Objavljeno:
27. 06. 2017. 12:15

Kao što se u Starom zavjetu spominje nekoliko knjiga koje su sveti pisci koristili kao izvore za pisanje biblijskih knjiga, tako i u Novom zavjetu nalazimo spomen određenih spisa koji nam danas više nisu dostupni. Među njima se ističe nekoliko Pavlovih poslanica. Riječ je o izgubljenim Poslanicama Korinćanima, različitima od sadašnje dvije Poslanice Korinćanima koje se nalaze u Bibliji, te o Poslanici Laodicejcima.

Piše fra Darko Tepert

Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima spominje neku prethodnu poslanicu koju je uputio kršćanima u Korintu. Ondje on kaže: „Napisah vam u poslanici da se ne miješate s bludnicima – ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima jer biste inače morali iz svijeta izići. Napisah vam zapravo da se ne miješate s nazovibratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol!” (1 Kor 5,9-11). Danas ova poslanica nije poznata, a neki znanstvenici drže da je barem dio njezina sadržaja uključen u današnju Drugu poslanicu Korinćanima, koja i inače odaje vrlo složeni sastav te postoji pretpostavka da je nastala kao sklop više Pavlovih poslanica.

Tako se tekst prethodne Poslanice Korinćanima ponekad prepoznaje u riječima: „Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav bi bio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: ‘Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj. Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i ništa nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti. I bit ću vam otac i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući.’ Dakle, budući da imamo ta obećanja, očistimo se, ljubljeni, od svake ljage tijela i duha te dovršimo posvećenje u strahu Božjemu” (2 Kor 6,14-7,1).

Pritom su navedene riječi više starozavjetnih tekstova (usp. Lev 26,11-12; Ez 37,27; Iz 52,11; Iz 52,4; Ez 20,34; 2Sam 7,14; 2Sam 7,8). Ime Belijar, koje je ovdje spomenuto, dolazi ih hebrejskoga jezika i odnosi se doslovno na ništavost, a u prenesenom smislu označava idola ili Sotonu. Takva uporaba ovoga imena vidljiva je i u izvanbiblijskim tekstovima kao što su Oporuke dvanaestorice apostola ili kumransko Pravilo.

Pavao vjernima u Korintu

Osim ove prethodne Poslanice Korinćanima, čini se da se može govoriti o još jednoj izgubljenoj Poslanici Korinćanima. Naime, Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kaže: „Odlučih dakle u sebi da neću k vama opet sa žalošću. Jer ako ja vas ražalostim, a tko će mene obradovati ako ne onaj koga ja žalostim? Zato vam to napisah da me, kada dođem, ne ražaloste oni koji bi mi imali biti na radost. Uzdam se doista u sve vas, da je moja radost – radost svih vas. Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike  nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama” (2 Kor 2,1-4).
Slično kaže i kasnije: „Doista, ako sam vas i ožalostio onom poslanicom, nije mi žao; ako mi i bijaše žao – vidim uistinu da vas je ta poslanica makar i načas ožalostila – sad se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na obraćenje” (2Kor 7,8-9).

Zadnja četiri poglavlja Druge poslanice Korinćanima tvore sasvim zasebnu cjelinu, pa neki u njima traže i ovu poslanicu koju je Pavao pisao u žalosti. Ondje se on brani od optužbi koje su do njega došle iz Korinta (usp. 2 Kor 10-13), a pred kraj toga dijela piše: „Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri! Same sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u vama? Inače niste pravi” (2 Kor 13,5).

Tako bi se moglo zapravo govoriti o četiri poslanice koje je Pavao pisao korintskim kršćanima. Prva bi bila ona izgubljena, prethodna poslanica koju spominje u 1 Kor 5,9, druga bi bila sadašnja Prva poslanica Korinćanima, treća bi bila poslanica koju piše u žalosti i koja je također izgubljena, osim ako nije sadržana u 2 Kor 10-13, a četvrta bi bila sadašnja Druga poslanica Korinćanima.

Laodicejcima ili Efežanima?

Uz izgubljene poslanice Korinćanima valja spomenuti i izgubljenu Poslanicu Laodicejcima. U Poslanici Kološanima njezin pisac, koji se predstavlja kao apostol Pavao, na kraju piše: „Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu i Crkvu u njezinoj kući. A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje” (Kol 4,15-16).

U Novom zavjetu nema, međutim, nijedne poslanice koja bi bila upućena Crkvi u Laodiceji. Problematičan je već sam izričaj u Poslanici Kološanima jer je ondje riječ o poslanici „iz Laodiceje”. To bi moglo biti protumačeno na dva načina. Mogla bi biti riječ o poslanici koja je napisana Laodicejcima, pa se sada nalazi u Laodiceji, kao što se Poslanica Kološanima sada nalazila kod Kološana. Mogla bi, pak, biti riječ i o nekoj poslanici koja je pisana iz Laodiceje.

Kroz povijest se bilo pojavilo više poslanica koje su nosile naslov Poslanica Laodicejcima, no gotovo su sve izgubljene. Pretpostavlja se da je riječ o kasnijim tekstovima čiji su pisci nastojali preuzeti autoritet spomenute poslanice kako bi proširili utjecaj svojega djela.

Jedna takva Poslanica Laodicejcima sačuvana je na latinskom jeziku, a njezin najstariji primjerak nalazi se u jednom rukopisu iz Fulde u Njemačkoj koji je napisan 546. godine. Ovu poslanicu spominju kršćanski pisci poput pape Grgura Velikoga već od 4. stoljeća. Ipak, ona nije dio kršćanskoga kanona, to jest Svetoga pisma, nije nađen nijedan grčki izvornik ove poslanice, niti se nalazi u drugim drevnim prijevodima, poput sirskoga ili koptskoga. Sveti Jeronim, koji je preveo Bibliju na latinski početkom 5. stoljeća napisao je da ovu poslanicu nitko ne prihvaća kao autentičnu i kanonsku. U svome sadržaju ova poslanica uglavnom ponavlja izričaje Pavlovih poslanice, a osobito koristi dijelove Poslanice Filipljanima.

Postoji, međutim, druga pretpostavka s obzirom na izgubljenu Poslanicu Laodicejcima. Naime, već je sveti Hipolit početkom 3. stoljeća držao da ova poslanica zapravo nije izgubljena, nego da je do nas došla pod nazivom Poslanice Efežanima. Ovo Hipolitovo mišljenje dijele i neki suvremeni znanstvenici. Oni pretpostavljaju, temeljem teksta iz Poslanice Kološanima, da su Poslanica Kološanima i Poslanica Laodicejcima morale nastati otprilike u isto vrijeme. Ako su nastale u isto vrijeme vjerojatno im je i sadržaj i stil sličan. Upravo Poslanica Kološanima i Poslanica Efežanima dijele sličan sadržaj i stil. Po svome sadržaju i stilu one se bitno razlikuju od onih sedam Pavlovih poslanica, za koje svi vjeruju da ih je napisao Pavao. Zbog toga danas većina znanstvenika misli da Poslanicu Kološanima i Poslanicu Efežanima i nije napisao apostol Pavao, nego netko tko se kasnije nadahnjivao na njegovu nauku. Posebnost je ovih poslanica u sklonosti liturgijskim izričajima, u bogatim rečenicama, čestoj uporabi istoznačnica te u izboru rječnika.

Osim toga, u grčkim rukopisima Poslanice Efežanima, gdje se na samom početku kaže da je ona upućena „svetima koji su u Efezu i vjernima u Isusu Kristu” (Ef 1,1), često nedostaje spomen grada Efeza.

Sve je to dovelo brojne znanstvenike do uvjerenja da je današnja Poslanica Efežanima zapravo bila okružno pismo namijenjeno većem broju crkava u Maloj Aziji, kako onoj u Laodiceji blizu Kolosa, tako i onoj u Efezu. Riječ je, naravno, o pretpostavci koju ne dijele svi izučavatelji Svetoga pisma.

Drugi spisi navedeni u NZ

Uz izgubljene poslanice pisane Crkvi u Korintu i izgubljenu Poslanicu Laodicejcima, u novozavjetnim tekstovima spominju se još dva izvanbiblijska spisa. Riječ je o Henokovoj knjizi i Mojsijevu uznesenju, apokrifnim knjigama koje spominje ili navodi Judina poslanica (usp. Jd 9.14-15). I Henokova knjiga i Mojsijevo uznesenje poznati su i sačuvani spisi, pa nije riječ o izgubljenim knjigama.

Još je jedan izvanbiblijski tekst naveden u Djelima apostolskim. Ondje Pavao, dok govori na atenskom Areopagu, kaže i ovo o Bogu: „U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: ‘Njegov smo čak i rod!’” (Dj 17,28). Ni ovdje nije riječ o izgubljenoj knjizi, nego o sačuvanoj heksametarskoj pjesmi naslovljenoj Pojave. Napisao ju je u 3. st. pr. Kr. pjesnik Arat koji je rodom bio iz pokrajine Cilicije, odakle je bio i sâm Pavao.

 

Izvor:
Svjetlo riječi