Objavljeno:
17. 07. 2017. 09:15

Nedaleko od Sarajeva, s juga okružen Bjelašnicom, smjestio se olimpijski prirodni dragulj Igman. Izgrađen od vapnenca, s brojnim kraškim vrelima i vrtačama, ukrašen je šumskim bogatstvom i livadama koje se u vrijeme cvjetanja pretvaraju u šarene tepihe

Piše: Dalibor Ballian

Igman predstavlja najnižu planinu u sarajevskom okruženju. Okružuje ga s istoka, sjevera i zapada Sarajevsko polje, a s juga planina Bjelašnica. Tako je Igman dug oko 20 km, linijom od Hadžića do Krupca. Igman je prosječne visine od 1300 do 1400 m, a najviši vrhovi Igmana su Crni vrh (1646 m), Guvno (1612 m), i Đurino brdo (1533 m) te više nižih vrhova, kao Obješenjak, Javor, Rađi vrat, Batak brdo, Javornik i dr. Interesantno je da su svi vrhovi obrasli gustom šumom četinjača, za razliku od drugih planina. Sama planina je izgrađena od vapnenca i dolazi u zonu planinskog krša, sa svim kraškim fenomenima, ali su vrtače najbrojnije. Jedan poseban vid kraškog fenomena su Veliko polje na nadmorskoj visini od 1190 m i Malo polje na 1162 m, i predstavljaju tipičan primjer kraških uvala, popunjenih morenskim nanosima iz vremena zadnje glacijacije, kada su se ledenjaci spuštali s Bjelašnice. Te uvale danas karakteriziraju temperaturne inverzije te se na njima zimi mjere jako niske temperature, a najniža registrirana je -43,5 °C na lokalitetu Mrazišta. Temperaturne inverzije i specifično strujanje zraka, osobito spuštanje hladnog zraka s Bjelašnice, uvjetuju klimu ove planine, koja dolazi u grupu alpskog klimata, sa svim flornim elementima koji su joj svojstveni.

Vrelo Bosne

Hidrološke prilike na ovoj planini su tipične za krš te je Igman oskudan s izvorima. Postoji samo jedan trajni izvor, Javornik te više povremenih u određenim vrtačama širom Igmana, ali su napuštanjem stočarenja na planini zapušteni pa ih samo šumari ili planinari koji ih poznaju povremeno aktiviraju. Nedostatak vode kompenzira se brojnim snažnim kraškim vrelima koje nalazimo u podnožju ove planine. Od jugoistoka prema zapadu slijede izvori: Presjenička rijeka, Medvjeđi potok, Večerica, Stojčevac, Vrelo Bosne, Žunovnica te brojni manji izvori. Svi oni daju vodu rijeci Bosni i čine je već prilično velikom rijekom kada napusti Sarajevsko polje.

Kako je u pitanju kraška planina, na njoj bi trebalo da se nađu i pećine, ali ih je veoma malo. Na južnim padinama ima jedna manja pećina, na lokalitetu Hrid, koja više sliči na veliku vrtaču te se postranom stazom može sići do dna, a u maloj galeriji se uvijek može sakupiti dovoljno pitke vode. Inače, brojni stočari su do prije 30 godina ovu pećinu koristili za snabdijevanje pitkom vodom. Tu u okolini pećine se mogu naći i duboke kraške jame koje lisnik polako zasipa pa su već slabo uočljive, ali šetači i lovci zbog toga moraju biti oprezni, da ne bi upali u njih.

Šume Igmana su uvijek  plijenile pažnju, kako planinara tako i šumara koji su ih iskorištavali. Zbog njihove velike vrijednosti, već dolaskom Austro-Ugarske počinje njihovo iskorištavanje te se gradi šumska željeznica kojom se drvo spuštalo u Hadžićku pilanu. Željeznica egzistira sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je počinju mijenjati kamioni. I pored dugogodišnje eksploatacije, šume su dobro očuvane i zadržale su svoju specifičnu raznolikost. Tako nalazimo šumu bukve, bukve i jele, jele i smreke i čiste šume smreke. Šume smreke su svojstvene za područje Malog i Velikog polja, a što je uvjetovano hladnim zimama. U šumama Igmana nalazimo i obični bor te pojedinačna stabla tise kojoj zbog nesavjesnih ljudi prijeti potpuni nestanak, naročito na sjevernim padinama. Za južne padine Igmana koje se spuštaju prema Presjenici i Krupcu, svojstvena je termofilna vegetacija, veoma slična onoj koju nalazimo u Hercegovini.

Olimpijada ostavila ožiljke

Brojne šumske livade su obrasle prelijepim livadskim vrstama, a kada počnu cvjetati, krajem svibnja, livade se pretvaraju u šarene tepihe. Na planini ne možemo naći značajan broj endemskih vrsta, ali na južnim padinama najznačajniji je bosanski ljiljan.

Neposredna blizina Sarajeva i nekada velika brojnost visoke divljači na ovoj planini, stvorili su legendu o ovoj planini, kao raju za lovce i krivolovce. Inače faunu planine karakteriziraju veliki predatori od medvjeda, vuka, divlje mačke do lisice, a svojevremeno i brojne srne. Od sitne divljači tu je zec i puh koji prati bukove šume. Kada su u pitanju gmizavci, zmije su na prvom mjestu, a među njima prednjači igmanski poskok, potom riđovka, crvenkapica i planinski žutokrug. Od neotrovnih ističu se smukovi, koji mogu dostići i 2 metra dužine, a brojni su i gušteri. Ptičji svijet također je raznolik, ali za samu planinu je vezan veliki tetrijeb s brojnim pjevalištima, dok se na južnim padinama mogu naći brojna jata lještarki, kao i jarebice kamenjarke. Od ptica grabljivica tu su brojne vrste sokolovki i sova.

Zbog svoje blizine glavnom gradu te razvoja turizma, planira se Igman uključiti u nacionalni park Bjelašnica – Visočica. Ipak, zbog dobre otvorenosti i nesavjesnih izletnika planina je sve više zatrpana smećem, a nesavjesni vozači na Velikom polju mijenjaju motorno ulje u svojim automobilima te izvori oko planine postaju sve zagađeniji. Tada se na Vrelu Bosne voda iz izvora ne pije. Ožiljke je ostavila Olimpijada, ali i ratna događanja. Tako danas treba udvostručiti snage da bi se sačuvalo ovo što je preostalo, a ostalo je netaknuto još mnogo toga na ovom planinskom dragulju.

Izvor:
Svjetlo riječi