Objavljeno:
08. 06. 2018. 14:30

Ove godine obilježena je 20. obljetnica smrti našega fra Vjeke Ćurića. U emisiji Bosna Srebrena o fra Vjeki, njegovu životu i misionarstvu razgovarali smo s njegovim prijateljem i subratom, fra Perom Vrebcem.

Razgovarala: Rafaela Obučić

Prije dvadeset godina, 31. siječnja 1998. u Ruandi je ubijen fra Vjeko Ćurić. Ovaj znameniti franjevac Bosne Srebrene i mučenik suvremenog kršćanstva u Africi je proveo 15 godina. Dijelio je sudbinu maloga čovjeka u stravičnomu genocidu koji je 1994. izvršen nad plemenskim narodima u Ruandi. U samo nekoliko mjeseci ubijeno je približno milijun ljudi. U tom je periodu svesrdno pomagao potrebitima, živeći kao pravi samarijanac.

Nekoliko godina nakon završetka rata ubijen je iz zasjede, zbog dobra koje je činio. Svijet je za to ubojstvo doznao već sutradan, kad je sveti papa Ivan Pavao II. tijekom nedjeljnoga Angelusa rekao: „Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.”

Ove godine obilježena je 20. obljetnica smrti našega fra Vjeke Ćurića. U emisiji Bosna Srebrena o fra Vjeki, njegovu životu i misionarstvu razgovarali smo s njegovim prijateljem i subratom, fra Perom Vrebcem.
Fra Pero je svećenik franjevac koji je s fra Vjekom proveo pet godina u Ruandi radeći kao odgojitelj mladih afričkih franjevaca. Danas je župni vikar u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj, duhovnik u Hrvatskoj katoličkoj bolnici dr. fra Mato Nikolić kao i u Domu za starije osobe Otac Kristofor u Novoj Biloj.

Razgovor prenosimo u cijelosti.

Osobno ste poznavali fra Vjeku Ćurića, živjeli ste i radili s njim. Kakvi su vaši dojmovi?

Sjećam ga se kao izvanrednog čovjeka, izvanrednog kršćanina i izvanrednog franjevca. U čemu se doživljava ova izvanrednost? Prvo kao čovjek – fra Vjeko je svoju izvanrednost pokazivao u radosnom življenju. Imao je izrazit smisao za šalu i humor!
Sjećam ga se kao jako snalažljivoga i praktičnog čovjeka. Imao je istančan dar za komunikaciju. Bio je spontan, zatim vrlo nadaren i uporan u učenju stranih jezika, tako da je u rekordnom roku svladao vrlo težak lokalni kynarwandu jezik. Imao je izrazit osjećaj za druge ljude, izrazitu suosjećajnost, altruizam. Također ga se sjećam kao čovjeka izvanredne hrabrosti i odvažnosti. Dok su većina drugih misionara ostavili svoj narod u Ruandi, on je jednostavno ostao s njima i pomagao koliko je mogao. To bi bila moja slika fra Vjeke kao čovjeka.

Kao kršćanin sam ga doživio kao čovjeka duboke vjere, dubokog povjerenja u Boga i u ljude s kojima je živio i surađivao. Doživio sam ga kao čovjeka nade u tom strašnom ljudskom beznađu. Ondje gdje su mnogi gubili orijentaciju, on je bio čovjek one stvarno sebedarne, nesebične ljubavi, koja ne gleda sebe i svoj interes, nego uvijek stavlja Boga i druge ljude u potrebi u prvi plan.

Kao svećenik, redovnik, franjevac, ostao mi je u sjećanju po svojoj malenosti. Imao je stvarno duh malenosti i poniznosti, samozataje. Imao je izrazit osjećaj za bratstvo, za zajedništvo, zatim onu blizinu svome puku i narodu, brigu i skrb, posebice za siromahe i ugrožene. Posebno bih naglasio još njegov dar poduzetnosti i odgovornosti u pastoralnom radu.

Sve ove fra Vjekine osobine, i kao čovjeka, i svećenika i franjevca koje ste naveli, itekako su našle plodno tlo u Ruandi. Što nam možete reći konkretno o njegovu životu i radu u Ruandi gdje je bio misionar 15 godina?

Darovit kakav je bio, sa svim ovim Božjim darovima, fra Vjeko je zaorao duboku brazdu evangelizacije u Ruandi 1983. godine. Prvo što ga je čekalo, kao najveći izazov, bio je lokalni jezik. I on se uistinu dobro pripremao te je u rekordno vrijeme svladao kynarwanda jezik, a kako je bila potreba za odgojiteljem mladih afričkih franjevaca, braća su ga zamolila da se posveti postulaturi, prvoj fazi odgoja budućih afričkih franjevaca. Tako je on na samom početku svoje darove ugradio u prvu generaciju mladih afričkih franjevaca i s njima je započeo taj prvi korak odgoja. Sjećam se da mi je pričao kako je u Ruandi običaj da mladi momci, prije nego što se ožene da bi pokazali i dokazali svoju odgovornost i zrelost moraju napraviti sebi kuću. To je trajalo nekoliko dana: oni naprave akciju, zabiju kolje u zemlju, povežu ga s usukanim suhim lišćem od banana, stave krovnu konstrukciju bez ikakvih čavala, jednostavno povežu užadima, stave gore dugu travu i kuća je gotova. On je s tim entuzijazmom pristupio izgradnji prve kuće postulature na sjeveru Ruande u Nyina W'iamna što u prijevodu znači Majka Božja, tako da je ova prva generacija naših postulanata iskusila rast u odgovornosti i u zrelosti kad su sami sebi napravili tu kuću, i onda kad je fra Raul, belgijski franjevac otišao u Zair. Onda se pokazala potreba da fra Vjeko preuzme novoosnovanu župu Kivumu i tako je sljedećih 13 godina radio u toj župi. U početku je sam s narodom doveo pitku vodu do Crkve i  tri osnovne škole koje su bile i na nekoliko mjesta u selu gdje se pokazalo da je to bio jako dobar korak. Smanjio se broj oboljelih od malarije. Iza toga fra Vjeko gradi novu Crkvu, a uz tu novu Crkvu digle su i druge zgrade.

Zanimljiv je i projekt silosa koji je domislio. To je bila jedna zgrada gdje su pohranjivali višak proizvoda graha. Grah je osnovna hrana u Ruandi, tako da su ljudi koji su imali višak mogli tu pohraniti. Kad bi im poslije trebalo, mogli su po istoj cijeni kupiti nazad, dok su nakupci tražili deseterostruku cijenu za grah kada je sezona sijanja.

Fra Vjeko je na taj način jako dobro zaštitio interese lokalnoga stanovništva, a ljudi su mu bili zahvalni. Sagradio je prvu ambulantu koja je s vremenom prerasla i u malu bolnicu. Poslije je domislio dobar projekt takozvanog terasastog obrađivanja zemlje, gdje je organizirao župljane te su oni rukama kopali te terase.

Ovo je samo mali presjek onoga što je fra Vjeko radio u Ruandi kao pastoralac.

Nažalost, 1994. godine, u Ruandi se dogodio genocid, ali fra Vjeko je i tada ostao sa svojim narodom, s Ruanđanima i onima kojima je došao služiti. Jeste li za vrijeme genocida u Ruandi bili u kontaktu s fra Vjekom? Što ga je poticalo da ipak ostane u tom užasu i svakodnevno riskira vlastiti život za ljude kojima međusobno život nije vrijedio gotovo ništa?

Naša komunikacija je tada bila otežana zbog ratnih okolnosti, ali sjećam se da smo ga i tada molili da ode na nekoliko mjeseci, jer su već postojali neki znaci da se sprema to veliko užasno zlo. Provincijal fra Giacomo Bini ga je također molio, međutim problem je bio što je fra Vjeko bio suosjećajan s narodom. Kako su se primicali ti dani tako su se i ljudi spontano primicali župi, pogotovo članovi manjinskoga plemena Tutsi, koji su bili ugroženi od većinskoga plemena Hutu. Cijele obitelji silazile su u Župu i pokušavale naći sigurnost i zaštitu. U takvoj situaciji fra Vjeko pokušava nekako ljude prehraniti i morao je barem dva puta tjedno sam prevoziti ljude do Burundija i po 50-ak barijera morao je preći u jednom pravcu. To je bila strašna muka, prijetili su mu smrću, stavljali bajonet ispod grla. Pričao mi je poslije, kada su mu držali oružje ispod grla prijeteći da će ga ubiti da je mu je bilo vrlo teško. Kasnije je povraćao. Bili su to stresovi… On je jednostavno osjećao obligaciju da te ljude prehrani. I doista, na tisuće ljudi je na taj način prehranio, uz sve strašne rizike i žrtve. I često je u toj nesreći uz Božju pomoć našao način da prebaci u Burundi one čiji su životi bili ugroženi, vežući ispod velikoga kamiona daske i stavljajući na te daske sve ljude kojima je prijetila sigurna smrt. Na taj način ih je spašavao.

Mislim da je taj osjećaj odgovornosti ključan što je on ostao tu i što je riskirajući vlastiti život spasio tolike ljude. Spasio je i našu mladu braću franjevce. Prebacio ih je u Burundi, u Ruandu, jer da nije i oni bi bili pobijeni.

I nakon užasnoga rata u Ruandi fra Vjeko pomaže pomirenju i razvoju porušene i devastirane zemlje. Uz katehetski rad, to je nezaobilazni, konkretni dio misionarskoga rada i svjedočenja Božje brige i Njegove ljubavi za sve ljude. Što biste nam izdvojili iz njegova rada na obnovi međusobnoga pomirenja i izgradnje kuća?

Sjećam se da nam je s entuzijazmom i radošću pričao o projektu koji je osmislio kao ekonom naše biskupije, a to je ideja da kad su se ljudi vratili iz progonstva, članovi većinskoga Hutu stanovništva iz Konga zatekli su u svojim kućama Tutsije koji su usvojili vlast u Ruandi. I na tisuće ljudi nisu imali gdje živjeti. U toj strašnoj situaciji stvarale su se napetosti i fra Vjeko predlaže da Crkva preko Caritasa pokuša napraviti kuće pridošlim izbjeglicama iz Konga, na način da će Caritas milanske nadbiskupije financirati kupnju materijala za kuće, a da će dobrovoljci iz oba plemena zajedno graditi te kuće. I fra Vjeko se nadao da će taj proces pomirenja, kada ljudi nešto grade zajedno krenuti svojim tijekom, i da ono što oni zajedno sagrade, više neće biti srušeno. Na taj način fra Vjeko je uspio izgraditi na tisuće kuća na državnom zemljištu, gdje su svi dragovoljci iz jednoga i drugoga plemena imali prigodu raditi zajedno, komunicirati zajedno i tenzije su bile uistinu puno, puno manje. To je genijalna ideja koja je jako dobro zaživjela i odjeknula u Ruandi, i uistinu je bilo mnogo dirljivih trenutaka pomirenja.    

I sami ste kao misionar proveli 14 godina u afričkim državama. Kako je na vas utjecalo vaše misionarsko iskustvo?

Ja sam to doživio kao dar Božji. Susretati ljude koji su potpuno različiti od nas, živjeti s njima, naučiti njihov jezik i zaći u pore njihove kulture, tradicije, načina života i ponašanja, strašno obogaćuje čovjeka. Osjetio sam koliku mi – bosanski franjevci – blagodat imamo u bliskosti sa svojim narodom i to je ono s čime su naši bosanski ujaci otišli u Afriku i nekako pokušali zasaditi to sjeme bliskosti. To me je posebno oduševilo – kad sam vidio pozitivan odziv jednostavnih ljudi budući da sam cijelo vrijeme radio u odgoju. Bogu hvala za ovih 25 godina imamo jednu lijepu novu afričku provinciju gdje su više od 2/3 franjevaca mladi afrički franjevci. Nekako osjećam uistinu radost i zadovoljstvo što sam bio dio toga i osjetio da se moji horizonti šire, prihvaćajući druge, imajući osjećaja za druge, za one koji nisu moje krvi, moga jezika, moje kulture. Mislim da su to velika iskustva i sam osjećam da sam s time obogaćen. Pokušavam dijeliti to iskustvo s drugima i rado bih savjetovao svima mlađima, i onima koji se osjećaju mladi, ako u srcu i duši osjećaju želju da odu, da ne propuste tu prigodu. Jer, otići u neki strani svijet, naučiti koji strani jezik, odživjeti dio svoga života s drugima… Imamo jako puno toga lijepoga naučiti od drugih.

Fra Vjekin život u svakom pogledu može nam biti nadahnuće i uzor za više i bolje i u našim vlastitim životima, ma gdje se nalazili?

Kao izvanredan čovjek po mnogim Božjim darovima u sebi, izvanredan kršćanin po vjeri, nadi i ljubavi koja je progovorila u njemu, po onim prekrasnim darovima u njemu, kao svećenik, redovnik, franjevac, dakle, čovjek koji je malen, brat svima, fra Vjeko ostaje za mene jedan uzor i kao čovjek i kao kršćanin i kao franjevac.

Izvor:
Svjetlo riječi