Objavljeno:
23. 08. 2017. 09:45

„Mi smo hodočasnici koji traže Boga i u traženju Boga smisao života. Najveća je kriza u nedostatku autentičnog iskustva Boga, zatim slaba vjera. Traži se veća otvorenost Duhu i obraćenje, duhovnost koja će promicati nutarnji mir, radost i povjerenje a suzbijati pesimizam i depresiju.”

Razgovarala: Rafaela Obučić

Fra Vitomir Silić rođen je 25. listopada 1937. godine u Vitezu. Godinu novicijata završio je u Kraljevoj Sutjesci 1956., a godinu poslije maturirao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu diplomirao je 1964. te iste godine proslavio i mladu misu u rodnom Vitezu. U periodu od 1964. do 1966. godine bio je župi vikar u Tuzli, a istovremeno je nastavio studij i postigao licencijat iz teologije u Ljubljani. Godine 1970. na rimskom Institutu Antonianum završio je Pedagogiju i psihologiju te potom sljedećih dvadeset godina djelovao kao glavni odgojitelj sjemeništaraca u Visokom. Službu župnika na župi Brestovsko vršio je od 1991. do 1994., a službu meštra novaka u Italiji i Livnu do 2006. Kao meštar postulanata i duhovnik sjemeništaraca, u Visokom je ostao do 2012. Danas je umirovljenik i živi u Gučoj Gori.

Dugo godina proveli ste odgajajući buduće fratre i svećenike i kroz taj period pratili ste ih na njihovom duhovnom putu. Što je najvažnije u odgoju mladih duša?
Duhovni razvoj je vrlo važan za svakoga. To je proces odbacivanja naših krivih i nerealnih shvaćanja, misli, ideja, uvjerenja te omogućava bolji i skladniji život svakome. Naše pristupanje životu ovisi o otkrivanju tko smo zapravo. To je metoda rasta kojom postajemo ono što jesmo, postajemo sretniji i jači, postajemo odgovorna osoba. U tome je velika važnost odgoja koji zna biti i težak, odgovoran ali ustrajnost je nešto neizostavno.

Mlade duše koje se pripremaju za duhovni poziv su kao sjemenke ili nježne biljčice koje treba njegovati da se uz njihovu volju i pomoć sredine u koju su došli tako razvijaju i da to što su odabrali postane za njih kruh svagdanji koji će ih hraniti i oduševljavati za Onog koji ih je pozvao, te da hrabre i druge da se životno za Njega opredijele, u bilo kojem pozivu bili. Izvor duhovnog života, kako je naglasio Drugi vatikanski sabor, je u sakramentalnom životu. Čovjek duhovno raste ako svakodnevno raste njegova ljubav, ako je svjestan da je središte svakog duhovnog obogaćenja život Duha Svetoga u nama.

Što nekoga može potaknuti na odluku da svoj život i sebe cijela preda Bogu?
U knjizi Otkrivenja Isusu veli: Evo stojim pred vratima i kucam, tko čuje moj glas i otvori mi, ući ću k njemu, večerati s njim i on sa mnom. To je polazna i temeljna točka. Tko s Isusom češće večera  ima veliku mogućnost da se u potpunosti preda Bogu.

Kako je izgledao vaš duhovni razvoj i s čim se sve osobe posvećenog života, ali i drugi ljudi suočavaju na tom putu?
Moj duhovni razvoj oblikovao se u roditeljskom domu, sjemeništu, novicijatu, bogosloviji, na studiju u Ljubljani i Rimu, zatim u pastoralnom radu u Tuzli, u dugogodišnjoj ulozi odgojitelja u sjemeništu, novicijatu, postulaturi i u radu na Likovnoj akademiji na Širokom Brijegu gdje sam dugo godina bio predavač. Duhovni razvoj traje dok je god čovjek živ: tko ustraje do konca taj će se spasiti, veli Isus.

Svatko može zamisliti kako  bi mogao izgledati duhovni razvoj jednog dvanaestogodišnjaka koji je napustio toplinu rodnog doma i našao se kao sjemeništarac 1949. u sredini  gdje vladaju strožija životna pravila i zadaće. Ako se željelo uspjeti trebalo je prihvatiti ta pravila i zadaće koje su nam profesori i odgojitelji tumačili i osmišljavali. Poteškoće su se stvarale kod onih koji su ta sredstva omalovažavali, zanemarivali ili odbijali. Nikomu nije bilo tako lako. Bez određene doze ljubavi  prema odabranom i prakse koja to podržava i razvija bilo bi veoma teško.

Obiteljski, kršćanski život, ministranska služba, poticaj i pratnja roditelja veoma mnogo tomu pridonose.

Je li danas redovnicima teže nego što je bilo vašim generacijama, pa i starijima od vas?
U prvostolnici Rio de Janeira, Sveti je Otac papa Franjo, 27. srpnja 2016. slavio svetu misu s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i sjemeništarcima iz cijeloga svijeta koji su sudjelovali na Svjetskom danu mladeži. Razmišljajući o svećeničko-redovničkom pozivu, tom je zgodom rekao:

'Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas', veli nam Isus u Ivanovu evanđelju. Bog nas je dakle pozvao, On je izvor našega zvanja. Bog nas je pozvao da budemo s Isusom, da s njim budemo sjedinjeni. Od snage toga poziva i trajnog odgovora na njega ovisi i svladavanje poteškoća koje mogu pratiti redovnike bez obzira na dob i vrijeme.

Zadnjih godina primjetno je da se smanjuje broj duhovnih zvanja. Što su mogući uzroci takva stanja i kakvi su izgledi za budućnost?
Životne prilike se mijenjaju, nekad su povoljnije za uzrast duhovnih zvanja a nekad su kao što je to slučaj danas, nepovoljnije. Nije to slučaj samo na duhovnom području, krize  se očituju i u drugim zvanjima. Kao da slabi volja za žrtvom, za postizanjem viših ciljeva. Od kruha i igara mnogi ne idu dalje, a da ne govorimo o pojedinim ovisnostima koje se obilato nude. Jedan od uzroka spomenutoj krizi je i manjak djece u obiteljima, zatim slabljenje kršćanske prakse u roditeljskom domu, velika životna užurbanost, obuzetost materijalizmom i prolaznošću.

Po nekim je ipak kriza duhovnog poziva više kriza smisla nego poziva. Potrebno je dati veće značenje onome biti nego činiti. Život onih koji već proživljavaju taj poziv trebao bi biti snažniji znak Božje prisutnosti u našem svijetu i njegove pravednosti među nama unatoč našim ljudskim slabostima. Mi smo hodočasnici koji traže Boga i u traženju Boga smisao života. Najveća je kriza u nedostatku autentičnog iskustva Boga, zatim slaba vjera. Traži se veća otvorenost Duhu i obraćenje, duhovnost koja će promicati nutarnji mir, radost i povjerenje a suzbijati pesimizam i depresiju. Najvažnija stvar nije sačuvati institucije koje imamo, nego očuvati vatru karizme radi koje smo pozvani. Autentični posvećeni, duhovni život sam po sebi promiče pastoral zvanja. Sve ovo spomenuto Crkva nije nikad zaboravljala ali je dobro o tome govoriti jer se uvijek može život korigirati i bogatiti.

Kad je riječ o izgledima za budućnost, kao prvo i temeljno je ne zaboraviti Isusove riječi: Žetva je velika ali je radnika malo, molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju. Što je čovjeku nemoguće Bogu je moguće.

Iz franjevačke zajednice Bosne Srebrene potekli su mnogi glasoviti i znameniti fratri, ali još uvijek nema niti jednog službeno proglašenog sveca. Što je tomu razlog?
Cilj našega života i putovanja zemljom jest biti sveti. Svet je prvenstveno Bog, on je izvor svake svetosti. Onoga tko se toliko približio Bogu da se božanske kvalitete na njemu odražavaju, smatra se svetim. Od toga nitko nije izuzet, bez toga nema istinskog života. U vjerničkoj terminologiji svecem nazivamo čovjeka koji je proglašen svetim. To je postupak koji zahtijeva vrijeme i istraživanja kako bi se dokazalo da je netko dosljedno vjernički živio da ga se može postaviti uzorom drugima. Ovo zadnje bilo je u našoj zajednici prilično zanemareno, u novije vrijeme i tome se posvećuje veća briga.

Kako biste Vi definirali bosanskog fratra? Što je to ono privlačno između njih i naroda, da ostaju zajedno u svim mijenama turbulentnih vremena?
Štogod ste učinili jednom od ovih malenih meni ste učinili, govori Isus. Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti, reče sv. Franjo. To bi trebale biti misli vodilje svakog fratra i u Bosni i u svijetu. Od dolaska franjevaca u Bosnu 1291. do danas, mijenjali su se svjetovni gospodari – nekad povoljniji, a nekad manje pogodni za život i suživot. Fratri su se borili. Uz dušobrižnički rad širili su prosvjetu i kulturu. Kao širitelji i čuvari katoličke vjere nisu zaboravljali ni pripadnost hrvatskom narodu. Za vrijeme seobe naroda išli su sa svojim pukom. Tad je i nastala uzrečica:  kud` Turčin s čordom, tud` fratar s torbom. Ukratko rečeno, bosanski franjevci koji su većinom potjecali iz ovih krajeva stvarali su povoljnu atmosferu za razvoj ljudskih i vjerskih osobina, a narod ih je kao svoje primao i ujacima nazivao.

Današnje društvo nudi i potražuje oprečne vrijednosti u odnosu na one koje naviješta kršćanstvo i evanđelje. Čini li se suludo imati ambicije postati svetac ili svetica?
Uvijek je aktualno Božje upozorenje kao  odgovor na taj upit, u Ponovljenom zakonu 11,26: Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov budete li  slušali zapovijedi Jahve Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga. Ili, ista knjiga 30,19: Pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život dakle biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga.

Riječi Svetog pisma nisu stvari prošlosti, one su jednako upućene i nama kao i Izraelcima. Istina, pitanje života i smrti je samo u Božjim rukama, pa ipak on pred nas stavlja izazov izbora. Svaki dan birati život, znači slijediti Božju volju, hoditi njegovim stazama.

Nije uvijek lako živjeti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti na koje se franjevci zavjetuju, a većina se bori s jednim ili više zavjeta cijeli svoj život. Odakle crpiti snagu za tu borbu?
Isus je došao da osmisli naše križeve a ne da ih otkloni. Tko želi biti moj učenik neka uzme svoj križ i slijedi me, kaže u evanđelju. Čitav čovjekov život je zapravo križ jer brzo prolazi i mi letimo odavde. Što više zavolimo ići za Isusom bit će lakše svladavati poteškoće u svakom pozivu. Živim, ali ne živim više ja, nego Krist živi u meni, poručuje sv. Pavao. Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Sina na svijet da nijedan koji vjeruje u njega ne umre, nego da ima život vječni.

Vanjski utjecaji života toliko su snažni da nas često odvraćaju od nutarnjeg područja života. Pravu radost i vječni smisao našeg postojanja možemo postići ako nas vanjština vodi do unutarnjosti. Smisao prolaznog i razlog njegova postojanja jest znakovitost za ono pravo, za vječno. Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore.

Pubertet je osjetljivo razdoblje za tinejdžere i od roditelja zahtijeva poseban oprez i razboritost u odgoju. Što je važno znati i primijeniti u tom periodu odrastanja?
Kao i u svakom odnosu, komunikacija je ključna. Razgovarajte. Vi započnite razgovor ili ga prekinite ako se ljutnja i frustracije pojačavaju. Odaberite vrijeme kad bi se moglo razgovarati. Saslušajte dijete i pitajte što očekuje od vas. Pritom razgovarajte smireno, bez ponižavanja i ako je ikako moguće ne postavljajte ultimatume. Postavite pravila, jer adolescent mora shvatiti što je prihvatljivo a što nije. Djetetovo mišljenje treba uvažavati iako se često ne može prihvatiti. Treba poticati njegove interese i nadarenosti, jednostavno biti uz svoje dijete.

Djecu treba voljeti. Ako je odgajatelj, roditelj hladan, odbojan, nepristupačan pa se dijete osjeća zapostavljeno, ono gubi pouzdanje u sebe, revoltirano je i to često pokazuje tako što počinje pušiti, piti alkoholna pića ili se napadno oblačiti. Ako roditelji uspiju zadržati autoritet, povjerenje i ljubav djeteta, lakše će s djetetom prebroditi probleme puberteta i zajedničkom suradnjom doći do ostvarenja zrele osobe. Dakle, bez nasilja i grubosti, bez svađa i sukoba. Pogreške treba obrazlagati mirno i staloženo te im treba posvijestiti da odrasli, zreli ljudi svoje probleme rješavaju dogovorom, bez svađe i prošenja. A u svemu je najvažnije da tinejdžeri osjete roditeljsku ljubav i brigu.

Postoje li starosne granice za duhovni poziv i što biste poručili onima koji razmišljaju o duhovnom zvanju?
Kad se radi o nama ljudima, sve ovisi od toga čega je srce puno. Jer čega je srce puno o tome usta mogu progovoriti u svako vrijeme. Isus nas hrabri, a to priželjkuju i stari i mladi: Ne bojte se ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Ako te i otac i majka ostave, ja te neću ostaviti. Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni, ja ću vas odmoriti. Ja imam riječi života vječnoga, tko vjeruje u mene živjet će ako i umre. Riječi svetog pape Ivana Pavla II. upućivane mladima, ne bojte se otvoriti vrata Isusu također su uvijek aktualne.

I ovo Papa napominje: Nema ljepšeg  zvanja nego što je  davati Krista drugima i približavati druge Kristu – Dobrom Pastiru. Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva bilo bračnog ili izvan bračnog nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako on hoće. Za Božji poziv nije prepreka starosna dob.

Izvor:
Svjetlo riječi