Objavljeno:
15. 11. 2019. 12:30

Svaki je narod, baš kao i Izrael u svojoj povijesti, sklon zaboravu. Zato je potrebno u pamet dozivati velike događaje i ljude iz povijesti – iz slavne i one manje slavne. Jer najbolji je korektiv upravo vlastita povijest. Stoga smo se uoči 800. obljetnice od susreta svetoga Franje i sultana al-Kamila i krajem jubilarne 550. godine od susreta našega fra Anđela Zvjezdovića i sultana el-Fatiha zaputili u fra Anđelovo matično bratstvo – franjevački samostan Duha Svetoga u Fojnici.

Piše: Danijel Stanić

Franjevački samostan Svetoga Duha danas bdije nad Fojnicom i njezinim šumama po kojima je i dobila ime (prasl. hvoja – šuma). Ondje nas ugošćuje gvardijan fra Miro Relota, svećenik Bosne Srebrene rodom iz Busovače koji je više od 20 godina djelovao u Italiji, odakle je tijekom rata i poraća mnogo pomagao svom puku u domovini. Nakon višegodišnjega rada u talijanskoj provinciji svetoga Mihaela u Apuliji vratio se u domovinu i postavljen je za gvardijana samostanskoga bratstva u Fojnici. On nas je upoznao s glavnim crtama bogate povijesti tamošnje vjerske zajednice: „Kad se spominje povijest ovoga mjesta, uglavnom se počinje od 13. ili 14. stoljeća, kad se pod utjecajem rudara razvijala srednjovjekovna gradska sredina. U Fojnici je tako organizirana jedna od prvih franjevačkih zajednica, a nekoliko godina po dolasku fratara iz inozemstva, već su bili odgojeni prvi naraštaji domaćega klera. Na taj je način jačala crkvena zajednica, pa franjevaca u Bosni ima već više od sedam stoljeća”, objašnjava fra Miro koji je tijekom boravka među talijanskim fratrima postao dobar odgojitelj i pratitelj upravo najmlađih franjevačkih snaga. Dodao je potom kako ne treba osobito naglašavati da su fratri u Fojnici ostali tijekom cijele osmanske uprave Bosnom. Ipak, posebna je epizoda koja sliči susretu svetoga Franje i sultana al-Kamila u Damietti 1219. godine. Pravi fratar-junak s početka mračnoga srednjovjekovlja, kustod Bosne Srebrene fra Anđeo Zvjezdović iziašao je ususret velikom el-Fatihu i zatražio da on i njegova subraća nastave brinuti za katolike Bosne. Povijesni događaj na polju Milodraž danas tumači kako tko stigne. Zaboravlja se pritom da je sultan bio dovitljiv: jer nema smisla posjedovati praznu i pustu zemlju bez naroda.

Kad je Bosnu okupirala Austro-Ugarska Monarhija, u jeku velikoga pokreta gradnje novih crkava u Bosni u Fojnici je srušena stara samostanska i župna crkva, a podignuta nova crkva posvećena Svetom Duhu, još jedna u nizu crkava prema projektu Josipa pl. Vancaša. Iznenađuje jedan podatak koji se često prešućuje. „Ova crkva nije građena vrlo kvalitetno, pa se već nakon nekoliko godina urušila. Nije bilo ljudskih žrtava, hvala Bogu. Ali je onda na istom mjestu ponovno izgrađena – u istom stilu i dimenzijama, ali prema boljim kriterijima”, ističe gvardijan fra Miro. Danas osim ove crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji postoji tek jedna župa posvećena Trećoj božanskoj osobi, ona u Novoj Biloj i samo još jedna nadsvođena kupolom – crkva sv. Ćirila i Metoda pri Vrhbosanskoj bogosloviji. Godine 1940. prošireno je zdanje samostana te je stari dio korišten za potrebe muzeja i knjižnice. Ovim je Fojnica službeno dobila svoj muzej i knjižnicu u sklopu franjevačkoga samostana.

Za Drugoga svjetskog rata crkvu je oštetila saveznička bomba koja je probila krov crkve i kor. Štetu je dao kvalitetno sanirati tek fra Nikica Vujica. „Sad kad je konstrukcija krovišta pojačana, može se pristupiti restauraciji unutrašnjosti crkve što je također vrlo zahtjevan posao. No projekt je već pripremljen, pa se nadam da ćemo, uz pomoć dobročinitelja, na proljeće pristupiti radovima i uskoro crkvu u Fojnici gledati u novom ruhu”, najavljuje fra Miro i dodaje kako crkva u zadnjem ratu 90-ih godina nije stradala. No dogodila se neizmjerna tragedija za vjernički puk Fojnice i njezino samostansko bratstvo. U jeku rata, 13. studenoga 1993., pripadnici Armije BiH ubili su gvardijana i župnika fra Nikicu Miličevića i njegova vikara fra Leona Migića. Do danas slučaj nije sasvim razjašnjen i nije poznato tko je bio naručitelj odgovoran za smrt dvojice fojničkih fratara. „To je očito bio jedan od razloga zašto više ništa nisu dirali”, dodaje gvardijan.

Povratnici selioci

Župa Svetoga Duha u Fojnici postoji otkad i samostan. Fratri danas čuvaju župne matice iz 16. stoljeća kontinuirano. Podaci za zadnje stoljeće uneseni su u digitalnu bazu kako bi bili lakše dostupni. Ostale se čuvaju u samostanskom arhivu. Bogata je to riznica jer se ovdje čuvaju i matice za područja svih župa koje su kasnije odijeljene od Fojnice, gotovo jedna trećina današnje Bosne i Hercegovine.

Danas u župi Fojnica živi nešto više od tisuću obitelji, ukupno oko 2700 vjernika. Župa je, kako župnik Relota naglašava, povratnička. Naime, tijekom zadnjega rata gradski je dio župe bio gotovo sasvim iseljen. Ostalo je tek stotinjak osoba, ne računajući katolike na području župnih filijala. „Lijepo je spomenuti da se nakon svih stradanja u velikoj mjeri dogodio povratak. Nakon rata vratilo se oko 90 % raseljenih župljana, ali smo u vrijeme poslije rata opet izgubili sav onaj svijet što nam se vratio. Nemamo više mnogo obitelji, a ukupnoj je 300 djece školaraca. Velik je to gubitak za župu koja je nekoć znala imati i 400 krizmanika”, govori gvardijan. U Gojevićima je za narod podignuta podružna područna, filijalna crkva svetoga Franje. Crkva u Šćitovu posvećena je Presvetom Srcu Isusovu, ona u Otigošću svetoj Ani, dok je crkva u Kazijevićima posvećena Gospi od Anđela.

U samostanu u Fojnici živi zajednica od osam fratara. Fra Tvrtko Gujić već je godinu dana vezan za bolesnički krevet, dok fra Franjo Miletić, zatim fra Franjo Trogrlić Šitum koji je dugo godina pastoralno djelovao u Njemačkoj te nekadašnji profesor grčkoga i latinskog u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji fra Marko Ćorić pomažu župniku u pastoralu. Posebnu ulogu ima fra Janko Ljubos, aktualni kustos muzeja u Fojnici. Od mlađih fratara u Fojnici su djelatni dvojica Uskopljaka do 30 godina života – fra Mario Katušić i fra Jure Šekerija.

Narodu su omiljeni ostali i fra Mirini prethodnici. Gvardijani fra Mirko Majdandžić i fra Nikica Vujica čest su predmet često su u sjećanjima ljudiugodna sjećanja. Mnogo su toga učinili za Fojnicu – ona i njezin narod to im neće zaboraviti. Bili su to gvardijani, čuvari, ne samo svoje franjevačke zajednice nego i cijeloga fojničkog puka.

Današnji gvardijan fra Miro očinski i s ljubavlju brine o svim svojim ukućanima: jednoga treba pȉtati, o mladima posebno brinuti, a kad dođe dan rođenja za nebo, treba otpraviti pokojnika. I upravo dan prije našega posjeta tako je sahranjen fra Vice Tomas. Među pokojnim velikanima koji su nekoć pripadali ovomu samostanskom bratstvu, osim neponovljenoga fra Anđela Zvjezdovića, kustoda Bosne Srebrene, treba istaknuti barem još velikoga glazbenika fra Nenada Dujića i  presvijetloga apostolskoga vikara fra Augustina Miletića.

Rad za ljude s ljudima

Župljana koji redovito pohađaju nedjeljnu misu u Fojnici ima oko tisuću. „Mislio sam isprva da će manje svijeta dolaziti u crkvu. Redovito je to oko trećine župljana. Često sretnem neke ljude koji nikako ne dolaze na misu, pa ih pozovem da dođu. Ali mislim da imaju duboke rane. Ima razočaranih koji gledaju kako im prijatelji odlaze u inozemstvo dok oni ostaju u neriješenoj situaciji s malim primanjima. Apatija čini svoje, ali mi fratri nastojimo popraviti stanje”, objašnjava fra Miro i dodaje kako je zajednica framaša velika, makar ih kapelani morali dovoziti na tjedne susrete.

Vjernici imaju priliku okupljati se i na redovitim susretima Franjevačkoga svjetovnog reda ili na probama župnoga pjevačkog zbora. „Želim pohvaliti angažman mladića i glazbenika Damira Iviša iz Gojevića koji redovito vježba s pjevačima u ovoj našoj filijali”, objašnjava fra Miro. Osim franjevaca, neko su vrijeme u samostanu Svetoga Duha živjele i časne sestre. Danas, kad Šškolske sestre franjevke Krista Kralja u Fojnici opet imaju svoju kuću, obnovljenu i uređenu podno samostana, lakše je redovnicama sudjelovati u životu župe, pa jedna vodi župni zbor, druga pomaže u kući. Pohvalno je i kako je nekolicina mladih vjernika ove župe odlučilao krenuti putem posvećenoga života. Tako u posljednjih nekoliko godina svjedočimo primjerice svećeničkom ređenju vlč. Vlade Vrebca iz Šćitova i polaganju redovničkih zavjeta sestre Vesne Bošnjak. Od jesenas u Visokom živi i jedan postulant iz Fojnice. Mladić, – Nikolu Barbića to je Nikola Barbić koji je nekoliko je godina studirao medicinu, pa se odlučio poći u fratre.

Župljane krijepi vjera

Gvardijan i župnik fra Miro posebno je ponosan na svoje župljane u obiteljima s troje i više djece: „Njima malo i župa pomaže. Naime, imamo jednoga dobročinitelja iz Njemačke koji svako pola godine donese novca za 10 kumstava za obitelji s brojnom djecom. Nisu to uvijek iste obitelji i nisu svi katolici. Pomažemo primjerice i jednoj pravoslavnoj obitelji s trojicom sinova koji su svi hendikepirani.”

Objasnio je potom i pozitivnu stvar koju je prepoznao među svojim župljanima. Naime, unatoč velikoj tragediji ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića tijekom zadnjega rata, među narodom nema osvetničkoga duha: „Među narodom doista nisam našao nikakvu želju za osvetom. Naravno, moguće je da pojedinci ne misle tako, ali ljudi uglavnom pokazuju kršćansku karakteristiku praštanja. To mogu samo ljudi koji vjeruju. Mi fratri dakako tražimo naručitelja ovoga ubojstva. No narod govori da im taj podatak nije važan, jer će svatko doći pred Boga. To nisu fatalisti, nego realni i konkretni ljudi koji su vidjeli dosta zla i žele ići naprijed. Ne ostavlja se mjesta pitanjima Božje prisutnosti ili neprisutnosti.” Ova nota pozitivnoga kršćanskog duha o kojoj nam je svjedočio gvardijan fra Miro doista je važna značajka za svakoga tko živi u sredini kakva je Fojnica. Ratna stradanja ostavljaju duboke rane koje samo vjera može zaliječiti. A s obzirom na stanje duha vjerničkoga puka u Fojnici, čini se da je odavno počeo proces najboljih plodova međureligijskoga dijaloga – izmirenja i zacjeljenja.


Neprocjenjivo blago svjedoči o povijesti

Među eksponatima koji se čuvaju u muzeju u Fojnici spomenut ćemo tek neke predmete. Sve su nam ih pokazali Natalija Šimunić i Vjekoslav Oroz, dobri poznavatelji ovoga blaga. Osim plašta kojim je fra Anđeo Zvjezdović na Milodražu bio ogrnut i ahdname koju je u ime franjevaca dobio, u muzeju se čuva i svečano ruho šest apostolskih vikara koji su za rezidenciju odabrali Fojnicu. Bogata numizmatička zbirka i umjetnička galerija čuvaju dragocjene novčiće i slike iz davnih i nešto mlađih vremena – odnedavno je ondje primjerice i bogata zbirka umjetnina Gabrijela Jurkića, a fratri ondje čuvaju i zbirke sakralne umjetnosti starih majstora, sve do najstarije slike iz 1328. godine. Dragocjena je i bogata etnografska zbirka. Kovači i rudari fojničkoga kraja zaslužni su za izradu brojnoga crkvenog posuđa i pribora, a jedno su vrijeme kovali i kraljevski novac. Bogata samostanska knjižnica, u kojoj je pohranjen i Fojnički grbovnik iz 1340. godine, ispunjena je neprocjenjivim knjižnim blagom kojim su se dugo vremena služili franjevački pitomci u potrazi za znanjem. Fratri Fojnice upravo su zbog toga prikupili ove predmete iz svih krajeva Bosne.

Zgrada muzeja i knjižnice na prijelazu u treće tisućljeće porušena je i ponovno izgrađena te uređena kao muzejski, galerijski i knjižnični prostor, koji je 2009. godine svečano otvoren. Muzej i knjižnica danas privlače brojne strane i domaće turiste koji znaju cijeniti povijest Bosne Srebrene vidljivu u ovim zbirkama.

Moli za nas, blaženi Anđele!

Srednji je vijek u Bosni. Traje tužna 1463. godina. Ubijen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Sultan Mehmed II. Osvajač vraća se s pobjedničkoga pohoda posljednjega kraljevskog utočišta u Jajcu. Neizvjesnost koja je zavladala pukom prekida kustod Bosne Srebrene, potomak plemićke obitelji Sviesdichc (Zvijezdić) iz Butmira: sprema se na put i odlazi u sultanski tabor na polju Milodraž u srcu Bosne. Fra Anđeo, hrabri franjevac Bosne Srebrene, ne znajući kakav mu je usud, u prevažnom trenutku za Redodržavu i katolički puk u Bosni svojim je dolaskom pred sultana isposlovao Fojničku ahdnamu. U početku privilegij, a zapravo standardno pravo za nemuslimane, do danas je kamen spoticanja. I premda je Fojnička je ahdnama nedvojbeno više značila puku i franjevcima Bosne nego ona Mehmedova ahdnama ranije dana pravoslavnom carigradskom patrijarhu ili ona dana građanima Bara, danas se javnosti nameće teza kako je Fojnička ahdnama Magna charta libertatis za katolike. Zaboravlja se koliko su se često kršila njezina svečano dana obećanja i kako su teško protjecala teška vremena za franjevce i njihov puk u Bosni.

Zvjezdovićevi duhovni potomci održali su do danas svoj identitet i ugradili su ga u suvremenu državu Bosnu u Hercegovinu, kako je to isticao njegov izravni nasljednik na čelu Bosne Srebrene fra Petar Anđelović. Slično je fra Anto Popović na simpoziju koji je uz 500. obljetnicu fra Anđelove smrti upriličen u Sarajevu 1998. svom radu dao kvalitetan zaključak kako je posjet pape Ivana Pavla II. okrunio djelo Zvjezdovićevih franjevaca: „Da nije bilo Zvizdovićeva hrabrog nastupa u trenutku pada Bosanskog kraljevstva i kasnijeg stoljetnog, upornog i mukotrpnog rada franjevaca pitanje je da li bi Sveti Otac imao komu doći u Sarajevo i tu okruniti neugaslu svjetiljku religiozno-etničkog identiteta bosanskog pučanstva.”

U Fojnici se odavno štuje lik franjevca Anđela Zvjezdovića, a njegov je grob u samostanskoj i župnoj crkvi mjesto stalne molitve. U narodu je fra Anđeo već svet, a ubrojen je i među blaženike Franjevačkoga reda. No u Bosni Srebrenoj još ne postoji poseban spomenik svetom franjevačkom velikanu fra Anđelu. Uz 800. obljetnicu susreta svetoga Franje i sultana iz Rima je stigao podsjetnik da se i u bosanskoj povijesti dogodilo nešto slično. Gvardijan fra Miro i franjevci Fojnice i cijele Bosne Srebrene prepoznali su impuls i odlučili su podići kip svom fra Anđelu Zvjezdoviću. Autorsko djelo kipara Mile Blaževića, brončani kip visine tri metra, 3 m, bit će tako postavljen u samostanskom dvorištu kao podsjetnik na njegov velik čin, nadahnut Duhom Svetim. Istim Duhom koji danas bdije nad njegovim samostanskim bratstvom u Fojnici.

 

Izvor:
Svjetlo riječi