Objavljeno:
28. 09. 2017. 09:00

Hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti roditelja i nastavnika. Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje.

Piše: Željka Gutalj

Preživo, nemirno, nepažljivo, brzopleto, neposlušno, neodgojeno, zločesto - samo su neki od pridjeva koje u svakodnevnom govoru čujemo pri opisu ponašanja djece a iza kojih se nerijetko krije razvojni poremećaj, stručno zvan deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Poznat je još i pod nazivom ADHD/ADD – od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/Attention Deficit Disorder). Radi se o sindromu s osnovnim obilježjima nepažnje i nemira, koji susrećemo kod djece predškolske i školske dobi, pa i adolescenata, a samo izuzetno i u odrasloj dobi. Mnogi nalazi pokazuju da je problem djece s poremećajem pažnje i nemirom u porastu.

To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovana roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove zločestoće. Hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti roditelja, nastavnika, a najčešće same djece kod koje je poremećaj uočen.

ADHD je prisutan kod oko 1-5%  školaraca. To će reći, da se u svakom razredu može naći hiperaktivnog učenika. Poremećaj se češće javlja kod dječaka, i to četiri puta češće nego kod djevojčica. Neki autori smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije poremećaja kod dječaka jer su dječaci češće nasilni pa se kod njih lakše zamijete poteškoće.

Kako prepoznati hiperaktivno dijete

Klinička slika poremećaja razlikuje se ovisno o dobi djeteta i stupnju njegova razvoja. Osnovno su obilježje poremećaja smetnje pažnje, hiperaktivno i impulzivno ponašanje.

Pažnja je izrazito kratkog trajanja. Dijete neprestano započinje i prekida još nezavršenu aktivnost da bi započelo i prekinulo sljedeću itd. Pažnja je također neselektivna, što znači da su djetetu svi podražaji, prisutni u danom momentu u okolini, jednako važni (npr. predavanje nastavnika, kao i zvuk prolaska zrakoplova). Na sve podražaje reagira, svakom pokloni pozornost, što dovodi do brzog zamora. Paralelno s rasipanjem i slabljenjem pozornosti pojačava se motorički nemir, što povratno uzrokuje još jaču zamorljivost djeteta. Pozornost izrazito oscilira, i to tijekom jednog dana, od jutra do večeri (često je mogućnost koncentracije bolja ujutro), a varira i po danima (dobri i loši dani).

Oni imaju želje i snove

Hiperaktivna djeca imaju poteškoće koje mogu uzrokovati ozbiljne probleme njima i drugim ljudima, ali su ona u svim drugim aspektima normalna djeca. Ona imaju misli, osjećaje, želje i snove kao i svi drugi ljudi. Iako je izrazito važno da dijete s ovim poremećajem bude identificirano kako bi se njemu i njegovoj obitelji mogao pružiti adekvatan tretman, postoji rizik dobivanja dijagnoze koja se sastoji u tome da se na dijete, jednom kada se postavi dijagnoza, često gleda u terminima te dijagnoze. Djeca s poteškoćama i nedostacima bilo koje vrste su, prvo i osnovno, djeca, a ne poremećaji ili sindromi.

Uz to, u ponašanju djeteta dominira nemir. Neutaživa potreba za aktivnošću i kretanjem. Dijete u stalnom pokretu, bez prestanka grabi nove sadržaje na kojima interes zaustavlja samo na tren. Hiperaktivnost se kod malog djeteta javlja najčešće istodobno s pojavom i razvojem samostalnog kretanja i očituje se u pretjeranoj motoričkoj aktivnosti (npr. neprestano trčanje i penjanje). Roditelji nerijetko navode da je dijete otkad je prohodalo stalno u pokretu, juri poput motora, ne može sjediti ni za vrijeme jela, ne uspijeva se zainteresirati ni za kratko prelistavanje slikovnica ili slušanje priča. U svom srljanju ne pokazuje ni minimum opreza (ničeg se ne boji, ni od čega ne preza) te se vrlo često mogu od roditelja dobiti podaci o češćim i ozbiljnijim tjelesnim povredama njihova djeteta u predškolskoj dobi. Hiperaktivno dijete, nepredvidivošću i impulzivnošću svog ponašanja, može ugroziti i svoj život (dovodi se u ugrožavajuće situacije, npr. na cesti) te mora biti pod pomnim nadzorom kako bi ga se zaštitilo od ozljeđivanja.

Kako su kod hiperaktivnog djeteta česti poremećaji spavanja - spava malo i isprekidano - razumljiva je psihička i fizička iscrpljenost roditelja koji danju paze i stražare, a noću ne spavaju. Roditelji također brinu jer njihovo hiperaktivno dijete ne podnosi ograničenja niti disciplinu. Ne sluša i ne prihvaća zadana pravila, ali ne uči ni na vlastitim pogreškama, već ih stalno ponavlja.

Deficit pozornosti i hiperaktivni poremećaj najčešće se dijagnosticiraju s početkom osnovnog školovanja. To nije stoga što se u to doba javlja, nego zato što sada postaje vrlo jasno vidljivim. Škola je sasvim novo i vrlo zahtjevno iskustvo za dijete. Svojom organizacijom zahtijeva od djeteta ponašanje koje će omogućiti i njegovo individualno funkcioniranje i nesmetano funkcioniranje razreda kao skupine i cjeline.

U školi se poteškoće u pozornosti očituju tako da dijete ne može raditi školski zadatak tako dugo kao druga djeca u razredu. Ima problema u organiziranju i završavanju zadataka. 

Savjeti roditeljima

Ako okolica (roditelji, odgajatelji, učitelji itd.), ne razumije poremećaj djeteta, vrlo će lako upasti u zamku pogrešnog postupanja spram djeteta, što će imati dalje negativne posljedice. Nepravilni odgojni postupci prema hiperaktivnom djetetu obično se grupiraju u dva ekstrema: pretjerano kažnjavanje, stalno kritiziranje i odbacivanje ili pak pretjerana popustljivost, neustrajnost, odustajanje te linija manjeg otpora. I kod jednog i kod drugog slučaja moguć je razvoj niza emocionalnih poteškoća (negativizam, agresivnost, depresivnost, loša slika o sebi).

Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ukoliko želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. I sekundarne nagrade tipa pohvala i primarne nagrade kao što su igračke i privilegije moraju se davati češće kada su hiperaktivna djeca kooperativna ili uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da hiperaktivna djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od njihove braće i sestara, te se moraju dodatno potruditi da održe ravnotežu u pohvalama.

Ukoliko se djetetu ne pruži pozitivna pažnja, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pozornost. Ako su posljedice takva ponašanja pozitivne za dijete, odnosno ako se djetetu pruži pozornost, pa makar i negativna, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja toga ponašanja. No, ako nepoželjno ponašanje nije potkrijepljeno i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.

Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje, i to tako da pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje. Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem. Pohvala mora biti konkretna i specifična (npr: Sretna sam kad se tako tiho igraš). Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, kao i samim riječima. Uz samu frazu, zagrlite i poljubite dijete. Primijetite to i pohvalite ga svaki put kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje. Koristite pohvale konzistentno, svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti. Pohvaljujte dijete i pred drugima. Specificirajte s djetetom ponašanje koje očekujete od njega, što točnije i konkretnije možete. Trebate pokušati osigurati da dijete razumije koje je ponašanje prihvatljivo a koje nije. Pokušajte objasniti djetetu što točno mislite pod određenim terminima, kao što su biti dobar ili biti zločest jer ti termini mogu biti zbunjujući za dijete. Dobro je reći djetetu: Sviđa mi se kako lijepo podijeliš svoju čokoladu sa sestrom, Sviđa mi se kako pospremaš svoje igračke prije nego što dođe baka, Ne sviđa mi se kako vičeš u dućanu. Roditelji moraju jasno komentirati ponašanje djeteta kako bi dijete počelo shvaćati što se od njega očekuje.

Izvor:
Svjetlo riječi