Objavljeno:
26. 07. 2019. 11:30
Ilustracija

Postoje osobe u kojima se nekako sažima ljudski život, u kojima se ogleda ono najbolje što čovjek ima u sebi, zbog čega je dobro biti čovjek. Jedna takva osoba jest fra Luciano, brat jedne redovničke zajednice. Već nekoliko mjeseci živimo zajedno u redovničkoj zajednici. Jednostavno me toliko oduševio kao osoba da to iskustvo moram podijeliti s vama. Neću govoriti samo o fra Lucianu, nego i o nekim drugim temama ljudskoga života, rekao bih, o samoj ljudskosti čovjeka koja dolazi do izražaja u tom jednostavnom i samozatajnom redovniku.

Piše: Ivica Raguž

Fra Luciano ima osamdeset dvije godine, kuhar je u redovničkoj zajednici otprilike šezdeset godina. Odmah na početku moram priznati da nisam mogao vjerovati da hrana može biti tako ukusna dok nisam susreo fra Luciana. Budući da on malo govori, a kasnije ću reći i zašto, morao sam od ostale subraće saznati koja je tajna njegove kuhinje, odnosno njegove osobe. Subraća mi govore da nema pedantnijega kuhara od njega. Danima unaprijed smišlja jelovnik za zajednicu, ne ide nikad mirno leći sve dok ne smisli do u detalje što će skuhati sljedećega dana. Kuhinja je u savršenom redu, sve je uredno i čisto, sve je na svom mjestu. Nimalo prljavštine, čak je i pregača na njemu svaki dan čista. Ako mu slučajno hrana ne uspije, odmah sve s lakoćom odstrani i započne nešto sasvim novo. On jednostavno ne može svojoj subraći poslužiti bilo što. A da o raznolikosti jelovnika ne govorim. Nema nas puno u zajednici, ali svaki dan, ama baš svaki dan, nešto nam daje drugo za pojesti. Uvijek smišlja nešto novo, neke sitnice, ako išta drugo, istu hranu stavi u drugu formu, i ono što je najvažnije, nikad nije ničega previše. Jer, udebljati se ne možeš i da hoćeš, ali nemaš ni potrebe. Već se neko vrijeme družimo, ne razgovaramo puno, zapravo vrlo malo, ali i to je malo dostatno da podijelim s vama svoja promišljanja o fra Lucianu, o tajnama njegove kuhinje. Evo nekoliko misli.

Fra Luciano ne kuha profesionalno, on kuha kao amater. On je amater, onaj koji voli: on voli svoju zajednicu i kuha za zajednicu. A tako je to i inače u životu. Dokle god ostajemo amateri u braku, obitelji, svećeništvu, teologiji, e ima još nade za nas

Kao prvo, fra Luciano ne kuha profesionalno, on kuha kao amater. To je zapravo tajna njegove kuhinje. On je amater, onaj koji voli: on voli svoju zajednicu i kuha za zajednicu. On ne kuha da bismo mu se mi divili i zahvaljivali, kako to očekuju oni kuhari i kuharice na televiziji. On čak i ne zna recepte i nikad ih nije ni koristio. Kad sam ga upitao za recepte, pomalo me ljutito ošinuo pogledom i rekao: „Ma koji recepti? Nemam ja pojma o receptima.” Ili još bolje, tada mi obično kaže: „Ne sjećam se uopće kako sam danas kuhao.” Koja predivna poniznost! Na pamet mi pada sv. Ignacije Lojolski. Često, kad su ga pitali – a vjerujte mi, imao je on jako dobru memoriju, vjerojatno kakvu ima i fra Luciano – da im ispriča nešto od svojih mističnih iskustava, uvijek je odgovarao:  „Ne sjećam se dobro.” Koja genijalna misao, kakva viteško diskretna i nenametljiva poniznost, profinjeni otklon od samoga sebe: „Ne sjećam se.” Nekako sam siguran, a to i fra Luciano dobro zna, kad bi ga počeli kamerama snimati, kad bi ga medijski „podsjećali” na kuhanje, kad bi počeo objavljivati svoje recepte, gotova bi bila njegova kuhinja, bila bi to medijski iskvarena kuhinja, i ne bi to više bio onaj dobri stari fra Luciano. A tako je to i inače u životu. Čim se kamere pojave, čim zabljesnemo pred ljudima, uči nas fra Luciano, gotovo je s našim vrhunskim životnim „kuhanjem”. Sve postaje umjetno, namješteno, hladno, podređeno drugomu, da se njemu svidimo, postaje previše općenito, onako kako to masa želi čuti i vidjeti. Dokle god ostajemo amateri u braku, obitelji, svećeništvu, teologiji, e ima još nade za nas.

Ljubav iz poslušnosti

Kao drugo, čudno zvuči, ali fra Luciano vrhunski je kuhar baš zato što se uopće ne smatra kuharom! Naime, rekoše mi braća da kuhanje uopće nije njegova prva ljubav, nego struja, elektrika. On je u duši majstor, a ne kuhar. Stoga on kuha jer mu je to dužnost, zajednica mu je to odredila kao službu u novicijatu. Dakle, kuhanje nije on birao, vjerojatno to nije ni htio, nego mu je to zajednica zapovjedila pa je to prihvatio iz poslušnosti. Na poslušnost se onda nadovezala njegova velika ljubav i virtuoznost, i evo nam vrhunskoga kuhara fra Luciana! E da, tako je to uvijek u životu. Najbolje se čini ono što nismo htjeli, što naše ja nije htjelo, nego nam je odnekud dano, darovano, često i prisilno nametnuto, kao dužnost, kao iznenađenje. I ako to, što nismo željeli, nego se odnekud stvorilo (kao ljubav, brak, dužnost itd.), zagrlimo poslušno u ljubavi, e tada postajemo virtuozi, Luciani. Da, zato je i fra Luciano postao virtuozni kuhar. On je poslušno prihvatio dužnost kuhara u zajednici i tu je dužnost čistom ljubavlju i velikom strašću pretvorio u nešto više od dužnosti, u obilje dara. To je jedan od razloga zašto je danas tako malo dobrih kuhara i kuharica u obiteljima, zajednicama. Ili su previše profesionalni, hladni, ili kuhaju bez strasti i ljubavi. A onda je takva i hrana, hladnjikava, bljutava, dosadna, bez imalo fantazije i topline.

Kao treće, Lucianova je hrana virtuozna jer on ne kuha onu hranu koju bih nazvao „mrtvom hranom”. On ne kuha hranu koja na neki način sliči „mrtvoj prirodi” sa slika onih flamanskih slikara. Takva je hrana uglavnom u restoranima, posebice u onim skupim, šminkerskim restoranima, gdje ljudi idu „gledati” hranu, gdje se komentira hrana, gdje se uglavnom i stenje i uzdiše u komentarima, kako to čini jedan moj znanac i koji mi zbog toga uvijek ide na živce: „Mmm, kako dobro!”, „Uf, što je ukusno, mm, kako dobra domaća hrana!” Stenje li ga stenje. Ali vjerujte, sva je ta restoranska hrana „mrtva hrana” jer kuhari ne kuhaju za obitelj, ne kuhaju da bi sami sjeli i jeli, kako to čini fra Luciano. Lucianova je hrana živa hrana, hrana za ljude koji s njim zajedno žive i mole, za one koji nemaju potrebe stalno komentirati i stenjati kao u restoranima. Jede se, jer se jede i basta, uglavnom šutke i bez prevelike priče, tumačenja i komentiranja. E, na toj se misli ipak moram malo zaustaviti.

Znatiželjna pitanja

Moram priznati da sam i ja fra Lucianu pomalo išao na živce svojim pitanjima, ponekim komentarima o hrani. Nije navikao na to, a time sam zapravo samo pokazao da nisam redovnik, da sam i ja sekularan, upravo zbog tih pitanja o hrani. Želio bih stoga s vama podijeliti meni osobito važna promišljanja Martina Heideggera o toj temi. Kaže on u jednom kratkom eseju da nikad ne gleda krajolik, prirodu. Jer, tim uživalačkim pogledima i umjetnim doživljajima priroda se ne može upoznati! Naprotiv, prirodu se najbolje upoznaje tako što se radi, tako što se vlastitim radom živi s prirodom, a ne tako što ju se gleda! Ljudi, a to su danas turisti, nastavlja Heidegger, misle da upoznaju prirodu tako što ju gledaju, tako što traže  „poglede”. Ili pak, a kako je to samo sjajno uvidio Heidegger, tako što muče domaće ljude svojim znatiželjnim pitanjima o ovom ili o onom. A njemački filozof piše: „Kada navečer, pri odmoru od posla, sjednem sa seljacima uz peć ili uza stol u nekom kutku, sa svetom slikom na zidu, većinom uopće ne razgovaramo. Šutljivo pušimo svoje lule.” Koja moćna misao!

U pravu je Heidegger, u pravu je fra Luciano. Priroda se najbolje poznaje tako što se radom živi s njom, tako što ju se radom uzima ozbiljno: tako što se obrađuje zemlja, okopava vrt, tako što se siječe drvo, tako što se u njoj također i intelektualno radi, pišući knjige. Priroda se ne može upoznati na način perverznoga, neozbiljnoga turističkog „gledanja” prirode. To vrijedi i za grad. Grad se ne upoznaje tako što se idu gledati tzv. znamenitosti, nego tako što se radi, živi u njemu. U konačnici, moram iskreno reći: ma briga me za znamenitosti. Želim prvo raditi i živjeti u gradu, a onda, ako stignem, otići možda i pogledati tzv. znamenitosti. Jer, prije ćemo upoznati grad u nekoj birtiji, gdje se šutljivo pije pivo i rakija, nego na onim turistički kontaminiranim znamenitostima i „pogledima”.

Vratimo se još Heideggeru. U tom istom eseju piše on da je jedna starica u njegovu selu umirala, ali se u tom trenutku sjetila Heideggera te je poslala po svojim bližnjima pozdrave „profesuru”. Eh, kako je to istinito. Ti šutljivi odnosi, odnosi u kojima se zajedno živi i radi, ti odnosi ostaju. Ti se odnosi zapisuju u srce, a ne oni isprazni, spektakularni, turistički odnosi bez duše. Ovako zaključuje Heidegger: „Možemo tamo negdje čak i postati 'slavni', jer nas ljudi gledaju u novinama i časopisima. No, to je zasigurno najbrži način da naša vlastita volja bude pogrješno shvaćena i da vrlo brzo padnemo u zaborav... A sjećanje one starice vrijedi neusporedivo više nego i najuspjelija 'reportaža' nekog časopisa o mojoj tobožnjoj filozofiji.”

Heideggerova starica moj je starac fra Luciano. I fra Lucianu, kao i onim Heideggerovim starcima, išlo je na živce to moje zapitkivanje, jer su svi veliki virtuozi šutljivi, ne vole glupasta znatiželjno voajerska pitanja: kako si to napravio, zašto ovo ili ono. Ili, kad mene netko pita: kako ti stvaraš, kako si to napisao? Zašto baš tako, na koji način...” Ljudi ne shvaćaju da se fra Luciana, da se virtuoza ne upoznaje takvim glupastim, vojaersko-znatiželjnim pitanjima, nego samo tako da i sami počnu raditi, kuhati, da i sami počnu živjeti, misliti kao oni. Bogu hvala, fra Luciano se primirio. Shvatio je da su moja često glupasta pitanja usmjerena mojoj potrebi, jer i sam kuham. Nije me zanimalo turističko gledanje,  „pogled”, nego da se i sam bacim u kuhanje na njegov način. I Luciana sam tako zapravo najbolje upoznao, samo čineći ono što je on činio. U glavi već imam barem dvadesetak raznih jela koja ću pripremati na način à la Luciano.

Nisu svi savršeni

I sad nešto za kraj o redovništvu. Uvijek sam znao da je redovništvo stalež savršenosti, kako to teologija i govori, ali i svaki mi je boravak u bilo kojoj redovničkoj zajednici, a u mnogima sam boravio, to uvijek potvrđivao. Naravno, naravno, ne postaje se automatski savršenim, čim se postane redovnik. I kao što sam bio već napisao u jednoj epimeteji, navodeći Augustina, nigdje nema toliko svetih ljudi kao u redovništvu, ali nigdje nema ni tako nesvetih. Rekao bih, ne treba nas to čuditi, jer zajednica omogućuje redovnicima savršenu zaštićenost od svijeta, da se oni ne baš dobri jednostavno mogu opustiti kako im je volja, i postati zaista nepodnošljivi i čudaci, kao nigdje drugdje. No, to su ipak iznimke. Naravno, naravno, nisu sve zajednice savršene. Nije ni fra Lucianu lako u zajednici, i on zna mahnuti glavom kad mu nešto nije po volji. Postojali su i još uvijek se pojavljuju i kod njega trenutci krize, tame, neprihvaćanja (nije zajednica laka, da se razumijemo). A i sam dobro poznajem mnoge zajednice koje ne žive duhovno. Neću nikada zaboraviti kako sam se osjećao čudno u jednoj redovničkoj zajednici. Čim sam zakoračio u samostan, osupnulo me neko strano ozračje. A onda sam dobio i potvrdu, kada su jedne noći, u dubokom snu, tisuće stjenica iz madraca jurnule prema mojem tada umornom tijelu. Stjenice su bile na neki način simbol te zajednice. Ali, pustimo sada stjenice, bitan nam je ovdje fra Luciano.

Fra Luciano kazuje kako ljudski život ostaje humanim zahvaljujući nekim sitnicama, a to je kuhanje i kuhinja. Već su prije duhovni pisci upozoravali da svaki redovnik mora biti  „redovnik s pregačom”, mora imati bilo kakav, barem minimalan kontakt s kuhinjom: ili da kuha, ili da pere posuđe ili da ide u nabavku. Zašto? Zato što kuhinja, kuhanje, pranje posuđa, čovjeka čini poniznim, stavlja ga u kontakt sa životom u njegovoj izvornosti: hranom, ostatcima hrane, prljavim tanjurima, smećem koje treba iznijeti (muškarci u braku dobro će znati o čemu govorim). Kuhinja doziva u svijest čovjeku da je on biće ovisnosti, biće ovisno o hrani, o ubijenim životinjama, o ubranom povrću i voću. Kuhinja kao da poziva čovjeka da i sam bude hrana, da se pretvori u neku vrstu „kruha” koji se lomi za drugoga. Zato je važno u redovničkim zajednicama da svi imaju barem neki doticaj s kuhinjom.

Nažalost, u Europi i u nas, danas takve redovničke zajednice odumiru, a s njima kao da odumire velika humanost koja se nigdje ne može susresti kao u redovničkoj zajednici. U redovničkoj zajednici svi zajedno jedemo i pijemo, svi zajedno molimo, svi zajedno kuhamo, svi se lako vrijeđamo, ali i svi lako praštamo, svi imamo  „pregaču” na ovaj ili onaj način

I zato je također razumljivo zašto smo mi, dijecezanski svećenici, svi pomalo klerikalni, pomalo, skoro bih rekao, umišljeni: sve nam je dano na pladnju, rijetko imamo kontakta s kuhinjom, s pregačom, sa smećem. Osim toga, rijetko molimo zajedno, nismo jedna obitelj (svatko ima svoju plaću), i zato smo daleko više opterećeni funkcijama, igrama moći, više smo opterećeni logikom gospodar-sluga. U redovničkoj zajednici se pak lakše vrijeđa, ali lakše i prašta, baš kao u obitelji. U nas se pak teže vrijeđa, ali teže i oprašta...

Što se tiče redovničke kuhinje, mišljenja sam da redovničke zajednice počinju u onom trenutku lagano odumirati kada upravo službu kuhara počinju preuzimati plaćene,  „vanjske” osobe. Kao da cijela redovnička zajednica tom gestom odustaje od kontakta s običnim životom, s onom ovisnošću o drugom, koja je simbolizirana u kuhinji, u hrani. Znam, znam, mnogi će reći kako nema dovoljno zvanja, nema redovnika (redovnica) kuhara, ne stignemo, malo nas je itd. Sve to znam, ali ipak, odnosno nažalost, ta sitnica samo je znak početka kraja redovničkoga života. Istinski redovnik (ali i dijecezanski svećenik) mora biti barem minimalno „redovnik s pregačom”.

Humanost u suludoj kulturi

Upravo zbog toga su i braća u redovničkim zajednicama bila toliko važna. Ona su na neki način braću svećenike stalo prizemljivala, da u svojim uzvišenim svećeničkim službama i visokim teološkim mozganjima, duhovnim nagovorima, ne zaborave običan život, kuhanje, kućne majstorije, odvoz smeća. I stvarali su uvijek neku ljudskiju atmosferu u zajednicama. I ja razmišljam sada kakva bi naša zajednica bila bez fra Luciana. A bila bi nekako previše dosadno klerička, popovska, kako se to kaže: uvijek iste priče, ista zadirkivanja, uvijek ista diskretna ili otvorena samohvala. A ovako je jako, jako sve zanimljivo s fra Lucianom. I moram priznati da sam se malo kad tako u životu od srca smijao kao u toj redovničkoj zajednici. Posebno me oduševilo kad mi je pričao kako je po klaustru lovio golubove, kako im je namještao stupicu pa se skrivao iza zida, držeći u ruci uzicu. Lovio ih je i od vremena do vremena pripremao za hranu, da iznenadi zajednicu. Zamišljao sam si kako se taj starac pretvara u lovca, kako se skriva, kako lovi, kako golubovima zavrće vrat, čisti iznutrice, čerupa i pripravlja ih za ručak zajednici. Ili, kako je druge golubove, koji su mu smetali u klaustru, gađao praćkom. Bila je dovoljna i pomisao na sve to da se počnem smijati. Te crtice iz života toga velikog kuhara neponovljive su i tako pune onoga pravog kršćanskog humora koji je ovdje teško opisati.

Nažalost, u Europi i u nas, danas takve redovničke zajednice odumiru, a s njima kao da odumire velika humanost koja se nigdje ne može susresti kao u redovničkoj zajednici. U redovničkoj zajednici svi zajedno jedemo i pijemo, svi zajedno molimo, svi zajedno kuhamo, svi se lako vrijeđamo, ali i svi lako praštamo, svi imamo „pregaču” na ovaj ili onaj način. Rekao bih da humanost redovničkih zajednica, humanost fra Luciana i drugih neznanih fra Luciana, čuva humanost u ovoj više nehumanoj i suludoj kulturi. Zaista vrijedi ono što je napisao davno sv. Ivan Zlatousti: „Kao što maleni čovjek izgleda velik kada dođe na uzvišeno mjesto, tako i ljudi, koji posjećuju te uzvišene ljude (redovnike), postaju veći dokle god se s njima druže. A opet postaju manjima, čim se počnu udaljavati od te uzvišice.” Ne znam za druge, ali za sebe mogu reći da s tim redovnicima postajem zaista veći...

Eto, ovo je mali zahvalni hommage fra Lucianu. Dobro da ne razumije hrvatski jer bi on i na sve ovo opet, a tako i treba, samo odmahnuo rukom. Uostalom, on se svega ovoga o čemu sam pisao zapravo „i ne sjeća”. Ovo malo promišljanje je, ako hoćete, također i mala pohvala redovničkim zajednicama, redovnicama i redovnicima koji možda i sami nisu svjesni u kakvom milosnom ozračju žive spram vjernika laika ili nas, dijecezanskih svećenika. Zaista, Crkva bi se bez redovnika pretvorila u hladnu, birokratsku, klerikalnu, ili pak u površnu, ovozemaljsku zajednicu. Dok je fra Luciana, dok je redovnika i redovnica, Crkva se zasigurno neće  „udaljiti” od svoje  „uzvišice”, od Krista.

I za kraj, dopustite mi još jednu misao. I ovaj časopis, Svjetlo riječi, ostat će također nekako ljudskiji dokle god u njemu bude onoga kutka posvećena kuhinji, pregači, hrani, receptima. A neka se ne naljute ostali autori, i sam znam katkad reći svojim vjernicima, čitajte ovaj časopis, naći ćete uvijek dobre recepte za hranu... A sada, odoh staviti pregaču i skok u kuhinju, fra Luciano već priprema nova iznenađenja...

Izvor:
Svjetlo riječi