su proizašli prvi „Duhom kršteni” članovi obdareni darom „govora u jezicima”. Juraj Kolarić u knjizi Kršćani na drugi način kaže: Kada je te entuzijaste Baptistička crkva isključila iz svoje zajednice, oni su se okupili oko metodističkoga propovjednika Williama F. Bryanta, u tzv. „holines Church”, koja je godine 1907. promijenila ime „Church of God” i postala ishodištem mnogobrojnih sličnih zajednica. Jedna od tih je i biblijska škola Bethel u gradu Topeka (Kansas, SAD) koju je vodio propovjednik kongregacionističke crkve Charles F. Parham. Taj raniji propovjednik holiness pokreta kasnije će se priključiti metodistima i nastaviti graditi na nasljeđu J. Wesleya. Parham je općenito priznati utemeljitelj pentekostalizma. Nakon što je 1900. godine otvorio svoju biblijsku školu s oko trideset stalnih studenata, pred kraj godine postavio je ovo pitanje: Koji je svetopisamski znak pravoga krštenja u Duhu Svetomu? Francis A. Sullivan ističe kako su Parham i njegovi studenti iz izvještaja o Duhovima (Dj 2,1-2) i drugih „silazaka Duha Svetoga” opisanih u Djelima apostolskim (Dj 10,44-48; 19,1-7) zaključili da je siguran svetopisamski znak krštenja u Duhu Svetomu dar govora u tuđim jezicima. Od Parhama je njegova studentica Agnes Ozman 1. siječnja 1901. godine zatražila da položi svoje ruke na njezinu glavu tijekom molitve i kada je on to učinio ona je osjetila „krštenje u Duhu” i počela je „govoriti u jezicima”. Nakon toga svi su studenti i sam Parham imali slično iskustvo.

Zasigurno je posvjedočeno kako je Parham do konca svoga života bio član slobodnih zidara, iako ga je njegova supruga molila da iz te organizacije istupi. Smatram kako to u ovome kontekstu govora o nastanku novovjekovnoga pentekostalizma nije nebitan podatak. Također nije nebitan podatak kako se upravo preko Parhama za pentekostalizam oduševio njegov bivši učenik, Afroamerikanac William J. Seymour. Baš on je imao odlučujući utjecaj na nastanak već spomenutih knjiga Križ i bodež te I govore drugim jezicima koje mnogi katolički karizmatici od tzv. „Duquesne vikenda” smatraju ključnima za nastanak suvremenoga Katoličkog karizmatskog pokreta. Monsinjor Vincent M. Walsh, karizmatik i strastveni promicatelj tzv. „Toronto blagoslova” (Toronto Blessing) izjavio je 1995. godine ovo: Zahvaljujući djelovanju Parhama i Seymora nastao je moderni svjetski pentekostalizam.

Otkriće pravoga povijesnog podrijetla

Rijetko će koji karizmatik znati tko je zapravo istinski i pravi utemeljitelj Pokreta katoličke Obnove u Duhu Svetomu! To je blažena Elena Guerra (1835. – 1914.), mističarka iz talijanskoga grada Lucce, koja je zajedno s velikim papom Leonom XIII. osmislila i pokrenula katoličku Obnovu u Duhu Svetomu. Upravo je ona bila prva osoba koju je kanonizirao (1959.) „papa Duha Svetoga”, Ivan XXIII. i to u jeku priprema za Drugi vatikanski sabor od njega samoga nazvan „novi Duhovi”. Stoga, umjesto da slave izmišljene i fiktivne obljetnice, katolički pentekostalci i karizmatici trebali bi se ozbiljno pozabaviti svojim stvarnim podrijetlom i početi sebe definirati iz katoličke tradicije. Crkva je odobrenjem Obnove u Duhu i izradbom Statuta Pokreta učinila najvažniji korak u njegovu „pokatoličenju” koji je sebe povijesno-teološki smjestio u vrlo dubioznu tradiciju vezanu uz događaje na američkome Katoličkome sveučilištu Duquesne 1967. godine.

Ivan XXIII. je molio: Obnovi svoja čudesa u naše vrijeme, kao za nove Duhove, i učini da Sveta Crkva, čuvajući jedinstvenu i trajnu molitvu zajedno s Marijom, Majkom Isusovom, te pod vodstvom svetoga Petra, proširi kraljevstvo božanskoga Spasitelja, kraljevstvo istine i pravde, kraljevstvo ljubavi i mira. Amen. Dokle god katolički pentekostalci uslišanje i molitve vide u događajima vezanima uz „Duquesne vikend”, oni zasigurno neće ići dobrim putem, nego će se naći u mnogim zastranjenjima nesvjesno preuzetima iz protestantskih pentekostalnih tradicija. Nije li Kongregacija za nauk vjere već jednom morala intervenirati dokumentom Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje kojim se upozorava na slobodne i neliturgijske molitve za ozdravljenje, nepridržavanje disciplinskih normi te na pojavu histerije, prijetvornosti, teatralnosti ili senzacionalizma kod određenih katoličkih molitvenih skupina?! Utemeljiteljica autentične i katoličke Obnove u Duhu je blažena Elena Guerra, „apostolka Duha Svetoga” (Ivan XXIII.), „žena novih Duhova” i „glasnica Duha Svetoga za naše vrijeme”. A najsnažniji promicatelji toga impulsa bili su papa Leon XIII. i Ivan XXIII. Umjesto da slave nepostojeće obljetnice, suvremeni katolički pentekostalci bi radije trebali otkriti svoje pravo povijesno podrijetlo i pronaći katolički teološki profil!

Novo lice Crkve?

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje, pjeva Crkva na Pedesetnicu. Suvremeni pentekostalno-karizmatski pokreti unutar katolicizma i protestantizma stavili su upravo Duha Svetoga u središte svoga misionarskog zanosa. Tvrde kako će se lice zemlje i lice Crkve promijeniti samo po Duhu Svetomu. Američki istraživački novinar i dopisnik u Vatikanu, John L. Allen Jr., u svojoj knjizi Buduća Crkva (The Future Church) govori kako su teme koje su bile značajne za Katoličku Crkvu u 20. stoljeću, osobito od Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.), danas – u 21. stoljeću – izgubile na svojoj aktualnosti.

Po njegovu mišljenju danas se oslikava deset novih snažnih trendova u Katoličkoj Crkvi i kršćanstvu općenito koji mijenjaju profil katolicizma i kršćanstva: 1. nastajanje svjetskoga katolicizma sa sve većim oblikotvornim utjecajem Juga (Latinske Amerike, Afrike i Azije); 2. utjecaj zapadnoga sekularizma na obnovu i jačanje katoličkoga identiteta; 3. odnos katolicizma i islama; 4. uloga „nove demografije”; 5. jačanje uloge laika u Crkvi; 6. biotehnološka revolucija; 7. globalizacija i istodobna „glokalizacija” (globaliziranje katolicizma); 8. novo značenje ekologije kao područja skrbi za život i opstanak ljudske vrste; 9. jačanje vjerskoga multipolarizma i izranjanje novih velesila na svjetsku pozornicu nasuprot dosadašnjoj dominaciji Zapada, odnosno Europe i Sjedinjenih Američkih Država; 10. silovito jačanje pentekostalizma u sklopu protestantizma, odnosno karizmatskoga pokreta u okviru katolicizma. Moje zanimanje usmjereno je posebno na ovaj potonji trend: pentekostalizam, duhovski pokret(i) i karizmatizam. Oni koji paušalno diskreditiraju ovaj, u međuvremenu jasno uočljivi, trend unutar kršćanstva ne pomažu nam, jer pružaju odviše suženu perspektivu. Bilo bi mnogo bolje učiniti što je i spomenuti američki autor učinio, a to je nastojati analizirati fenomen. Nije, najzad, ni teološki korektno jednostavno paušalno ignorirati pentekostalno-karizmatski trend u suvremenome kršćanstvu jer se time čini dvostruka pogreška: prvo, ne pokazuje se pastoralna osjetljivost koja nas treba potaknuti da se upitamo što tolike suvremenike privlači u pentekostalno-karizmatske krugove i drugo, pokazujemo se nesposobnima prepoznavati „znakove vremena” zbog čega je Isus upravo onodobne pismoznance kritizirao.

Pentekostalizam kao novi trend

Porast pentekostalizma u svijetu je nepobitan! Ovdje bih htio ukratko prikazati četrnaest uzroka toga porasta prema najnovijim socioreligijskim istraživanjima koje je J. L. Allen prikazao u svojoj knjizi.

  1. Hereza amerikanizma

U svojoj su knjizi Exposing the American Gospel autori Steve Brouwer, Paul Gifford i Susan D. Rose još 1996. godine upozoravali na amerikanizaciju globalnoga kršćanstva. Prema toj teoriji, pentekostalizam i karizmatizam su dio plana američke neokolonijalizacije. U tu svrhu Amerika navodno novčanim stipendijama i socijalno-karitativnom pomoći mami ljude u zemljama u razvoju kako bi prihvatili „the american style of life” i sanjali o „zemlji neograničenih mogućnosti”. Zanimljivo je kako u Africi to viđenje ima upravo „ekumensku dimenziju” jer se oko toga slažu katolički i anglikanski biskupi kao i islamski imami. Pentekostalizam je po njihovu mišljenju samo poluga za amerikanizaciju afričkoga društva te se zapravo radi o sponzoriranome širenju onoga što se od pape Leona XIII. uvriježilo nazivati „herezom amerikanizma”.

  1. Američka politika

Na prvo moguće objašnjenje uzroka širenja pentekostalizma, usko se nadovezuje drugo. Kao i prvo, ono je varijanta teorije „Amerika je kriva za sve”. Ovaj drugi pokušaj objašnjenja tvrdi kako je promoviranje pentekostalizma u cilju američke politike jer im služi kao ideološki pojačivač kapitalizma i slobodnoga tržišta (J. L. Allen). Tu tezu zastupa npr. peruanski katolički novinar Federico Prieto Celi koji citira Theodorea Roosevelta: Čini mi se kako će biti dug i težak put dovesti te zemlje pod utjecaj SAD-a dokle god one ostanu katoličke. Celi ukazuje i na jedan članak Nelsona Rockefellera iz 1969. godine u kojemu ovaj izričito poziva na širenje fundamentalističkih kršćanskih skupina u katoličke zemlje Juga. Drugi autori uzimaju kao potkrepu i činjenicu tzv. „Santa-Fe-dokumenta” Reaganove administracije u kojoj se preporuča suzbijanje teologije oslobođenja u latinoameričkome katolicizmu jer se ona zalaže za deamerikanizaciju latinoameričkoga društva.

  1. Manjkavo dušobrižništvo

Prema ovomu modelu objašnjenja, Katolička Crkva je sama kriva za širenje pentekostalizma jer se u zemljama u razvoju zadovoljila time da ljude krsti i dalje se za njih pastoralno ne brine. Zbog toga su oni sada lak plijen konkurirajućih ponuda duhovnosti. Kardinal Claudio Hummes iz Brazila je 2007. godine izjavio: Mi smo te ljude krstili, ali ih nikada nismo evangelizirali. Ondje gdje su gigantske ili spojne župe ne postoji „direktni” pastoral, zbog čega se mnogi vjernici osjećaju anonimno i vjerski usamljeno i zapušteno. Jedna krilatica nekoga latinoameričkog prelata koja kaže kako neuk katolik prije ili poslije postane protestant („catolico ignorante, futuro protestante”), postala je službenim objašnjenjem širenja protestantskoga pentekostalizma Biskupske konferencije Latinske Amerike i Kariba.

  1. Manjak svećenika

Netko je dobro primijetio kako, s obzirom na duhovne potrebe čovjeka, nikada ne može biti previše, nego jedino premalo svećenika. To se osobito uočava u zemljama u razvoju. Dok u SAD-u jedan svećenik pastoralno skrbi za otprilike 1300 katolika, dotle u Latinskoj Americi na jednoga svećenika spada skrbiti za 7777 katolika. Neki je brazilski pisac uočio golemu razliku između protestantskih pentekostalnih zajednica i katoličkih župa: Mi za 140 milijuna katolika raspolažemo s 18000 svećenika. Naprotiv, „Assemblies of God” u Brazilu imaju za 8,5 milijuna vjernika na raspolaganju 52000 pastora. To znači da jedan pastor stoji na raspolaganju za 163 vjernika. Tu je, razumije se, moguća posve drugačija pastoralna skrb. Jedna žena 2007. godine priča kako je upravo tako njezina obitelj, koja je još od vremena Kristofora Kolumba bila katolička, postala protestantsko-pentekostalna jer su pentekostalci uz nju bili svaki dan u njezinoj mukotrpnoj borbi protiv raka.

  1. Prigovor liberalnih: Hijerarhičnost Crkve

Progresivno-liberalni kritičari katolicizma interpretiraju uspon pentekostalizma u novije vrijeme kao reakciju ljudi protiv prevelike udaljenosti Crkve od običnoga puka zbog klerikalizma, okamenjene i zastarjele crkvene strukture te njezine antidemokratske hijerarhičnosti i autoritativnosti, smatra predsjedavajući Latinoameričkoga društva religijskih studija, Meksikanac Elio Masferrer. Generalni tajnik Savjeta latinoameričkih Crkava, Israel Batista, prigovorio je Katoličkoj Crkvi kako je ona predaleko od običnoga čovjeka, osobito time što ljude uči slušati naredbe izdaleka (iz Vatikana), dok protestantske zajednice navodno odmah pružaju mogućnost ukorjenjivanja u zajednicu vjere i slobodne su od hijerarhijskih struktura.

  1. Prigovor konzervativnih: kriva je teologija oslobođenja

Konzervativni tradicionalistički krugovi unutar Crkve ukazuju na koincidenciju pojave fenomena masovnoga prelaska kršćana u pentekostalne redove s pojavom teologije oslobođenja u Crkvi. Prema njihovu tumačenju obje stvarnosti – pojava teologije oslobođenja i prelazak katolika na pentekostalizam – uzročno-posljedično su povezane. Otkako se katolicizam utopio u društvenopolitičku sferu, nastao je duhovni vakuum koji sada popunjavaju pentekostalci. Osim toga, konzervativno-tradicionalistički krugovi smatraju kako je pentekostalizam mnogo bliži bazi negoli teologija oslobođenja. Jedna studija iz 90-ih godina pokazala je kako su obični ljudi sa sastanaka progresivnih katoličkih bazičnih zajednica teologije oslobođenja znali otići iskompleksirani (osjećali su se neukima u odnosu na njih), dok bi na pentekostalnim sastancima zadobili samopouzdanje i osjećali se osnaženima darovima Duha Svetoga. Jedan svećenik je sarkastično rekao za teologe oslobođenja: Oni su izabrali sirotinju, ali sirotinja nije izabrala njih.

  1. Manjak ekstatično-doživljajnoga

Harvey Cox je rekao kako pentekostalizam popunjava rupe „pomanjkanja ekstaze” od kojega od vremena prosvjetiteljstva i moderne znanosti pate tradicionalni oblici vjere i duhovnosti. Religiozno iskustvo i prareligiozni instinkt su nešto što se s lakoćom može pronaći kod pentekostalaca. Paul Parthazam iz Indije izvještava kako se katolici koji su prešli na protestantski pentekostalizam žale kako u katolicizmu nikada nisu imali „iskustvo Boga” te da ih vjera unutarnje dira.    

  1. Zdravlje

U zemljama u razvoju velika briga ljudi je upravo zdravlje. Istraživanja u Brazilu iz 1997. godine su pokazala kako siromaštvo i nesređen stil života uzrokuju mnoge bolesti, a pentekostalci nude nadu u čudesna ozdravljenja i promiču zdraviji životni stil bez usputnih seksualnih odnosa, konzumiranja droge i alkohola. Osim toga, potiču na marljiv rad i grade socijalne mreže kojima pomažu posljednjima u društvu.

  1. Emancipacija žena

Neki u pentekostalizmu gledaju polugu za emancipaciju žena u Latinskoj Americi i neku vrstu kršćanskoga feminizma. Budući da muškarci u Latinskoj Americi ekscesivno piju, da su kronično nevjerni svojim suprugama i prema njima nasilni, pentekostalci nude pribježišta, socijalnu potporu i molitvu za takve žene i njihove obitelji. Pentekostalne zajednice, kaže jedna latinoamerička spisateljica 2003. godine, pomažu ženama izboriti se protiv demona „mačizma” i time se pokazuju kao neka vrsta kolektivne strategije preživljavanja za milijune Latinoamerikanki.

  1. Inkulturacija

Među uzročnike širenja pentekostalizma ubraja se svakako i inkulturacija. Budući da pentekostalizam u prvi plan stavlja religiozno iskustvo, a da odmah ne traži dogmatsku čistoću vjerovanja i teološko promišljanje, on se nalazi u nevjerojatnoj prednosti pred strukturiranim oblicima religije. Njegova principijelna otvorenost kroz prizmu vjerskoga iskustva omogućava mu da se lakše priključi različitim oblicima religioznoga iskustva. Tako postoji tzv. „Brazilska duhovska crkva od pljuvačke Kristove” koja povezuje praksu Isusova liječenja s praksom duhovno-tjelesnoga iscjeljenja po snazi pljuvačke kod domaćih iscjelitelja.

  1. Reakcija na urbanizaciju

Najveći porast pentekostalizam bilježi na periferijama suvremenih megapolisa u zemljama u razvoju. Ondje se nalaze milijuni anonimnih, izoliranih i zaboravljenih „raskorijenjenih ljudi”. Postoji jedna izreka u Latinskoj Americi koja kaže kako u slamovima funkcioniraju samo dvije stvari: organizirani kriminal i duhovske zajednice. Monsinjor Obunga iz Ugande se višestruko zalagao za bolji pastoral Katoličke Crkve u velikim gradovima u kojima danas živi polovica čovječanstva, jer je vidio kako je jedan od ključeva uspjeha pentekostalaca upravo njihova efektivna dušobrižnička skrb po gradovima. Papa Franjo je često govorio i govori o izlasku katolika na periferije društva i jedan od razloga njegove simpatije prema pentekostalcima je upravo njihov izlazak na društvenu periferiju.

  1. Osobni moral

Pristaše pentekostalizma uvijek ističu kako duhovske zajednice ne pružaju čovjeku neki općeniti ili apstraktni moral, nego im pomažu izaći iz njihovih osobnih moralnih devijacija: alkoholizma, droge, kriminala, nerada, kleptomanije, kocke, nasilja, pornografije itd.

  1. Ekonomska prednost

Poznati religijski sociolog Peter Berger je s obzirom na pentekostalizam izjavio: Max Weber živi danas živ i zdrav u Guatemala Cityju. Time se oslonio na tvrdnju Maxa Webera koja kaže kako je protestantizam svojim radnim etosom uvelike pridonio usponu suvremenoga kapitalizma. Na sličan način, smatra Berger, pentekostalizam pomaže ljudima izbjeći kobnomu fatalizmu po kojemu su zemlje u razvoju poznate. Uvijek iznova naglašavajući kako se nalaze u Božjim rukama te kako su u njegovim rukama snažno sredstvo promjene društva, potiče ljude na zauzet rad na sebi i na društveno-ekonomskome području. Još je 80-ih godina antropolog Sheldon Annis ustanovio kako su u Guatemali ekonomski najbolje stojeće osobe na periferijama gradova bili upravo pentekostalci. Također je našao kako si pentekostalci mnogo prije mogu priuštiti automobil negoli katolici jer ondje gdje se muškarce odvuče od kocke, alkohola i afera sa ženama, stvara se „plus kapital” koji se drugačije i smislenije može utrošiti.

  1. Konkurencija

Svakomu pentekostalcu koji nije zadovoljan pastoralnom ponudom svoje zajednice, slobodno je potražiti drugu zajednicu. Zbog toga se rađaju na tisuće konkurirajućih pentekostalnih zajednica. U časopisu Economist prije nekoliko godina objavljen je intervju s jednim pentekostalcem koji priznaje: Pritisak za uspjehom je beskrajan. Ako konstantno ne pružaš nešto fascinirajuće, ljudi odu drugdje. Protiv konkurencije se moramo isto tako snažno boriti kao protiv samoga đavla. Taj konkurentski duh koji vlada među pentekostalnim zajednicama ohrabruje na neprestano stvaranje novih, što je također jedan od uzroka širenja toga fenomena.

John L. Allen je mišljenja kako će se u budućnosti u knjigama crkvene povijesti naglašavati da činjenicu da se u 20. stoljeću dogodila „eksplozija pentekostalizma”, koja je otvorila jednu novu eru kršćanske religioznosti i prakse. Ruski sociolog Nikoai Mitrokhin pak kaže: Kada pentekostalizam ne bi postojao, globalizacija bi ga izmislila, jer se u pluralnome svijetu više ne daju održati religiozni monopoli. Time izražava svoje uvjerenje da se više ni ne može bez pentekostalizma u uvjetima globalnoga svijeta. Ima i onih koji su, osobito u tradicionalističkim i konzervativnim crkvenim krugovima, uvjereni da će upravo pentekostalizam zajedno s new-ageom dovesti do onoga stanja o kojemu Isus govori: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? (Lk 18, 8). Budući da je pentekostalizam bio i ostao kontroverzan fenomen, htio sam ovdje pružiti jedan mali dopinos velikoj raspravi koja se danas vodi oko tog fenomena.

Izvor:
Svjetlo riječi