Objavljeno:
07. 02. 2020. 10:00

Glagoljašima nazivamo svjetovne svećenike rimskoga obreda, staroslavenskoga jezika i glagoljskoga pisma. Glagoljica je pak povezana sa svetom braćom Ćirilom i Metodom koji su je polovinom 9. stoljeća sastavili i preveli glavne liturgijske knjige istočnoga obreda na slavenski jezik, služeći se tim pismom.

Piše: fra Anđelko Barun

Već u 9. stoljeću glagoljaši dolaze u Dalmaciju. Latini su bili neprijateljski raspoloženi prema njima. To je razlog da su neki glagoljaši iz Primorja preselili u Bosnu i preuzeli vodstvo Crkve. Bosanski biskupi nisu znali latinski, liturgiju su služili pučkim jezikom i glagoljskim pismom. Bilo je to sve do dolaska dominikanaca i franjevaca u 13. stoljeću. Tada se Crkva u Bosni počinje latinizirati, nestaje glagoljaša te se oni više ne pojavljuju do 17. stoljeća.

U 17. stoljeću Sveta je stolica u misijskim zemljama propagirala unijatski pokret s ciljem povratka k jedinstvu odijeljene braće. Stoga je željela imati domaće svjetovne svećenike koji će se u liturgiji služiti pučkim jezikom i pismom, kako to čine i pravoslavci. Papa Benedikt XIV. mislio je u 18. stoljeću i u Bosnu dovesti glagoljaše da rade na unijatskom pokretu. Pitao je za mišljenje apostolskoga vikara biskupa Dragičevića koji mu je odgovorio da u Bosni pravoslavni patrijarsi i vladike stoljećima rade na tome da katolici prijeđu na pravoslavlje, a obrnuto je nemoguće postići. No Papa ne odustaje od svoje zamisli.

U Fermu i Loretu osniva sjemeništa za školovanje mladića i iz naših krajeva. Splitski i makarski biskupi, i poslije uspostave Apostolskoga vikarijata u Bosni 1735. godine, nastojali su ostati povezani s katolicima u Hercegovini, Duvnu i Livnu, kad se jednom oslobode Osmanlija, da ponovno budu u sastavu njihovih biskupija. Veze su održavali preko svećenika glagoljaša koje su školovali u Dalmaciji i slali u BiH. Makarski biskup fra Marijan Lišnjić zaredio je u Brotnju za svećenika glagoljaša don Miju Grbavca 1664. godine. To je prvi glagoljaš u 17. stoljeću na prostorima BiH. Splitski je nadbiskup dopuštao župniku iz Kaštela don Mati Bakotiću da kroz 40 godina dolazi u livanjski kraj i propagira pripadnost Livna Splitskoj nadbiskupiji. Dalmatinski su biskupi osnovali glagoljaška sjemeništa u Zadru i Priku kraj Omiša. U njima su školovali glagoljaške kandidate i iz Hercegovine, okolice Livna i Duvna, redili za svećenike i slali na službu u njihova rodna mjesta.

Spominje se 57 glagoljaša koji su bili na bilo koji način povezani s Bosnom i Hercegovinom. Od toga su njih 33 bili na rasporedu osoblja kao kapelani u pograničnim krajevima s Dalmacijom, a samo četvorica su djelovala u unutrašnjosti Bosne. Školovanje glagoljaša bilo je površno i za ono vrijeme nedostatno. Služili su se malobrojnim priručnicima na pučkom jeziku, stjecali nedostatno znanje iz katoličke dogmatike i moralke. Zvali su ih jezgrašima. Bili su kapelani koji su stanovali u svojim kućarima, među svojom rodbinom. Služili su se ostarjelim i dotrajalim glagoljskim misalima i brevijarima. Po mentalitetu i načinu ponašanja bili su bliski seoskom puku koji ih je prihvaćao. Općenito se može kazati da su bili neporočna života. Misu su svakodnevno slavili, brevijar molili, duhovne vježbe obavljali. U svom su selu kao kapelani pružali vjernicima svećeničke usluge. Franjevci župnici u njih su imali povjerenje.

Odnos prema apostolskim vikarima         

Zbog nedostatka franjevaca, posebno poslije Kandijskoga (1645. – 1669.) i Bečkoga rata (1683. – 1699.) te odjeljenja Dalmacije (1735.) i Prekosavlja (1757.) od Bosne Srebrene, apostolski su vikari primali i glagoljaše u BiH kao pomoćnike franjevcima. Prvi su se apostolski vikari brižno odnosili prema glagoljašima: uzimali su ih sebi u pratnju, navraćali i katkad prenoćivali kod njih, u ratne dane mjesecima boravili u njihovim kućama. Prvi sukob nastat će za apostolskoga vikara Bogdanovića koji im je prigovorio da su prosta i neukrotiva seoskoga vladanja. Biskup je odredio da se ni jedan glagoljaš ne smije rediti za svećenika bez njegova odobrenja. To su ponovili i biskupi Dobretić i Ilijić. Željeli su djelovanje glagoljaše podići na viši nivo, ujednačiti pastoralno djelovanje glagoljaša s djelovanjem franjevaca.

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja konstatira: „Kako su se u Dalmaciji školovali, odnosno djelomično odatle i potjecali, glagoljaši su bili također u stalnim vezama s dalmatinskim klerom, posebno s makarskom i splitskom kurijom, koje su ih crkveno-politički patrocinirale i pretvarale u eksponente svoje aspiracije prema Bosni. Takva njihova povezanost s Makarskom i Splitom  vjerojatno će najviše doprinijeti da od polovice 18. st. apostolski vikari okreću svoju oštricu protiv njih.”

Biskup je Ilijić pokušao glagoljaše reformirati. Tražio je od njih da pastoralne i liturgijske čine obavljaju dolično, u svećeničkom odijelu, zabranio im je biti kumovima i starim svatima, miješati se u sklapanje brakova. Ilijić se sukobio s kupreškim glagoljašem don Jakovom Čotom 1797. godine zbog njegova stalnoga putovanja po sajmovima, trgovanja, dijeljenja zapisa, slavljenja mise na konjskom samaru s priborom sumnjive urednosti. Biskup ga je pozivao na razgovor, ali se nije odazivao. Stoga ga je Ilijić suspendirao. U isto vrijeme Ilijić je vodio borbu protiv dalmatinskih glagoljaša koji su zalazili u Vikarijat, pastoralno djelovali bez njegova dopuštenja, dijelili svijetu zapise. Ilijić ih naziva varalicama.

Makarski kanonik Pavlović-Lučić, zaštitnik glagoljaša, optuživao je u Rimu biskupa Ilijića da progoni glagoljaše. Traži za glagoljaše u Bosni isti status koji imaju franjevci. Rimska se kurija obraća svom delegatu u Bosni, pomoćnom biskupu Miletiću, traži njegovo mišljenje i prijedloge. Miletić odgovara da optužbe potječu od dalmatinskoga klera koji štiti glagoljaše u Bosni iz svojih crkveno-političkih razloga. Biskup Ilijić nije protiv glagoljaša nego protiv njihove neukosti, nediscipliniranosti i preživjelosti. Glagoljaši su došli dotle, veli Miletić, da ni sami ne razumiju liturgijske tekstove, narod im se smije. Oni ne mogu imati isti status u Bosni kao franjevci jer je Bosna misijska zemlja povjerena franjevcima. 

Glagoljaši i franjevci

Odnosi glagoljaša i franjevaca bili su uvijek dobri i prijateljski. Glagoljaši bi se često učlanjivali u Treći franjevački red pa bi i svu svoju ostavštinu ostavljali samostanima. Fratri su ih upisivali u svoje nekrologije, molili za njih kao i za svoje članove. Biskup Dragičević jednom je prigodom izvijestio Propagandu da nikada nije čuo da se neki glagoljaš tuži na svoga župnika niti su se župnici tužili na glagoljaše, jedni su druge samo hvalili. Glagoljaši su u osmanlijskoj Bosni djelovali zajedno s franjevcima na župama od 1664. do 1840. godine.

Nestanak glagoljaša treba pripisati njihovoj lošoj naobrazbi, nedostatku organizacije i ekonomske baze te zastarjelosti glagoljaških liturgijskih knjiga. Staroslavenski misal je rusificiran i narodu nerazumljiv. Nije to više bila liturgija na narodnom jeziku. Franjevci su se služili lekcionarima na tada suvremenom hrvatskom jeziku. Na zahtjev apostolskih vikara, glagoljaši nisu bili spremni niti sposobni prihvatiti pastoralnu djelatnost uzdignutu na viši nivo. To je i glavni razlog njihova nestanka u Bosni i Hercegovini.

Izvor:
Svjetlo riječi