Objavljeno:
29. 12. 2019. 13:30

Općenito se smatra da je Franjo Asiški prvi napravio ono što mi danas nazivamo živim jaslicama, tj. uprizorenje rođenja Gospodnjega u kojem likove Svete obitelji igraju živi ljudi, a nije rijetko da se na pozornicu dovedu i žive životinje, posebno vol i magarac.

Piše: fra Danijel Nikolić

Vrlo je vjerojatno da su ljudi i prije Franje Asiškog na različite načine pokušavali prikazati scenu Isusova rođenja. Ali činjenica je da je on to učinio na jedan nov i originalan način.

Događaj u Grecciu na Božić 1223. godine plod je prije svega Franjine duhovnosti. Otajstva Božjega utjelovljena i Muke Gospodnje, u kojima su se na izvanredan način očitovali milosrđe i ljubav Božja prema čovjeku, nadahnjivala su cijeli Franjin život. Zato je žarko želio da otajstvo Utjelovljenja barem donekle dočara sebi, svojoj braći i drugim ljudima. Zato je odabrao jednu špilju pored naselja Greccio sličnu onoj u Betlehemu. A iznad svega želio je da se upravo na tom mjestu i u takvom ambijentu slavi sveta euharistija jer je uvijek doživljavao svetu euharistiju kao božanski nastavak otajstva Utjelovljenja.

Put u Svetu Zemlju

Nakon što je otišao na misijsko putovanje u Svetu Zemlju i tom prigodom pohodio Betlehem, Franjo je osjećao posebnu ljubav prema svetkovini Božića. Najbolje to opisuje Toma Čelanski u svom Drugom životopisu:

„Rođenje djeteta Isusa slavio je neizrecivom radošću, više nego druge svetkovine. Nazivao je Božić svetkovinom nad svetkovinama, jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi. Likove onih djetinjih udova nježnom je mišlju ljubio, a profinjeno suosjećanje s Djetetom prouzrokovalo je u njegovu srcu da je poput nejake dječice tepao slatke riječi. Njegovo mu je ime u ustima bilo slatko poput meda i medovine… Htio je da bogataši toga dana dosita nahrane siromahe i gladne, a volovima i magarcima da se dade više nego obično krme i sijena. Kad bih se – rekao je – našao kod cara, zamolio bih ga da izda opću odredbu da svi kojima je moguće po putovima prospu žita i sjemenja pa da ptičice, a napose sestre ševe, uživaju izobilje na dan tolike svetkovine.” (2 Čel 199-200).

Nakon iskustva boravka u Svetoj Zemlji i Betlehemu, Franjo je želio proslaviti Božić na jedan nov način kakav dotad nije zabilježen na svijetu. Bio je prosinac 1223. Franjo se vraćao iz Rima gdje mu je nekoliko dana prije papa Honorije III. potvrdio Pravilo. Zaustavio se u malom mjestu, u Rietinskoj dolini, zvanom Greccio. U tom mjestu imao je prijatelja i dobročinitelja Ivana Velitu, koji je već prije njemu i njegovoj braći darovao stjenovit i šumovit brežuljak iznad toga mjesta. „Njega je blaženi Franjo petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: 'Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.' Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutome mjestu pripravio sve što je svetac rekao.” (1 Čel 84).

         „I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnoga ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik.

Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime BETLEHEM izgovarao je poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi.” (1 Čel 85-86)

Misa polnoćka

Tako je taj neobični događaj opisao Franjin životopisac Toma Čelanski. Zanimljivo je primijetiti koliku je istinsku i duboku radost zbog ovog događaja doživio sam Franjo, ali i svi oni ljudi oko njega. Zanimljivi su još neki detalji. To nisu bile obične žive jaslice slične onima koje mi danas priređujemo na trgovima i ispred crkvi radi božićnog ugođaja. To je bila božićna misa polnoćka, misa koju je Franjo htio slaviti u onom istom ambijentu kakav je bio u trenutku samog Utjelovljenja u Betlehemu. Taj ambijent čine: špilja van grada, životinje, jaslice, slama, obični ljudi i pastiri.

Sam Franjo tražio je da uz jaslice budu vol i magarac. Te dvije životinje ne spominje izričito evanđeoski izvještaj Isusova rođenja. No spominju se u zapisanoj predaji već tamo od IV. stoljeća, a to ima svoj korijen u Knjizi proroka Izaije koji opominje svoj narod da se neposluhom udaljio od Boga kad govori: „Vol poznaje svoga gospodara, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (Iz 1,3). Svojim živim jaslicama Franjo je učinio da su svi prisutni ljudi postali jedno veliko srce koje sada osjeća Božju blizinu i shvaća njegovu ljubav prema čovjeku.

Franjo je kao đakon na toj misi pjevao evanđelje, a nakon toga ushićeno je propovijedao o rođenju siromašnog Kralja u gradu Betlehemu. S posebnim je poštovanjem, radošću i slatkoćom izgovarao imena Isus i Betlehem. Tako su ljudi doživjeli te prve žive jaslice kao novi Betlehem.

Ali najvažnije je primijetiti da Franjo nije uzeo neko dijete i stavio ga u jasle da što zornije prikaže događaj Utjelovljenja. Nego su mu prazne jasle poslužile kao oltar za svetu euharistiju da pokaže povezanost euharistije i otajstva Utjelovljenja. Samo je jedan čovjek tad imao viđenje. „Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje.” (1 Čel 86)

Za Franju Utjelovljenje nije neka ideja, mašta ili san, nego događaj koji je Bog ostvario u punini vremena. Bog je postao čovjek, postao je vidljiv. Ono što je nemoguće čovjeku, to je sada postalo moguće, jer je Bog objavio svoju tajnu. Ali prije svega, Franjo vjeruje i zna da je sam Isus, rođen na zemlji 1200 godina prije njega, stvarno prisutan u Euharistiji. Time je Bog iskazao ljudima milosrđe, ljubav i bliskost.

Franjo je shvatio u otajstvu Utjelovljenja da je Bog okrenut prema čovjeku: želi ga, voli ga, ljubi ga. Božje učovječenje postalo je i put našeg očovječenja. Tako je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja. A čovjekoljubje se očituje u zauzetosti za one u potrebi, nevolji i bijedi. Stoga, pružimo i mi jedni drugima, osobito najpotrebnijima ljubav i prijateljstvo, pružimo drugima komad kruha, lijepu riječ, topao zagrljaj. Tek tada dogodit će se Božić u nama, dogodit će se susret Boga i čovjeka, dogodit će se novo rađanje, počet će novi svijet. I bit ćemo ispunjeni pravom i istinskom radošću. Čestit Božić i sveto porođenje Isusovo!

Izvor:
Svjetlo riječi