Objavljeno:
07. 03. 2018. 11:00
Fra Janko Ćuro, ravnatelj Franjevačkog medijskog centra „Svjetlo riječi” i glavni urednik istoimene obiteljske revije

U katoličkim tjednim novinama Glas Koncila (br. 9), 4. ožujka objavljen je intervju s našim ravnateljem i urednikom mjesečne revije „Svjetlo riječi”, fra Jankom Ćurom. U cjelovitom razgovoru pročitajte koja je tajna višestoljetne povezanosti naroda sa svojim fratrima, kamo vodi iscrpljujuće političko krčkanje u BiH, je li za Hrvate u BiH rješenje u trećem entitetu te fra Jankov osvrt na druge aktualne društvene i crkvene prilike u BiH.

Razgovarao: Tomislav Vuković

I ove je godine po hrvatskim župama uspješno organizirana, slobodno se već može reći tradicionalna, korizmena akcija Hrvatskoga Caritasa „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini”, koja se treba promatrati s dvostrukoga motrišta. Riječ je o konkretnoj materijalnoj pomoći potrebitima i svjedočenju hrvatskoga naroda o njegovu „jednom srcu i jednoj duši”, zapravo njegovoj cjelovitosti koja nadilazi sve državno-političke granice ne samo između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nego i drugih država diljem svijeta gdje god njegovi pripadnici obitavaju.

O tome i drugim aktualnim bosanskohercegovačkim temama  zamolili smo za razgovor fra Janka Ćuru, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene , ravnatelja Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi i od 2016. glavnoga urednika istoimenoga mjesečnika, koji izlazi u Sarajevu.

Rođen je 1967., Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu, Canterburyju i Londonu, gdje je nakon studija završio specijalizaciju iz pastoralne teologije. Bio je župni vikar u Zenici, Novoj Biloj i Kiseljaku te župnik u Sarajevu. Obnašao je službu provincijskoga asistenta „Frame” Bosne Srebrene, urednika nekoliko vjerskih radioemisija, u dva mandata tajnika i definitora provincije i drugo.

Na početku zasigurno očekivano pitanje: Kako gledate na Tjedan solidarnosti, čiji je ovogodišnji slogan „Da ne ohladi ljubav mnogih (usp. Mt 24,12)”?

Svaka akcija koja potiče na solidarnost vrijedna je poštovanja i itekako potrebna s obje strane Save. Tako nas i ova akcija hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga Caritasa, osim konkretne materijalne pomoći, na prvom mjestu senzibilizira za čovjeka u potrebi, zbližava i povezuje. Upućuje nas jedne na druge, što je vrlo poželjno u današnjem vremenu otuđenosti i konformizma. U tom kontekstu, ovo je zaista sjajan pothvat Katoličke Crkve u Hrvatskoj kojim svjedoči i učvršćuje zajedništvo kroz molitvu i djelotvornu ljubav s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. A kako se takva ljubav ne mjeri brojkama i veličinom materijalne pomoći, bilo bi dobro da i Crkva u BiH organizira istu akciju solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Hrvatskoj. Jer, kako je kazao kardinal Vinko Puljić u svojoj poruci za Nedjelju Caritasa BiH, nikada nismo tako siromašni da ne možemo pružiti znakove i darove kršćanske ljubavi, niti smo tako bogati da nam nije potrebna ruka naših bližnjih.
 

Uzaludan izlet u Bruxelles naslov je nedavnoga novinskog članka koji je još jednom, po tko zna koji put, upozorio na stalno razilaženje članova Predsjedništva BiH u vezi s reformom izbornoga zakona. U čemu je zapravo bit nesuglasja?

Padom totalitarnoga sustava u našoj zemlji započelo je opće političko angažiranje i politikantstvo, pa nam politička scena često izgleda poput nekoga reality showa. Zato se ne volim baviti politikom, ali kako ste mi postavili nekoliko pitanja s toga područja, mogu kao građanin ove zemlje izreći svoje mišljenje koje ne odražava stav moje redovničke zajednice. Ovaj neuspjeh dogovora naših političkih vođa još je jednom potvrdio poražavajuću činjenicu kako je to bio ne samo „uzaludan izlet” u Bruxelles nego da je uzaludna i neodrživa ovako uređena država. Bila bi zaista sjajna vijest da je u BiH samo reforma izbornoga zakona problem. To je samo još jedan u nizu neriješenih i nagomilanih problema. Surova je stvarnost da se od završetka rata pa do dana današnjega bavimo stvaranjem novih problema umjesto traženjem i implementiranjem rješenja kojima bismo ovu zemlju učinili mjestom dostojanstvenoga života. No, to i ne čudi. Naime, ako je temelj na erozivnom tlu, onda je uzaludno svako nadograđivanje ili poboljšanje. Za razliku od vrlo glasnih političkih analitičara koji krivnju prebacuju samo na hrvatsku stranu, smatram da su sve tri strane podjednako krive za neuspjeh razgovora o reformi izbornoga zakona, ali i svih drugih otvorenih stavaka, jer jednostavno svatko od njih sve vrijeme vuče samo na svoju stranu. A kad se to čini, onda država puca po šavovima.

Nadovezujući se na prethodno pitanje, što mislite o hrvatskom konceptu koji inzistira da Hrvati kao konstitutivan narod, potpuno jednako kao i druga dva naroda, biraju svoje legitimne predstavnike?

Daytonski je sporazum upravo utemeljen na jednakopravnosti svih triju naroda koju im garantira Ustav i teoretski tu ne bi smjelo biti problema. Međutim, svakodnevno svjedočimo političkim i dnevno-politikantskim igrama i nadmudrivanjima. A tada najslabiji i najmalobrojniji prođu najlošije. Tako je i Ustav svih ovih godina „evoluirao” prema zakonima političke snage, brojnosti i sile umjesto prema zakonima prava i pravednosti. Od završetka rata pa do danas Bošnjaci i Srbi biraju svoje predstavnike i to isto pravo trebali bi imati i Hrvati kao konstitutivan narod. U stvarnosti to nije uvijek bio slučaj. Međutim, nikako ne smatram, kako hrvatski politički predstavnici stalno ponavljaju, da su za takvo stanje samo krivi drugi. Treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir razjedinjenost i „razvodnjenost” hrvatskoga naroda u BiH u političkom smislu, što je uvijek vrlo lako otvaralo i otvara vrata raznim manipulacijama u bespoštednoj bosanskohercegovačkoj „igri prijestolja”. Našoj boljoj političkoj poziciji ne pridonosi nerazumljivo međusobno svrstavanje na „bosanske” i „hercegovačke” Hrvate. Mi smo najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH i svoja prava i svoj prosperitet, zajedno sa svim drugima narodima u BiH, možemo ostvariti samo ujedinjeni i okrenuti jedni prema drugima.

Lome se politička koplja i oko zahtjeva za treći entitet s hrvatskom većinom. Je li on legitiman ili je protuustavan, protudaytonski, rušilački ili čak ratnički, kako se to nedavno moglo čuti?

Kao što sam rekao, ovakvo je dvodijelno entitetsko državno uređenje neodrživo i nakaradno. Daytonski je sporazum bio vrsta prve pomoći kako bi se zaustavio rat i kako bi se u miru dogovaralo trajnije i efikasnije državno uređenje. Stoga ni govor o trećem entitetu ne bi objektivno pridonio rješenju bosanskohercegovačkoga političkog kaosa, koliko god bi o njemu mogli razgovarati u kontekstu sveukupnih političkih odnosa. Naime, u ovoj se državi čak i povijest „štima”, a gdje neće nekakav Ustav koji jednim dijelom ima oznaku made in USA. Vrhunac paradoksa se nalazi u činjenici da je original Daytonskoga sporazuma davno izgubljen, a to ovdje nikome ne smeta. Kako politički sustav BiH funkcionira sustavom spojenih posuda, tada se, kada nešto ne funkcionira ili kada je netko oštećen, i krivnja i rješenje nalaze u svim trima „posudama”. A što imamo? Imamo međusobne kakofonične napade gdje se na kraju ništa ne dogodi. Hrvatsku se stranu optužuje za separiranje i rušilaštvo, a istovremeno bošnjačka strana, već dugi niz godina dominantna u Federaciji BiH, ide dotle da se ne ustručava pozivati ni na rat čak i onda kada se traži rješenje razgovorom o novim političkim okolnostima cjelovite BiH zato što se nije uspjelo doći do rješenja u trenutnim političkim okolnostima. Svaki je razgovor legitiman, a rat i dominacija to nisu. Sve tri strane moraju pronaći rješenje koje bi hrvatskom narodu jamčilo jednaka prava koja već imaju druga dva naroda. A rješenje nije u trećem entitetu, ni dugoročno ni kratkoročno, jer kao što možemo vidjeti, to dosad nisu bila ni ova dva koja svakodnevno generiraju nove probleme.

Kako ocjenjujete sadašnju ulogu međunarodne zajednice u rješavanju nagomilanih problema u BiH?

Uloga međunarodne zajednice u našoj zemlji nije ništa drukčija nego u bilo kojemu drugom dijelu svijeta. Koliko rješavaju, a koliko generiraju probleme vidi se čim pogledamo jedne vijesti. Međunarodna zajednica se uglavnom ravna prema vlastitim interesima i u tom kontekstu treba sagledati i razumjeti njezinu ulogu. Ono što smo mi ovdje trebali davno shvatiti jest da je iluzorno očekivati da nam oni riješe probleme i urede državu. A već se uhodala i jedna nova shema prema kojoj se međunarodna zajednica računa „četvrtom stranom” i to poglavito u slučajevima kada se želi „navesti vodu na svoj mlin”. Tada se računa na nju kao na neku vrstu džokera. A, koliko mi se čini, i oni su se dobro umorili od iscrpljujućega političkog krčkanja u bosanskohercegovačkom loncu.

Recite nešto i o političkim predstavnicima hrvatskoga naroda u BiH.

Mislim da o njima, kao uostalom o svakom čovjeku, najviše i najkorektnije govore rezultati njihova političkog angažmana. Gdje su sada po tom pitanju, nije teško prosuditi. Ovdje im ne bih pjevao ni hvalospjeve niti sricao kritike jer nam ništa od toga dvoga neće donijeti bolju poziciju, rezultate i prosperitet. Da je to moglo biti od koristi, dosad bi nam bilo bolje. A nije. I letimičan pogled na bosanskohercegovačku političku scenu pokazuje da trenutna pozicija hrvatskoga naroda u BiH nije zavidna. Zbog takvoga stanja naši hrvatski političke vođe, kao što sam već rekao, optužuju druge što donekle ima svoje uporište, ali mi ne biramo svoje predstavnike kojima bi drugi trebali nešto dati ili uzeti, nego one koji bi se morali za nešto izboriti. Zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod, morali bi već jednom pokazati daleko veću odgovornost i zauzetost. Već petnaestak godina na našoj političkoj sceni imamo iste političare koji se samo smjenjuju s jedne pozicije na drugu. Problemi koje sada imamo kao konstitutivan narod nisu novijega datuma. Postoje već dugo, a kad su nastajali, nisu odlučno rješavani ili su vrlo mlako tretirani. Nije tragedija pokušati i ne uspjeti. To je dio ne samo politike nego života uopće. Politički i ljudski bi bilo korektno, a najviše odgovorno, da ako u nečemu ne uspijevaš, prepustiš svoje mjesto drugome kako bi taj dobio prigodu nešto učiniti. Nažalost, to se neće dogoditi u skorije vrijeme jer pojam odgovornosti još uvijek nije čak ni misaona imenica na ovim prostorima.

Opće je, zapravo već poslovično, poznata višestoljetna povezanost katoličkoga puka s bosanskim franjevcima. U čemu je ta fratarska „tajna”?

Još uvijek ne postoji univerzalni odgovor. Mislim da razlog leži u tomu da se ovdje radi o nečemu što je teže objasniti, a lakše osjetiti u svakodnevnom odnosu naroda i franjevaca. Dubinu toga odnosa izražava još uvijek aktualan običaj da nas narod oslovljava rodbinskim nazivom „ujak” koji je nastao za vrijeme višestoljetne osmanske okupacije Bosne. Kad je nešto lakše osjetiti nego ispričati, onda se argumenti pretežno nalaze u području srca, a manje uma. Bosanski ujaci se nikad nisu odvajali od naroda, nego su stoljećima dijelili i dobro i zlo. A ne treba posebno isticati kako je ovoga drugog bilo daleko više. U turbulentnim i po život opasnim nedaćama razum ti govori da se skloniš na sigurno, da se spasiš. Ali srce to ne može, pa ostaneš bez obzira na sve. Nema u ovome ni truna patetike. To je stvarnost utemeljena na iskustvu sedmostoljetnoga života i to od fra Anđela Zvizdovića, preko fra Matije Divkovića pa do našega vremena i fra Vjeke Ćurića. Vrlo kratko: u jednoj osvojenoj i poharanoj zemlji, jedan sićušni fratar izlazi pred silnika Mehmeda II. Osvajača kako bi se zauzeo za raštrkani narod i sačuvao njegov identitet i vjeru. Fra Matija u napaćenoj, okupiranoj i osiromašenoj zemlji ide do Venecije i tiska knjige kako bi opismenio svoj narod. A da nije samo u pitanju vlastita zemlja i narod, dokazuje nam primjer fra Vjeke Ćurića, misionara ubijenoga u Africi 1998. godine. Organizirao je siromašne Ruanđane te im pomagao. Gradio je kuće, škole, bolnice i kad su međusobno zaratili, spašavao, hranio i njegovao obje zaraćene strane svjestan da takvo držanje sigurno uzima život. Nema tu tajne. Jednostavno voliš narod i ne živiš pokraj njega, nego s njim pa što god vrijeme donese.

No, vratimo se na „crkveni teren”, pa recite što konkretno čini Vaša franjevačka provincija, od njezina vodstva do svakoga člana, u vezi s povratkom i ostankom katoličkih Hrvata na svojim ognjištima?

Kako bih Vam odgovorio na ovo pitanje, dopustite da ga stavim u širi kontekst naše sedmostoljetne povijesti. U prvi mah je neupućenu promatraču iznenađujuće što u našoj dugoj povijesti nema velik broj fratara poznatih široj javnosti. Međutim, kada se istražuje povijest ove zemlje od medicine, preko školstva, književnosti i općenito vjere i društva, počnu izranjati imena zaslužnih franjevaca, koji su u svom vremenu i prostoru vrlo samozatajno radili na ostanku, razvoju i prosperitetu povjerenoga im stada. Ta se matrica nije promijenila do dana današnjega. Fratri su se nakon rata vratili na gotovo sve razrušene crkve i kuće gdje su dugo vremena živjeli u kontejnerima i brvnarama kako bi pripremali teren za povratak izbjegloga puka. Što se tiče konkretnih projekata, sažeto bih rekao da smo kao Provincija realizirali mnoge projekte na području povratka i održivoga ostanka kroz našu Humanitarno karitativnu organizaciju Kruh svetog Ante koja je, uz pomoć donatora, obnovila preko 500 obiteljskih kuća na području Posavine i srednje Bosne, a to danas čini u slivu rijeke Neretvice. Ne radi se ovdje samo o pukoj obnovi kuća, nego su povratnici uz to dobivali poljoprivrednu mehanizaciju i stoku kako bi mogli za početak od nečega živjeti. Prvi smo se počeli sustavno brinuti za oboljele od PTSP-a u našwem Trauma centru. Također, na Plehanu smo osnovali terapijsku zajednicu za liječenje ovisnosti. Naše tri pučke kuhinje svakodnevno omogućuju obroke velikom broju siromašnih i egzistencijalno ugroženih osoba. Kako bi mladi ostali u BiH, otvorili smo 2005. u Sarajevu Franjevački studentski dom kroz koji je dosad prošlo više od tisuću studenata. Postoje još mnogi projekti koji su svakodnevica pastoralnoga rada na župama.

U Hrvatskoj su već odavno alarmantni negativni podaci o demografskoj slici i iseljavanju. Što Vam se čini kakvo je stanje u tom kontekstu s Hrvatima u BiH posljednjih godina?

I bez ovoga nagloga i velikoga iseljavanja posljednjih godina, demografsko stanje Hrvata u BiH je bilo zabrinjavajuće i porazno. Neki dan sam pročitao da svaki peti stanovnik BiH trajno emigrira. Ove su užasne brojke dostupne svima, ali kao da ne zabrinjavaju naše vlade i stranačke vođe. Loša politička i gospodarska situacija ne ulijeva čak ni nadu da bi barem skorija budućnost mogla biti bolja, što oni koji odlaze navode kao glavni razlog iseljavanja. Osim tih objektivnih poteškoća, mislim da ne bismo trebali isključiti ni duh današnjega vremena s iluzornim konceptom instantnoga uspjeha, zarade, zdravlja, sreće, života... Sve treba biti brzo i to odmah, što samo enormno bogati lutrije i kladionice. Odlazak preko granice najčešće je motiviran brzom i velikom zaradom što je ustvari, ako uopće do toga dođe, jedna strana medalje. Sve u životu ima svoju cijenu i čovjek nikad ne može imati sve. Nešto dobije, a nešto izgubi. Nema boljih i lošijih vremena. Mi ih činimo takvima pa možemo samo zajedničkim snagama i ovo vrijeme i ovaj prostor učiniti pristojnim i za život dostojanstvenim. Sve nam to neće doći samo od sebe niti za to postoji instantna formula. Valja zasukati rukave, obući se u strpljenje, požrtvovno raditi na tome i spremno preuzeti odgovornost.

Svaki treći stanovnik Republike Hrvatske povezan je s BiH, bilo podrijetlom ili izravno rođenjem. Nije li to prilično „jak” i dovoljan razlog da se u hrvatskoj javnosti napokon stane s često puta generalizirajućom negativnom slikom o Hrvatima u BiH, danas istina puno manje nego prijašnjih godina, koju su ne samo pojedini mediji nego i najviši državni dužnosnici i čelnici političkih stranaka plasirali u javnost?

Nije to slučaj samo u nas. U mnogim se državama često ne razumiju čak ni sjever i jug, a kamoli kad su u pitanju ovako kompleksni i isprepleteni odnosi Republike Hrvatske i BiH. Hrvati su mali narod koji je tijekom svoje povijesti puno propatio od stranih osvajača, koji su sustavno osporavali i potiskivali njegovu vjeru, kulturu i identitet što s vremenom ostavi tragove u kompleksu više i niže vrijednosti u kojemu predrasude dodatno otežaju situaciju. Međutim, ako je točna uzrečica da se prijatelj najbolje potvrđuje i prepoznaje u nevolji, onda ni mi, a ni vi u Hrvatskoj ne trebamo biti toliko zabrinuti jer smo potvrđivali i potvrđujemo zajedništvo onda kada to i jednima i drugima najviše treba. Ne bismo smjeli davati previše prostora niti nasjedati pojedincima i s jedne i s druge strane granice, koji radi sitnih političkih interesa ili medijske slave olako izriču poluistine ili čiste laži. Istina, međuljudski odnosi su dinamični i zato moramo konstanto raditi na produbljivanju i proširivanju međusobnih odnosa.

Na kraju, uz iskrene želje za obilje tekstova kojima ćete (re)evangelizirati, katehizirati, oplemenjivati, obogaćivati duh i um, Vaša poruka našim čitateljima.

Hvala Vam na lijepim željama. Osnova našega medijskoga rada u Svjetlu riječi jest širiti svjetlo. Svjetlo, utjelovljeno u riječ, jednostavno mora svima svijetliti. Takvo stajalište prema pisanoj riječi puno nam je više od obične zadaće ili dužnosti. To je životno poslanje, utemeljeno na evanđeoskoj riječi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5,13-16). Svim čitateljicama i čitateljima Glasa Koncila želim mir i dobro uz poruku da najprije u međuljudskim odnosima ističemo ono što nas povezuje kako bismo u drugi plan stavili i nadišli svo ono što nas razdvaja i razjedinjuje.

Izvor:
Glas Koncila/Svjetlo riječi