Objavljeno:
18. 08. 2017. 10:15

Zürich je najveći švicarski grad koji broji preko 400 000 stanovnika i spada među najprosperitetnije gradove današnjice. Po jednoj anketi iz 2006. godine to je grad s najboljom kvalitetom života na svijetu. Međutim, Zürich koji je pod zaštitom ranokršćanskih mučenika sv. Feliksa i Regule proživio je svoje uspone i padove.

Piše: fra Damir Pavić

Ovaj grad i njegova višestoljetna katolička tradicija štovanja zaštitnika, vezana uz tri znamenite crkve: Wasserkirche, Grossmünster i Fraumünster, pretrpio je velik udarac tijekom protestantskog pokreta u 16. stoljeću. Predvodnik protestantizma u Švicarskoj bio je Huldrych Zwingli, koji je 1519. godine kao dušobrižnik najveće crkve u Zürichu započeo sa žestokom kritikom Crkve, napadajući središnje istine katoličke vjere. Među ostalim, umjesto slavlja svete mise uveo je službu riječi i posebno se obrušio na kult štovanja svetaca. Posljedica toga bilo je uklanjanje oltara, svetohraništa, slika, kipova, relikvija svetaca, orgulja, zapravo svega što crkvi daje unutarnju ljepotu i olakšava susret s božanskom stvarnošću.

            Koračajući kroz crkvu Grossmünster mogao sam osobno osjetiti u što se pretvorio bogoslužni prostor zahvaćen Zwinglijevim reformama. Nalazite se u beživotnom i praznom prostoru, lišenom topline i nježnosti. Kao kad uđete u roditeljsku kuću, a oca i majke već odavno nema! Umjesto da padnete na koljena, poklonite se Kristu u svetohraništu, izmolite Zdravomariju pred Gospinim kipom i čujete zvuk orgulja – najradije biste izašli van. U crkvi Fraumünster, doduše, postojala je alternativa: meditirati ispred vitraja Marca Chagalla i gledati u umjetninu koja bi čovjeka trebala vinuti u sferu duha – pitanje je samo kojega?

Rastuća zajednica vjernika

U ovom gradu, stjecištu različitih naroda, kultura, vjera i običaja koji zajedno žive pod okriljem savršeno uređene države, koja od svojih građana traži i slijepo obdržavanje zakona, smjestila se zajednica hrvatskih vjernika. Oni su u ovoj zemlji pronašli svoj dom. Trude se održati na okupu i ne zaboraviti u dalekom svijetu dvije velike dragocjenosti: vjeru u Isusa Krista i ljubav prema zemlji svojih predaka. Da ne bi postali, kao što se to redovito događa, stado bez pastira koje se brzo rasprši i postane nečijim plijenom, ključnu ulogu već desetljećima u tome ima Hrvatska katolička misija Zürich. Stoga mi je drago što sam, na poziv voditelja ove misije fra Ivana Prusine da održim duhovnu obnovu, imao priliku izbliza upoznati ovu živu i rastuću zajednicu vjernika i djelatnike misije: franjevce Hercegovačke franjevačke provincije i njihove suradnike.

            Počeci ove misije, točnije, organizirane duhovne skrbi za naš narod koji je u potrazi za boljim životom dolazio i u Švicarsku, vezan je uz lik i djelo hercegovačkog franjevca fra Lucijana Kordića. On 1953. godine dolazi u Švicarsku na liječenje i tu ostaje. Iste godine u Švicarsku na liječenje stiže i 20-ak Hrvata iz izbjegličkog logora u Trstu. Broj migranata s vremenom raste, a 60-ih godina započinje velik val doseljenika koji u Švicarsku dolaze na privremeni rad.

            Iz njegovih zapisa vidljivo je kako fra Lucijan na vlastitu inicijativu preuzima pastoralnu i humanitarnu skrb o njima. Stoga je razdoblje od 1953. do 1961. bilo vrijeme neslužbenog dušobrižništva, a 1963. godine fra Lucijan biva od Rima i službeno imenovan hrvatskim dušobrižnikom za cijelu Švicarsku. Svete mise su se redovito slavile samo u Zürichu, a povremeno i u drugim švicarskim gradovima.

            Značajno je da HKM Zürich ove godine slavi 50. obljetnicu svoga postojanja, jer se 1. srpnja 1967. godine uzima kao službeni početak uspostave misije koja se tada još uvijek zvala Hrvatska katolička misija u Švicarskoj. Prema izvješću fra Ljube Krasića, prvoga voditelja HKM u Zürichu, 1967. godine se spominje broj od 4000, a 1969. već oko 13 000 Hrvata katolika u Švicarskoj. Naglim povećanjem vjernika početkom 1972. godine započinju diobe matične misije u Zürichu i s vremenom se dolazi do današnjeg broja od 12 hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj.

Po staroj kršćanskoj predaji blaženi Feliks, njegova sestra Regula i pratioci, tjerani Duhom Svetim da Evanđelje navijeste svakome stvorenju, stigli su u antički grad Turicum i utaborili se na mjestu gdje rijeka Limmat istječe iz Ciriškog jezera, odakle se pruža predivan pogled prema alpskim visovima. Na tome su mjestu podnijeli mučeništvo početkom 4. stoljeća. Svojim mučiteljima koji su im prijetili kako će ih peći na vatri ako ustraju u ispovijedanju Krista te obećavajući da će im životi biti pošteđeni ako se poklone njihovim bogovima Merkuru i Jupiteru odgovorili su ovako: Gospodin je naš branitelj i pomoćnik i ne bojimo se onoga što nam može učiniti čovjek.    

   Danas misija pokriva područje kantona Zürich koji je najveći po broju stanovništva (cca 1 300 000) i gospodarski najrazvijeniji u Švicarskoj te kantona Glarus (cca 40 000 stanovnika). Iako je teško baratati s brojkama, ipak se po gruboj procjeni računa da je danas u ovoj misiji oko 15 000 hrvatskih vjernika.

            Zbog velikog broja vjernika i njihove rasprostranjenosti u misiji nedjeljne svete mise se redovito slave u mjestima: Zürich, Winterthur, Dietikon i Horgen, a povremeno u mjestima: Affoltern, Bülach, Uster, Männerdorf, Wald i Glarus. Svakoga dana sveta misa se slavi i u kućnoj kapelici misije. 

Narod na koljenima

Skoro sve spomenute podružnice su se tijekom vremena organizirale i imaju svoja vijeća, tako da praktički funkcioniraju kao misijske zajednice. Mnoge od njih su razvile vlastite aktivnosti i udruženja, trudeći se biti nositeljima obilježavanja različitih događaja i proslava. Tako se kroz povijest misije u Zürichu i spomenutim mjestima, uz redoviti pastoral, razvijao do današnjega dana bogat vjerski i kulturni život koji je nemoguće opisati u nekoliko redaka, a urodio je brojnim plodovima, primjerice pjevački zborovi, dopunska škola na hrvatskom jeziku, susreti mladih, koncerti, akademske tribine, folklorne sekcije i mnogo drugoga.

Uz nabrojano važno je spomenuti i MOVIS, glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj sa sjedištem u Zürichu, kao i činjenicu da naši vjernici, posebno odani štovanju Blažene Djevice Marije, imaju sreću i blagoslov da se 60-ak kilometara od Züricha nalazi i poznato Gospino svetište Einsiedeln u koje redovito hodočaste zajedno sa svojim svećenicima.

Na kraju bih posebno izdvojio dvije stvari koje su me se u ovoj misiji dojmile, a govore o veličini našega čovjeka koji je spreman prihvatiti ljepotu novoga i uz to ljubomorno čuvati svoju vjeru u zemlji u kojoj, nažalost, Bog postaje viškom. Kad sam, pozvan na večernje druženje, posjetio zajednicu u Winterthuru, večeru su pripremili i poslužili muževi. Time su izrazili zahvalnost svojim suprugama, koje to isto za njih čine svaki dan. Druga zgoda dogodila se tijekom klanjanja Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu tijekom duhovne obnove u crkvi sv. Josipa. Dok sam s Isusom u pokaznici prolazio kroz prepunu crkvu i dijelio blagoslov, naš je narod bio na koljenima. Za to vrijeme, na ulazu u crkvu, stajao je muškarac – po svemu sudeći domaći Švicarac – s izrazom čuđenja na licu kojega neću nikada zaboraviti! Kao da se pitao: Što radi ovaj narod na koljenima i kome se klanja?

            Dokle god naš narod bude na koljenima i Kristu vjeran, propasti neće, a Gospodin neka blagoslovi fra Ivana, fra Vinu, fra Stjepana, s. Zoru i misijske suradnike HKM Zürich koji pomažu našem iseljenom narodu u Švicarskoj ostati na putu vjere.

Izvor:
Svjetlo riječi