Objavljeno:
08. 09. 2017. 10:45
El Greco, „Silazak Duha Svetoga”

Kristovo obećanje Duha Branitelja jamstvo je trajne i univerzalne nazočnosti Duha Svetoga kao temelja na kojem počiva i iz kojeg izvire novost Božjeg naroda – Crk­ve.

Piše: Anto Popović

Duh Božji o kojem govori Biblija je po svojoj naravi tajanstvena stvarnost, koju je moguće opisati samo slikovito. Za predočavanje stvarnosti Duha često se upotrebljava slika vjetra. Ova slika temelji se na hebrejskoj riječi "ruah", koja može označavati i "duh" i "vjetar". Ovo drugo značenje riječi "ruah" slikovito definira što je "duh". Naime, kao što vjetar nije vidljiv, a ipak ga je moguće osjetiti, takav je i Duh. Ova usporedba Duha s vjetrom javlja se i u Starom i u Novom zavjetu. Tako Isus u razgovoru s Nikodemom kaže: "Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha" (Iv 3,8). Knjiga Propovjednika (Koheleta) tvrdi: "Kao što ti nije poznato kojim putem vjetar putuje..., tako nije poznato ni djelovanje Božje, koji sve oblikuje" (Prop 11,5).

Temeljno značenje Duhu Božjemu daje njegovo božansko podrijetlo. Svijet i čovjek proizlaze od Boga Stvoritelja. Pri tome je Duh Božji nositelj povezanosti između Boga i stvorenog svijeta. Kao što čovjek svojim duhom prodire u Božju stvarnost, tako Bog po svome Duhu djeluje u svijetu i u čovjeku.

Starozavjetna očitovanja Duha Božjega

Bitno obilježje Božjeg Duha u Starome zavjetu jest njegova učinkovitost (Mudr 1,7). U povijesti Božjeg naroda od početaka se javljaju ljudi u kojima je Duh Božji posebno prisutan i djelatan. Takvi su likovi Mojsija (Br 11,17) i Jošue (Pnz 34,9). Knjiga Sudaca opisuje kako se izbavljenje ugroženog Božjeg naroda događa po karizmatičnim vođama na koje je sišao Duh Božji (Suci 3,10; 6,34; 11,29). Obdarenost Duhom Božjim kao stalna karizma javlja se kod kraljeva Šaula (1 Sam 16,14) i Davida (1 Sam 16,13; 2 Sam 23,2). Posebno su proroci nastupali kao ljudi koje je vodio Duh Božji i koji su tako naviještali volju Božju (Ez 2,2; 3,12.14; 8,3 itd.; Zah 7,12).

Vrlo rano, u okviru mesijanskih očekivanja, pojavile su se najave da će doći vrijeme univerzalne raširenosti i trajne prisutnosti Duha Božjega. Na mesijanskom kralju počivat će Duh Jahvin (Iz 11,2). Duh Božji osposobit će Božjeg slugu da narodima navijesti radosnu vijest (Iz 42,1ss; 61,1-3). Bog će po svome Duhu dati narodu novo srce i novi duh (Ez 36,27). Cijeli će narod, čak i sluge i sluškinje, postati prorocima zahvaljujući izlijevanju Duha (Jl 3,1-2; Br 11,29).

Duh Božji odnosno Duh Gospodnji uvijek je u Starom zavjetu shvaćen kao „snaga”, a ne kao personificirana stvarnost. Gdje se pak Duhu Božjem pripisuju ljudski atributi, to se događa radi pojašnjenja Božjeg djelovanja.

Novozavjetna novost Duha Božjega ‒ Isusovo djelovanje i Duh Sveti

Novozavjetne knjige na različite načine govore o očitovanju i djelovanju Duha. Uvijek je, međutim, prisutno uvjerenje da je s pojavom Isusa Krista nastupila očekivana punina, odnosno izlijevanje Duha. Duh je prisutan u događajima i osobama koje pripravljaju i najavljuju dolazak Isusov: Ivan Krstitelj (Lk 1,15), Elizabeta (Lk 1,41), Zaharija (Lk 1,67) i Šimun (Lk 2,25-27). Isusovo začeće dogodilo se po Duhu Svetom (Lk 1,35). Duh je najtješnje povezan s Isusovom osobom. U trenutku Isusova krštenja Duh je, na vidljiv način, sišao na Isusa (Lk 3,22). Isus je „snagom Duha” otpočeo svoje djelovanje u Galileji (Lk 4,14), a u sinagogi u Nazaretu Isus se predstavio kao Pomazanik Duhom Božjim (Lk 4,18) koji svojim djelovanjem donosi radost „ubogima, slomljenima, zarobljenima, sužnjevima”, sukladno najavi proroka Izaije (Iz 61,1). Duh koji je u događaju krštenja sišao na Isusa (Iv 1,32-34) ostao je na njemu kao znak njegova božanskog sinovstva sve do otkupiteljske smrti na križu. Isus je, dakle, na jedincat način i trajno i u punini posjedovao Duh Božji.

Novozavjetna novost Duha Božjega vezana je uz Kristovu osobu i njegovo djelovanje, a kulminacijsko očitovanje Duha Svetoga vezano je uz događaj uskrsnuća. Naime, Duh Sveti je dar Uskrslog i Proslavljenog Gospodina (Iv 20,22). Mjesto posredovanja Duha Svetoga vjernicima jest krštenje kao događaj rađanja iz Duha (Iv 3,5-8). Isus je u svome oproštajnom govoru najavio dolazak Duha „Parakleta”, tj. Branitelja (Iv 14,16), koji će snažiti njegovu zajednicu iznutra i podsjećati je na ono što je Isus naučavao i uvoditi je u cijelu istinu (Iv 14,26; 16,13) i braniti je od izvanjskih napada (Iv 15,26; 16,8).

Događaj kulminacijskog očitovanja Duha Svetoga

Sukladno najavama proroka (Iz 44,3; Ez 39,29; Jl 3,1-2) da će doći vrijeme kada će snaga Božjega Duha biti izlivena na cijeli narod, u novozavjetnom vremenu stvarno se dogodilo „izlijevanje Duha”. Djela apostolska govore o izlijevanju Duha na blagdan Duhova (Dj 2) i iz toga događaja rođena je Crk­va, tj. nova zajednica Božjeg naroda. Snaga Duha Svetoga, koja je sišla na apostole i koja je privukla pozornost brojnih hodočasnika u Jeruzalemu, opisana je ponajprije kao nova sposobnost shvaćanja i razumijevanja. Naime, svatko je čuo apostole kako govore njegovim vlastitim jezikom (Dj 2,7-8). U središtu duhovskog izvještaja je Petrova propovijed u kojoj je Petar citirao (Dj 2,17-18) starozavjetnu najavu proroka Joela o izlijevanju Duha Božjega na sve članove Božjeg naroda (Jl 3,1-2). Zajednica onih koji vjeruju u Krista postala je mjesto nazočnosti Božjeg Duha, a Duh Sveti se očitovao kao snaga kohezije, kao snaga koja nadilazi razlike i stvara zajednicu vjernika – Crk­vu. Trajnost novonastale krš­ćanske zajednice utemeljena je upravo na trajnoj nazočnosti Duha Svetoga.

Nazočnost Duha Svetoga trajno je obilježje Crk­ve sve do Kristova ponovnog dolaska (Dj 2,20). Duh Sveti je pratio misijsko djelovanje Filipa i Petra (Dj 8,29.39; 11,12), i posebno Pavlova misijska putovanja (13,1-4; 16,6-7; 20,22-23; 21,11). Isti Duh sudjelovao je u donošenju odluka rane Crk­ve, kao što je tzv. „apostolski dekret” (Dj 15,28) i nazočan je pri postavljanju starješina krš­ćanskih zajednica (Dj 20,28).

Misijsko djelovanje Crk­ve trajno je povezano sa stvarnoš­ću Duha Svetoga, kao što to ustvrđuje zapovijed Uskrsloga Isusa na kraju Matejeva evanđelja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). U događaju krštenja krštenici stupaju u zajedništvo s Duhom Svetim i u zajedništvo s Ocem i Sinom.

Odnos između starozavjetnog Duha Božjega i novozavjetnoga Duha Svetoga

Uz neosporno postojanje kontinuiteta između starozavjetnog i novozavjetnog govora o božanskom Duhu, ipak postoje i razlike između Duha Božjega u Starome zavjetu i Duha Svetoga u Novom zavjetu. Ovaj odnos između starozavjetnog Duha Božjega i novozavjetnoga Duha Svetoga može se opisati uz pomoć analogije. Naime, kao što na kristološkoj razini, postoji kontinuitet, ali i apsolutna novost između starozavjetnih mesijanskih najava i njihovih novozavjetnih ispunjenja, tako slično, na pneumatološkoj razini postoji kontinuitet, ali i apsolutna novost između Staroga i Novoga zavjeta. U tom smislu starozavjetni govor o Duhu Božjemu je priprava i najava za novozavjetno izlijevanje i puno očitovanje Duha Svetoga.

O kakvom je kontinuitetu riječ i o kakvoj je novosti riječ to pojašnjava Poslanica Hebrejima koja ustvrđuje da je isti Bog govorio nekoć i da isti Bog govori sada, ali da je bitno drugačiji način Božjeg govora nekoć i sada. Sada, na kraju vremena, Bog je progovorio po Isusu Kristu, svome Sinu (Heb 1,1). Parafraziranjem ove tvrdnje Poslanice Hebrejima i primjenom te tvrdnje na govor o Duhu Svetome, može se reći da je isti Božji Duh na djelu i u Starom i u Novom zavjetu, ali je drugačiji način kako se taj Duh Božji očitovao nekoć u Starome i kako se očituje sada u Novome zavjetu. Nekoć se Duh Božji očitovao po odabranim Božjim ljudima, a sada se očituje po Isusu Kristu, Sinu Božjemu.

Prema tome, nenadmašna pneumatološka novost Novoga zavjeta proizlazi iz punine Božje objave u Kristu. Kristovo obećanje „Parakleta” – Duha Branitelja, jamstvo je trajne i univerzalne nazočnosti Duha Svetoga kao temelja na kojem počiva i iz kojeg izvire novost Božjeg naroda – Crk­ve.

Izvor:
Svjetlo riječi