Objavljeno:
02. 02. 2018. 09:15

Gaston Bachelard je jednom ustvrdio da „pjesnička slika svjedoči o duši koja otkriva svoj svijet, svijet u kojem bi htjela živjeti”. Što to znači?

 

Piše Zdenko Lešić

Evo jednoga primjera koji dobro ilustrira tu tvrdnju francuskoga estetičara. Godine 1944. bošnjački pripovjedač Edhem Mulabdić objavio je pripovijetku s naslovom Màzlûm, što je turcizam u značenju ‘dobričina’, ‘naivčina’. Ukratko prepričana njezina fabula ide ovako: „Snažni seoski momak, dobričina Šećo, iako siroče, bez ikoga svog, živio je mirno i sretno kod svoga Mujage, ugledna seljaka, kod kojega se pribio još davno kad mu je majka umrla. Radio je u polju i vodio goveda na pašu, slagao se sa svakim i svi su ga voljeli. I život bi se njegov i dalje odvijao u blaženom rahatluku i mirnom skladu s okolinom i cijelom prirodom da jednoga dana nije ugledao svatovsku povorku i čuo glas: Odvedoše Fatušu... Smutilo se tada Šeći u glavi, zgrabio je kolac i uletio među svatove. Jedva ga savladaše. Kasnije, kad su ga oružnici vezana sprovodili vlakom u grad na sud, on je, otimajući se, čuo samo tutanj kotača po šinama, koji kao da je ponavljao onaj glas što mu je oduzeo mir i uništio sreću: Odvedoše Fatušu...

Bez sumnje, priča se mogla tako i završiti, kao što to biva u narodnim baladama o nesretnoj i zapravo neiskazanoj ljubavi. Ali Mulabdićeva pripovijetka o mazlumu Šeći ima i svoj drugi dio koji ukratko prepričan izgleda ovako: Vratio se Šećo s robije u selo. Seljaci su ga primili bratski, ne dirajući u stare rane. Jednoga dana u selo se vratila Fatuša: umro joj muž. „Ljudi i njihove žene nisu zaboravili da je to upravo sudba udesila da se dvoje njih usreći.” Fatuša je odmah pristala da se uda za Šeću.  („On je za mene kavgu zametnuo i odležao zatvor”, zaključila je.) Šeću nisu ni pitali, samo je jednoga dana vidio svatove pred svojom kućom i čuo glas: Dovedoše Fatušu... „Niko tu noć ne zaspa od veselja. Šeći neprestano zujao u ušima glas nekad strašan: odvedoše Fatušu, a sad pun sreće: dovedoše Fatušu.”

Tako pripovijetka i završava. Ono što je u prvom dijelu podsjećalo na baladu o nesretnoj ljubavi i krvavim svadbama, u drugom dijelu je izmijenilo svoj karakter i ton, pa se završilo humorno, kao u šaljivim narodnim pričama.

Je li Mulabdić uistinu bio nedosljedan u vođenju svoje priče, pa ju je najprije razvijao u baladesknom tonu, da bi je zatim, sasvim nekonzistentno, okrenuo u šalu? Ili se, možda ipak, iza te generičke nedosljednosti može otkriti neki strukturni obrazac koji je po svojoj logici upravljao razvojem narativne strukture?

Da pripovijetka nije nepromišljeno komponirana može se zaključiti po prvim odlomcima, u kojima se pomoću opisa prirode uspostavlja onaj harmonični svijet u kojemu glavni junak živi, a u isto vrijeme se nagovještava i opasnost koja prijeti razaranjem sklada toga svijeta: „Izađe na brežuljak više kuće odakle se ukaže sva dolje prostrana ravan kud se Spreča povlači kroz vrbake, kao svilen gajtan kroz zelenu dolamu. Pogleda desno, ukaže mu se Tuzla u daljini, kao paukova mreža u bujnu zelenilu, a lijevo brda i rodni brežuljci s kitnjastim baščama i zlatnim klasjem po širokim poljima. Kroz ta prostrana polja gdjekad mu se ukaže dim što za sobom povlači niz željezničkih kola, koja Šećo nije nikad izbliza vidio, a ne želi upravo ni da ih vidi. Nikad mu se ne dosadi gledati u taj prostrani svijet što mu oči obuhvatahu i vazda mu se duša razvedri promatrajući te pitome krajeve, tu okolicu koju gleda iz dana u dan, otkako za se zna.” 

Taj „prostrani svijet” pred Šećom se pojavljivao kao pitomi predio koji svojim mirom i skladom „razvedrava dušu”. I on nije ni slutio da se u samom tom svijetu krije opasnost – „kao paukova mreža u bujnu zelenilu” – koja prijeti razaranjem  te skladnosti svijeta. „Junak” još ne zna ono što pripovjedač već vidi: paukovu mrežu dalekoga grada, u koju će Šeću odvesti željeznička kola koja on „nije nikada izbliza vidio, a ne želi upravo ni da ih vidi”. Ta pripovjedačeva anticipacija jednoga budućeg događaja na početku pripovijetke predstavlja pouzdan dokaz da je njezina narativna struktura od početka koncipirana – s manje ili više autorske svijesti – u pravcu u kojemu se razvila: od slike jednoga harmoničnog svijeta k njegovoj destrukciji ili, jednostavnije, od mira, bezbrižnosti i rahatluka ka gubitku, šteti, brizi i nesreći. A smijemo li onda pretpostaviti da je isto tako – s manje ili više autorske svijesti – koncipiran i dalji, obrnut, razvoj njezine narativne strukture?

U pripovijetki Mazlum Mulabdić je svoga junaka uzeo odande odakle gotovo svi pripovjedači novijega vremena uzimaju svoje likove: s margina društva. (Siromah i sirota, Šećo je onaj isti „mali čovjek” koji pripada „podređenoj populacionoj grupi” kojom se – po Franku O’Connoru – pripovijetka, kao žanr moderne književnosti, uglavnom i bavi.) Međutim, Mulabdić svoga junaka ne ostavlja tamo gdje svoje likove ostavlja većina novih pripovjedača: u pustoši ljudske osamljenosti. (Zato Mazlum ne rađa u čitatelju onu „intenzivnu svijest o ljudskoj osamljenosti” koja – opet po O’Connoru – predstavlja generičko svojstvo pripovijetke u književnosti novoga doba.) Naprotiv, pošto ga je naveo da iskusi ljudsku mjeru stradanja, Mulabdić je za svoga junaka ponovno uspostavio onaj harmonični svijet s početka pripovijetke i dopustio mu da nakon svih iskušenja obnovi nekadašnji sklad s okolinom i mir u duši. Istina, da bi to postigao, Mulabdiću je bilo potrebno da sama sudbina umiješa svoje prste u tokove njegove priče: „upravo je sudba udesila da se dvoje njih usreći”. A to je, nema sumnje, podrazumijevalo jedan vid vjere, koja je, tako reći, s one strane neposrednoga životnog iskustva i koja se krijepi više jednom apriornom idejom o životu nego promatranjem života ili, točnije, više jednim snom o životu nego životnim iskustvima. Međutim, i u pripovijedanju, kao i u svakoj drugoj vrsti umjetnosti, san često ima više snage nego stvarnost da proizvodi vizije jednoga života koji možda nije realni svijet, ali je bar svijet u kojemu bi se moglo živjeti.

U Mazlumu Mulabdić je samo naizgled usred pripovijetke promijenio duh i stil narativne strukture. U stvari, on ju je koncipirao tako prelomljenu. Štoviše, u tome je on – možda i spontano – slijedio jedan poseban narativni obrazac koji podrazumijeva ne samo jedan specifičan model priče već i jednu osobnu viziju svijeta. Doduše, za tu viziju se može reći da je više proizvod fantazije nego opservacije. Ali je ona, ipak, sposobna da traje, kao umjetnička vizija, jer je konstituirana kao psihička stvarnost pripovjedača i kao takva upravlja njegovom imaginacijom. Najjednostavnije rečeno, ta Mulabdićeva vizija svijeta i taj njegov model priče sastoje se od ovih pretpostavki:

  • svijet je oko nas harmoničan i samo od nas zavisi hoćemo li naš život uskladiti s harmonijom svijeta
  • događa se (a o tome se i pričaju priče) da zbog neke ljudske slabosti ili mane, ili nekog iznenadnog događaja i nepromišljenog postupka, taj sklad čovjeka i svijeta bude doveden u pitanje
  • u konačnom ishodu, međutim, uvijek se, gotovo kao sam od sebe, obnavlja narušeni sklad i čovjek opet nalazi izgubljeni mir, bezbrižnost i rahatluk.

 

Na tim pretpostavkama zasniva se ona vizija svijeta koja je ušla u osnovu gotovo svih Mulabdićevih pripovijetki. Upravo takva shema života – ili životna paradigma – reproducirala se u njegovu pripovjedačkom djelu kao osnovni model pripovijedanja.

Izvor:
Svjetlo riječi