Početna stranica » Iskustvo dvojice kongoanskih bogoslova u Bosni

Iskustvo dvojice kongoanskih bogoslova u Bosni

119 pregleda

Zovem se fra Cosmas Safari Sadiki iz Demokratske Republike Kongo (središnja Afrika). Potječem iz obitelji pokojnoga Ivana Petra Safaria Titi Cimanuka, a majka mi se zove Cecilija Mudahama Machozi. Imam četiri sestre i petoricu braće.

Božja je volja jača od moje

Osobno nisam planirao niti tražio da idem studirati u Bosnu, ali tako je odlučio provincijal i definitorij iz Konga. Saznavši da ću ići na studij izvan domovine i provincije, najprije sam si postavio pitanje: „Gdje je ta Bosna? O toj zemlji ništa ne znam. Kako ću živjeti u nepoznatoj zemlji s nepoznatim ljudima?” Za mene je ta odluka značila iskušenje i izazov, ali zaključio sam: „Ako je to Božja volja, napustit ću domovinu, moj dragi Kongo, i otići tamo gdje me Bog šalje.”

Ova je vijest još više iznenadila moju obitelj. Ostali su u šoku, posebno zato što nisu bili dobro informirani o svemu. Čuli su za Sarajevo i bivšu Jugoslaviju i znali što se događalo na ovome području tijekom rata. Idejom da idem studirati u Bosnu nisu bili oduševljeni ni moj duhovnik niti dekan, kao ni mnogi profesori s Franjevačke teologije u Kongu.

Ali, Duh Božji puše kako hoće i kamo hoće… Tako sam zajedno s fra Hubertom Kasontom Kilasom stigao Sarajevo, 14. studenoga 2016. točno u 11 sati. U zračnoj luci nas je dočekao fra Ivan Nujić, profesor s Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Istoga dana, odmah nakon ručka, započeli smo prvu lekciju iz hrvatskoga jezika. Predavao nam je fra Ivan kojemu sam neizmjerno zahvalan jer se istinski trudio i neumorno s nama radio kako bismo naučili jezik budući da je bez dobroga poznavanje jezika teško studirati teologiju. Koristili smo dosta udžbenika, rječnika, CD-ova i drugih materijala koji su nam pomogli u svladavanju jezika. Tako smo svaki dan, osim vikendom, učili 5-6 sati. U početku je bilo teško jer hrvatski pripada nizu najtežih jezika na svijetu s mnogo padeža i glagola, a većina Kongoanaca daleko lakše nauči romanske jezike (francuski, talijanski španjolski).

Bosna je moja druga zemlja

Bosna je moja druga domovina i s radošću učim pjevati bosanske pjesme, dragi su mi bosanska kultura i običaji. Neki od njih su mi bili zagonetni, pa tako u početku nisam mogao razumjeti zašto se u Bosni kava pije nevjerojatno sporo. U afričkim zemljama, pa i u Kongu, kava se popije za manje od 15 minuta. Međutim, shvatio sam kako je ovdje kava zapravo povod za razgovor i druženje.

Danas, nakon više od tri godine provedene u Bosni, smijem slobodno reći da se ovdje osjećam kao kod kuće i među svojima. Ljudi me prihvaćaju kao jednoga od svojih i to me čini sretnim. Doista se ne osjećam kao stranac. Mnogi mi kažu da sam čokoladni čovjek i franjevac, a moram spomenuti i kako su svi radosni kada čuju da komuniciram na hrvatskom jeziku. Po dolasku u ovu državu prva kuća mi je bio franjevački samostan u Visokom, a danas, uz njega, jednako volim i sve druge samostane naše provincije.

Nakon godinu dana učenja hrvatskoga jezika u Visokom, upisao sam studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Budući da sam na teologiji u Kolweziju već završio tri godine filozofskoga studija, ovdje sam upisao treću godinu. Atmosfera tijekom studiranja u Sarajevu je bili odlična, a lijepo je organiziran i molitveni život, te druženje i različite aktivnosti. Član sam zbora Franjevačke teologije pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića. Pjevanje je vrlo vrijedna vještina ne samo za svećenike i bogoslove, nego i za sve kršćane. To je vrlo lijep način molitve i zahvaljivanja Bogu.

S Božjom pomoći, moj studij se približava kraju i zato želim zahvaliti provincijalu fra Jozi Marinčiću, vikaru Provincije prof. dr. fra Petru Jeleču, ekonomu Provincije fra Nikici Vujici, ali i drugim definitorima, napose fra Kristijanu Montini. Hvala i svim drugim franjevcima Bosne Srebrene, te časnim sestrama, osobito fra Ivici Vidaku i s. Celini Vidak.

Zahvalan sam i svim profesorima Franjevačke teologije u Sarajevu, te kolegama i kolegicama. Veliko hvala i našim meštrima fra Danijelu Nikoliću i fra Emanuelu Josiću, te duhovniku fra Miri Reloti. Zahvala ide kuharicama i cijelom osoblju Franjevačke teologije. Svima veliko hvala.

fra Cosmas Safari Sadiki

———————————-

Na ovim ću stranicama podijeliti svoje iskustvo nakon tri godine i četiri mjeseca boravka u Bosni i Hercegovini. Sve je počelo 18. svibnja 2016. godine, na kraju treće akademske godine filozofije. Tada sam, nakon razgovora s meštrom i gvardijanom, saznao da trebam ići studirati teologiju izvan Konga. U mojoj generaciji je bilo nas devet, ali samo smo nas dvojica – fra Cosmas i ja – bili izabrani za studij u Bosni i Hercegovini, dok su ostala sedmorica ostali studirati u Kongu. Nisam puno znao o Bosni i Hercegovini jer smo u srednjoj školi učili zemljopis i povijest bivše Jugoslavije, a ne posebno povijest Bosne i Hercegovine. Sjećam se da sam u novinama pročitao nešto o ratu u Sarajevu. Odmah sam se požurio na internetu istražiti nešto više o Bosni i Hercegovini i po čemu je ta zemlja poznata. Sam naziv „Bosnie-Herzégovine” lijepo mi je zvučao na francuskom pa sam i zbog toga imao predosjećaj da je to lijepa zemlja. Kada sam na internetu istražio po čemu je Bosna i Hercegovina poznata zadivio sam se njezinoj flori i fauni koju sam tek tada otkrio.

Da bismo došli u Bosnu i Hercegovinu, najprije je trebalo u Kinshasi, glavnom gradu Konga, dobiti vizu za Tursku, jer Bosna i Hercegovina nema svoju ambasadu u Kongu. U petak, 21. listopada 2016. godine, oko 22 sata  napustili smo Mboka ya bakoko na biso, Mboka ba bota biso, tokozonga Mboka wana – „zemlju pradjedova, zemlju u kojoj smo rođeni, zemlju u koju ćemo se vratiti”. U subotu, 22. listopada 2016., oko devet sati ujutro stigli smo u Istanbul gdje smo ostali oko tri tjedna. Za to vrijeme imali smo priliku učiti talijanski jezik, posjetiti neka mjesta i nazočiti jednom ekumenskom susretu. Sve nas je to obogatilo.

U ponedjeljak, 14. studenoga 2016., oko 11 sati stigli smo u našu dragu Bosnu i Hercegovinu. Prvo što me je iznenadilo bila je zračna luka jer nisam očekivao da ću nakon istanbulskoga doći u jednu ovako malu zračnu luku iz koje nam nije bio problem naći izlaz. Tada sam rekao sebi da se i u Europi mogu naći male zračne luke kao i u mom gradu Lubumbashiju. Druga stvar koja me je iznenadila dogodila se kada smo u zračnoj luci dali svoje putovnice na pregled policajcu, a on ih je pogledao i pitao nas zašto smo došli raditi u Bosni. Odgovorili smo da smo došli studirati teologiju, nakon čega nas je neljudski pogledao i zapitao: „Zašto ovdje? Zar kod vas nema univerziteta?” Bio sam šokiran njegovim pitanjem i njegovim pogledom. Uzeli smo svoje putovnice i u tišini nastavili svojim putem. U nekim afričkim kulturama, među kojima je i moja, kaže se da je način primanja gostiju važniji nego dati im vode ili dar. Jedna afrička izreka kaže: „Nema veće sreće od dolaska gosta u miru i prijateljstvu.” Gost koji je nepristojno primljen ne želi tražiti ni vodu ni primiti bilo kakav dar, jer, kaže još jedna afrička poslovica: „Gostoljubivost je zlato.”

Policajčeva pitanja, iako nisu bila zločesta, zbog njegovoga su pogleda zvučala neugodno, ali nakon šoka s tim policajcem doživio sam još jedan paradoks i to kada sam upoznao drugu osobu, fratra, fra Ivana Nujića, našega budućega prvoga meštra u Europi i našega profesora bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga jezika koji nas je dočekao. On nas je zagrlio kao mama koja nije vidjela svoju djecu sto godina: kao da je Kongoanac, baš kao i mi. Njegov je zagrljaj i doček izbrisao moj prvi šok pa sam lako zaboravio što se dogodilo s prvom osobom na aerodromu. Susret je bio tako srdačan kao da se nismo vidjeli prvi put u životu. Iz zračne luke nas je odvezao u samostan sv. Pavla koji će za nekoliko mjeseci biti naša bogoslovija i ondje smo susreli bogoslove koji su upravo bili na pauzi. Oni su nas lijepo primili, a neki su nam rekli da će nas vrlo radosno dočekati nakon učenja jezika. Nastavili smo svoj put do Visokog i stigli u samostan sv. Bonaventure, našu majčinsku kuću, koja nas je rodila u Bosni i Hercegovini. Ondje smo nepunih deset mjeseci s profesorom fra Ivanom Nujićem učili jezik živeći u franjevačkom ambijentu, u bratstvu s gvardijanom fra Franjom Radmanom i braćom toga samostana. Braća su nas prihvatila i dala nam snagu da nastavimo svoj franjevački put uz njihove savjete. Tu su nam u učenju jezika pomagale i tri časne sestre franjevke s kojima smo također mogli ponavljali ono što smo naučili. Reći ću svojoj mami da su svi oni bili ljubazni prema njezinom sinu.

Život i studij na bogosloviji

U subotu, 23. rujna 2017., došli smo na bogosloviju, a na vratima su nas srdačno dočekali dekan fra Danimir Pezer i meštar fra Danijel Nikolić. To je bio početak studija na jeziku koji nisu govorili ni moj pradjed ni moj djed. Nadam se da će mi, jednog dana kada ih susretnem u drugom životu, čestitati i pružiti ruku, jer ja govorim jezik koji oni nisu znali dok su bili živi. Nijedan početak nije lagan i studiranje na ovom jeziku nije lako, ali za studenta koji zna sjediti i naučiti, sve je moguće. Prvi su trenuci novoga studija bili teški. Bilo je naporno i zbog drugačijega akademskoga sustava i novoga jezika, ali – Bogu hvala – naš poštovani dekan, poštovani profesori i braća uvijek bili raspoloženi slušati nas, primati naše žalbe i rješavati probleme. Njihova nam dobrohotnost i blagonaklonost pomažu nastaviti dalje. Neka im dragi Bog plati na nebeskim vratima! Na francuskom bih rekao: „Je leur sais gré”, a na hrvatskom, bosanskom i srpskom: „Zahvalan sam im.”

Život u samostanima i župama

Ponekad smo za vrijeme odmora, Božića, Uskrsa i neradnih dana išli na župe i u samostane gdje smo susretali i upoznavali nove ljude. Ljudi bi nas pozitivno iznenadili jer su nas uvijek srdačno primali pitajući nas kako nam je u Bosni, jesmo li se navikli, je li nam hladno, je li nam ljepše nego u Kongu, kakva je tamo klima, koga imamo u obitelji i slično. Djeca su me iznenadila govoreći: „Čokoladni fratre, hoćemo li se slikati?” Na rastanku, ljudi nas uvijek pozovu da im dođemo opet, ako Bog da.

Ovi susreti su za mene znak koliko nas ljudi vole, kako se zanimaju za nas i brinu za naše blagostanje i zadovoljstvo. Iako su neki imali vrlo malo, opet su nam nudili sve. Susretao sam ljude, braću i obitelji braće koja su se brinula za mene i za nas kao što se dobri roditelji brinu za svoju djecu. To mi je ostalo u srcu. Reći ću mami da su bili ljubazni prema njezinom sinu.

U početku je bilo lijepo gledati kako pada snijeg, kako je sve bijelo, ali zima mi je bila dodatni „put križa” za mene koji sam došao iz tropske klime, gdje postoje samo dvije sezone: kišna i sušna. Kad smo poletjeli iz Kinshase, temperatura je bila 37 stupnjeva, a u Sarajevu je nekih dana bila i – 20 stupnjeva. Uz to još učenje jezika koji ima puno padeža, svršenih i nesvršenih glagola – majko mila! Bila mi je kalvarija! Te su teškoće uvijek postajale lakše kada smo susretali ljude koji su bili sretni što nas vide. Njihovo mi je divljenje, njihova radost pomagala u zaboravljanju poteškoća i nošenju križa kako bih išao dalje. Da, susretao sam i one koji su mi olakšavali teret. Neki su nas već nakon prvoga susreta pozvali na kavu, a to vrlo rado pamtim i pamtit ću cijeloga života. Reći ću svojoj mami da su pomagali njezinom sinu.

Susretao sam i ljude koji su bili pesimisti prema svojoj zemlji i gledali samo loše strane, iako  naša draga Bosna i Hercegovina ima puno lijepih strana. Bog joj je dao lijepu prirodu,  floru i faunu, dao joj je dobre i gostoljubive ljude koji se vole šaliti kako bih se osjećao dobro. Ova zemlja nije pesimistična sama po sebi koliko su neki njezini stanovnici prema njoj. Ona zavrjeđuje biti voljena kako bi se poboljšao život njezinih stanovnika. Povijest nam je učinila da smo to što jesmo, ali to ne mora biti naš teret. Ne možemo  promijeniti prošlost, ali možemo poboljšati budućnost. Sjećam se da nam je jedan gospodin rekao: „Što ste loše napravili da budete poslani u Bosnu?” Nisam znao je li to bila šala, ali dugo sam razmišljao što bi značilo to pitanje.

„Tko putuje, dodaje nešto svome životu”, kaže jedna afrička izreka. Ja sam ovdje došao i našao „med i mlijeko” – mnoge lijepe strane života u Bosni i Hercegovini, koje ću sa sobom ponijeti u našu majku Afriku, u Kongo. Trebamo zaista biti zadovoljni onim što nam je Bog besplatno dao, za što ga nismo morali moliti, jer naše je zadovoljstvo znak naše zahvalnosti Bogu. Sreća počinje prihvaćanjem sebe, svog izgleda, svoje obitelji, svoga mjesta podrijetla, svoje domovine i kulture. Neki znakovi nemaju isto značenje i važnost ovdje i u Kongu, a taj uvid pomaže u razumijevanju drugih u njihovom kontekstu i kulturi kako se ne bismo šokirali zbog međusobnih razlika.

Susretali smo ovdje i one koji imaju predrasude o crncima, ali puno su zanimljiviji oni koji su nadilazeći predrasude htjeli s nama razgovarati ili su nam čak govorili kako smo slatki. Kada ujutro ustanemo, ne znamo kakve ćemo ljude susresti na svome putu, a oni koje susrećemo plodovi su dobrote Života, dar Stvoritelja koji nam nudi život. Svaki dan je sastavljen od  susreta s ljudima različitih boja, nacija i religija, sa siromašnima i bogatima, debelima i mršavima. Svaki put kroz susret dobivamo poticaje, pozitivne ili negativne, preko kojih naučimo nešto novo u životu. Živjeti s ljudima drugih kultura znači učiti o drugim kulturama i civilizacijama te prevladavati strah od susreta sa strancem. Pitajući se o njegovoj kulturi, sličnostima i razlikama nadilazimo međusobne kulturalne razlike i sukobe. Ovdje sam shvatio koje su razlike i sličnosti između moje i drugih kultura koje me podsjećaju da ne zaboravim tko sam i odakle dolazim.

Na kraju, u mojoj se kulturi kaže: bolje reći hvala roditeljima i dobročiniteljima dok imaš priliku, za života, kako ne bi bilo kasno. Zato zahvaljujem Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj što je htjela primiti nas dvojicu kako bismo ovdje studirali teologiju. Fra Jozo Marinčić, njegov definitorij, braća i dobri ljudi stavili su nam na raspolaganje sve što nam treba da se osjećamo kao kod kuće, kako bismo dobro učili jezik i studirali teologiju, i zato im od srca hvala. Vjerujem da je naš dolazak u Bosnu i Hercegovinu znak bratskih odnosa između dviju provincija – Sv. Benedikta Afričkoga i Bosne Srebrene.

„Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti…” (Ps 133,1). Je vous sais gré. Reći ću svojoj mami da ste dobro primili i brinuli za njezinog sina. Bog vam platio na nebeskim vratima! Neka sveti Franjo moli za nas.

 

Fra Hubert Kasonta Kilasa