Objavljeno:
10. 07. 2017. 09:30

U Hrvatskoj, a bojim se da je slična situacija i u Bosni i Hercegovini, ne postoji još takvo razborito razdvajanje. Izgleda kao da religija, ovdje mislim na krš­ćanstvo, nije još naučila razborito biti odvojeno od politike, države, kao da joj to predstavlja velik problem zbog još uvijek prisutne želje za političkom moći. A to zapravo ostavlja negativne posljedice na društvo!

Piše Ivica Raguž

Nije mi se dugo dogodilo da me lijeva ruka zaboli od čitanja, ali nedavno sam i to doživio. Pročitao sam jednu knjigu od šest stotina stranica. Premda ju je teško bilo držati u lijevoj ruci, kako ja to činim, čitao sam ju s takvim užitkom da nisam ni primijetio bol. Zaista se radi o izvrsnoj knjizi, na koju već duže vremena nisam naišao, pa bih ju ovdje ukratko predstavio. Vjerujem da će ona biti nezaobilazna za teologiju, sociologiju, političku filozofiju, političke teorije te za Crk­vu u njezinu ophođenju s modernim društvom i državom.

Radi se o knjizi berlinskoga filozofa i teoretičara politike Ahmeta Cavuldaka Gemeinwohl und Seeleneil. Cavuldakova je teza da puki „metaforički govor” o razdvajanju religije i politike, bez povijesno-teorijskih pojašnjenja, ne samo da ih ne rješava, nego stvara samo još veće probleme. Stoga je potrebno konkretno progovoriti o tom razdvajanju, ukazati na povijesne razloge i različite modele toga razdvajanja. Jedino tako govor o razdvajanju religije i politike dobiva svoje teorijski vjerodostojno uporište u današnjim društvima. U tom smislu Cavuldak povijesno-teorijski analizira odnos krš­ćanstva i politike u najvažnijim zapadnim državama: Francuska, SAD i Njemačka. Tomu je posvećeno prvo golemo poglavlje, a drugo se bavi iscrpno filozofima koji su se na poseban način bavili tom temom: Rousseau, Tocqueville, Habermas. U posljednjem dijelu toga drugoga poglavlja berlinski filozof promišlja današnje stanje, odnosno današnje argumente za razdvajanje religije i politike, s posebnim osvrtom na krš­ćanstvo, židovstvo i islam. Sve su analize zaista iscrpne, ali posebno je prvo poglavlje zanimljivo, jer ono donosi izvrstan uvid u genealogiju odnosa, a onda i razdvajanja religije i politike u najvažnijim demokratskim društvima.

Hrvatska „1905.” godina

S Francuskom revolucijom dolazi do reza, do razdvajanja između religije, krš­ćanstva i politike. Prema Cavuldaku, dva su osnovna razloga toga razdvajanja: pretjerano združivanje Katoličke Crk­ve s apsolutističkom monarhijom, dakle s državom, politikom, ali i antikrš­ćanske misli uperene protiv krš­ćanstva. Dakako, to se nasilno združivanje nije dogodilo odmah s Francuskom revolucijom, nego tek 1905. godine. Cijelo 19. stoljeće svjedoči o nepoštednoj borbi između lijevih i desnih stranaka, dok konačno 1905. godinu bitku dobivaju lijevi. Ono što je zanimljivo u toj Cavuldakovoj analizi jest to da se ona gotovo u cijelosti može preslikati na situaciju u komunističkoj Jugoslaviji, odnosno danas u Hrvatskoj. I komunizam u Hrvatskoj nije pao s neba, nego je dakako, uz mnogobrojne druge razloge, posljedica pretjeranoga združivanja, ako hoćete, slizanosti Crk­ve s državnim, političkim poretkom. U Francuskoj je tako, kao i u nas te u drugim katoličkim zemljama (dovoljno je spomenuti Meksiko) taj golemi pritisak religije, ta sprega krš­ćanstva i politike izazvala i uvijek iznova izaziva negativne, ako ne i agresivne reakcije na religiju, na Katoličku Crk­vu. Ponekad sam mišljenja da je za Crk­vu bolje da je na vlasti ljevica koja joj ne dopušta da se politički i moćnički razmaše u društvu i time sasvim razori religiju! Dakako, kako je to pokazao Cavuldak, drugi je razlog isto tako važan, a to su antikrš­ćanski stavovi, koji su se raspirili slizanoš­ću Crk­ve i politike, ali koji su izričaj ovosvjetskoga duha, duha koji želi autonomiju bez Boga, duha koji čovjeka poima bez drugoga čovjeka itd. Nije teško ne uvidjeti da se i u Hrvatskoj događa ta smjena valova, malo lijevo malo desno, malo Crk­va protiv vlasti, malo za vlast, pitanje je kako će to vrludanje završiti, tj. hoće li završiti nekakvom hrvatskom „1905.” godinom.

No, vratimo se još Cavuldaku. Berlinski filozof dobro je uvidio da je današnja sekularna, laicistička Francuska u dubokoj krizi. Ona se do u posljednjih dvadeset godina hranila velikim idejama sekularnosti (napredak, znanost, moć razuma itd.), štoviše stvorila je gotovo religioznu aureolu oko sekularnosti. Sada je to sve dospjelo u krizu: kriza ideja napretka, racionalnosti, kraj "velikih pripovijesti" itd. Francuska zato kronično pati od legitimiteta vlastite sekularnosti. Ona se, doduše, kani legitimirati sada obračunom s islamskim terorizmom, ali time kao da gubi još više svoj legitimitet. Zato ne treba čuditi da je Francuska u golemoj ekonomskoj, političkoj i kulturalnoj krizi te u ovom trenutku ne igra gotovo nikakvu ulogu u Europi. Drugim riječima, francuski je model razdvajanja religije i politike „passé” te traži novi, drukčiji, a recimo to tako, možda i dobrohotniji model, a koji bi i samoj sekularnosti vratio izgubljeno dostojanstvo.

„Šepajuće razdvajanje”

Drukčija je pak situacija u SAD-u. Razdvajanje Crk­ve, religije, od politike ne duguje tradicionalnomu, već karizmatskomu, puritanskomu protestantizmu. Uskoro će spomen na 500 godina reformacije pa je vrijeme da se pozitivno vrjednuje i puritanski protestantizam! Dakle, iskustvo traume progonstava tih puritanskih zajednica u Europi, tj. slizanosti oltara i prijestolja bio je glavni pokretač za razdvajanje religije od politike. Tako primjerice protestantske zajednice Rogera Williamsa i Williama Penna predstavljaju prve političke zajednice u demokratskom duhu, premda to razdvajanje nije bilo potpuno, jer je primjerice Židovima i katolicima ipak bilo pod određenim vidovima zabranjeno obnašati određene političke funkcije. Kasnije, uz navedeno iskustvo vjere u protestantskim puritanskim zajednicama, pod utjecajem prosvjetiteljstva, napose engleskih deista, američki političari postavljaju temelje modernog demokratskoga razdvajanja religije i politike u Americi. To je omogućilo veliku životnost religije koja zapravo do danas ne predstavlja problem za većinu Amerikanaca. Zašto? Zato što nijedna religija ne predstavlja objektivni, obvezujući okvir politike, okvir koji bi zapravo „pritiskao” građane kao u Europi, a time nema ni potrebe za negativnom, agresivnom reakcijom spram iste religije. Štoviše, kako je socijalna država vrlo slaba te religijski neutralna, postoji zapravo veća potreba za religijom kao načinom prevladavanja kontingencije.

Ovdje je dobro da se nakratko zaustavimo. Za nas pak, katolike, religija, kako je koncipirana u većini država, posebice prije 2. vatikanskoga sabora, predstavlja traumu. Religija u katolicizmu dolazi kao izvanjska, institucionalna i objektivno organizirana zajednica, i ako se tomu pridoda njezina težnja za političkom moći, ona doslovno „pritiš­će” građane te izaziva agresivnu reakciju. Tu treba reći, a na što Cavuldak nije upozorio, da taj „pritisak” Katoličke Crk­ve treba vrjednovati i pozitivno, jer je u Americi religija u opasnosti da se podredi pukoj nutrini, samovolji, užitku, interesima. Ili, drukčije rečeno: religija ostaje životna, ali pod cijenu gubitka svoje vlastite izvornosti. Naprotiv, u katoličkim zemljama religija može izgubiti svoju životnost, može biti stvarna trauma za većinu vjernika, ali time, upravo tako, možda bolje čuva svoju izvornost. Kako bilo da bilo, na primjeru mnogobrojnih detalja iz suvremene američke povijesti (analiza raznih odluka Vrhovnoga suda s obzirom na neka pitanja religije), religija i dalje igra veliku ulogu u političkom i društvenom životu Amerike, odnosno politika se i dalje u mnogobrojnim slučajevima blago i dobrohotno ophodi s pitanjima religije.

U Njemačkoj je situacija opet drukčija. Ta je analiza njemačke situacije posebice važna, jer se u Hrvatskoj mnobrojni teolozi neprestano pozivaju na njemački model i iskustvo, u smislu: „Ako je tako u Njemačkoj, zašto ne bi bilo i kod nas?” Ta je argumentacija, po mom mišljenju, nedostatna, a naš pisac daje i odgovor zašto. Naime, od srednjovjekovlja pa do danas Njemačka, odnosno nekoć njemačke zemlje, kneževstva, ne poznaju traumu razdvajanja i prijepora između krš­ćanstva, religije i politike. Crk­ve, bilo katolička, bilo protestantska, oduvijek su vezane duboko s određenim kneževstvima, provincijama. Kasnije se u ujedinjenoj Njemačkoj pod Bismarckom događa još veće zbližavanje Crk­ve i politike, premda se to događalo nakratko na uštrb katolika (Kulturkampf). No, pravo moderno razdvajanje religije i politike započinje tek s Weimarskom Republikom. To je razdvajanje, prema našem autoru, izazvalo negativnu reakciju, posebice protestanata, za razliku od katolika koji su više ili manje pozdravili Weimarsku Republiku. Protestanti su izgubili svoje privilegije te je to jedan od razloga dubokoga nezadovoljstva većine protestanata Weimarskom Republikom. U biti, zaključuje Cavuldak, ni protestantska ni katolička Crk­va nisu mogle prihvatiti to novo, sekularno razdvajanje koje, dakako, nije bilo slično onomu francuskom iz 1905. godine, ali je i kao takvo stvorilo velike poteškoće i jednoj, i drugoj Crk­vi. Nakon nacionalsocijalističke diktature, tek poslije 2. svjetskoga rata obje Crk­ve u Njemačkoj prihvaćaju demokratski sustav. Tada se uspostavlja uglavnom weimarski model razdvajanja religije i politike, ali opet takav koji naš autor zgodno opisuje kao "šepajuće razdvajanje", misleći na to da se u Njemačkoj i dalje religija, krš­ćanstvo, shvaća kao sastavni dio same kulture, tj. kao ona koja podupire, nadahnjuje i daje legitimitet samomu društvu. Ovdje bih spomenuo da sam u nedavnom razgovoru s nekim teolozima iz Njemačke ostao iznenađen kako teologija danas u Njemačkoj ponovno doživljava procvat, kako su teološki studiji ponovno aktualni, dakako, između ostaloga, i zbog pitanja islama i integracije muslimana u njemačko društvo. To „šepajuće razdvajanje” može se vidjeti i spram muslimana u Njemačkoj. Za razliku od agresivne politike Francuske spram muslimana, njemačka politika i društvo ipak imaju puno pozitivniji i blaži pristup islamu, što je jedan od razloga da se muslimani, po mojem mišljenju (još uvijek!), od svih europskih zemalja najbolje osjećaju upravo u Njemačkoj. Ali to je također jedan od razloga zašto nije bilo, i vjerojatno još skoro ne će biti, islamskoga terorizma u Njemačkoj.

Država profitira od religije

Isto tako, ne ulazeći u ostale detalje, čini mi se, na temelju Cavuldakove analize, da je upravo religija jedan od glavnih razloga golemoga prosperiteta Njemačke u ovom trenutku. To se na sličan način odnosi i na Ameriku. Moja je teza da je zapravo religija glavni pokretač gospodarskoga i kulturalnoga, kao i svakoga drugog razvoja države i kulture. To ne znači da religiju treba tumačiti ekonomski, niti da religija ima gospodarsku ili kulturalnu svrhu kao svoju prvu svrhu, jer to bi bio kraj religije. Ali religija, ako uistinu ostane vjerna svojoj biti, djeluje i utječe pozitivno na razvoj društva, pa i na gospodarstvo, i na kulturu. Dakako, u Americi i Njemačkoj radi se o religiji, krš­ćanstvu, koje je, ako tako smijem reći, razborito razdvojeno od države. Krš­ćanstvo, upravo zato što se razborito odvojilo od politike, ostaje vjerno svojemu vlastitom poslanju, te upravo kao takvo može pozitivno utjecati na državu, gospodarstvo i kulturu. S druge pak strane, razborita je i država koja ne djeluje agresivno spram religije te time zapravo profitira od te iste religije (primjerice, vrjednote religije presudne za razvoj gospodarstva i kulture: poštenje, nada, predanost, obitelj, itd.). U Hrvatskoj, a bojim se da je slična situacija i u Bosni i Hercegovini, ne postoji još takvo razborito razdvajanje. Izgleda kao da religija, ovdje mislim na krš­ćanstvo, nije još naučila razborito biti odvojeno od politike, države, kao da joj to predstavlja velik problem zbog još uvijek prisutne želje za političkom moći. A to zapravo ostavlja negativne posljedice na društvo! Takvo krš­ćanstvo svojom nerazboritoš­ću „pritiš­će” politički, gospodarski sustav države te time uzrokuje njezinu nestabilnost. Ali nije samo krš­ćanstvo, nego je i politički sustav u nas također nerazborit. On još uvijek njeguje agresivni stav spram religije, odnosno nikako da uvidi kako razborito, „šepajuće razdvajanje” koristi i samoj državi.

Razborito razdvajanje religije i politike

Kako bilo da bilo, zbog povijesnih situacija njemački model, po mojem mišljenju, kao takav nije primjenjiv za Hrvatsku. Mi smo prošli, poput Francuske, traumu, dramu komunističkoga razdvajanja religije i politike. U svijesti barem polovice (liberalnijih) hrvatskih građana i dalje je prisutna,upravo zbog navedene traume, golema skepsa spram prebliskoga odnosa religije (Crk­ve) i politike te i dalje smatra razdvajanje religije i politike vrlo korisnim i potrebnim. Bilo bi pogrješno i štetno za samu religiju, krš­ćanstvo, da ono pokušava agresivno politički ostvarivati njemački model odnosa religije i Crk­ve, odnosno da pokuša pod svaku cijenu postići nekakvu nekoć postojeću, a sada izgubljenu spregu s politikom. Stoga, Crk­va treba računati s navedenom skepsom, jer povijest se ne može izbrisati. Ali tu skepsu ona treba promatrati kao šansu da ona sama ostane vjerna svojem poslanju, a time životnija. Pogubno bi bilo za nju da ona traži politiku, političke saveznike (stranke) kako bi ostvarivala svoju društvenu poziciju i moć, kako je to čest slučaj.

S obzirom na Bosnu i Hercegovinu, model za razdvajanje religije i politike svakako nije turski sekularizam, jer se on, kako je to opet dobro pokazao Cavuldak, pokazao potpuno neostvarivim i pogrješnim. Atatürk je čak išao tako daleko da je u jednom trenutku Tursku htio pretvoriti i u krš­ćansku zemlju kako bi ona lakše bila laicistička! No, religija u Turskoj preživjela je sve pokušaje gušenja te se s Erdoğanom ponovno vraća na scenu. Bosna i Hercegovina, koja je na neki način sljedbenica islama, koji bih nazvao tursko-bizantskim (drukčijim od onoga arapskoga; utjecaj istočnoga krš­ćanstva na islam itd.), treba ići putem razboritoga razdvajanja religije i politike, posebice ako imamo na umu tri religijske konfesije u toj zemlji. Pretjerana bliskost religije i politike onemogućila bi da Bosna i Hercegovina bude zemlja svih građana, odnosno zemlja bi se, kako je to možda slučaj i danas, podijelila u religijsko-državna geta (bosansko-hercegovački „cuius regio, illius religio”), a koja bi štetila opet i religiji i politici. Dakle, mišljenja sam, potrebno je razborito razdvajanje religije i politike: ono isključuje agresivnost religije spram politike i politike spram religije i podrazumijeva uzajamnu dobrohotnost, ali i uzajamnu (korisnu) skepsu.

Lišena „potrebe za političkom moći”

Naposljetku, da se za kraj vratimo još našoj knjizi, berlinski se filozof kratko osvrće na tri religije u uvjetima sadašnjega odnosa religije i politike. Ne ulazeći sada ovdje u njegovu analizu židovstva i islama, glede krš­ćanstva Cavuldak tvrdi da se ne može reći kako je krš­ćanstvo izravno uzrokovalo zapadnu demokraciju, odnosno razdvajanje religije i politike. Ono je posljedica niza „kontingentnih” uzroka, među kojima posebno mjesto zauzima trauma religijskih ratova u Europi 16. i 17. stoljeća. Tako se Katolička Crk­va tek s 2. vatikanskim saborom pomirila s navedenom problematikom, tj. prihvaćajući slobodu vjeroispovijesti. Stoga se naš pisac pita je li to razdvajanje nužno u onim zemljama koje nisu prošle tu traumu religijskih ratova. Čini se da je njegov odgovor niječan. No, tu se ne možemo složiti s njim. Naime, europski problem zapravo je svjetski problem. Ono što se dogodilo na mikrorazini Europe u 16. i 17. st., a to je religijsko-konfesionalna podijeljenost, danas se događa na makrorazini cijeloga svijeta. U današnjem globaliziranom svijetu, religije i konfesije dolaze sve više u doticaj jedne s drugima, izvan i unutar granica pojedinih država. Danas se religije doslovno taru jedna o drugu na globalnoj razini, analogno europskoj situaciji u 16. i 17. stoljeću. Stoga je, po mojem mišljenju, europski model razdvajanja religije i politike dar Europe današnjemu svijetu. Naime, teško je zamisliti u današnjem globaliziranom svijetu političko i društveno uređenje koje ne bi podrazumijevalo razborito razdvajanje države i religije.

Naposljetku, Cavuldak je mišljenja da bi današnja politika trebala mobilizirati religije u rješavanju mnogobrojih društvenih konflikata, jer današnje religije, napose u Europi, lišene su negdašnje potrebe za političkom moći, one u sebi kriju mnogobrojne potencijale za mir i uređenje današnjega društva. Je li to slučaj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tj. jesu li one lišene te „potrebe za političkom moći” i imaju li one upravo zbog toga zaista potencijale mira, ostaje otvoreno pitanje. Možda bi upravo razborito razdvajanje države i religije, kako smo već bili spomenuli, pridonijelo da, ako išta drugo, barem religija ostane religijom.

Sve u svemu, nadamo se da će ova knjiga Ahmeta Cavuldaka u što skorije vrijeme biti prevedena na hrvatski te potaknuti daljnja promišljanja o ulozi religije u današnjim društvima.

Izvor:
Svjetlo riječi