Objavljeno:
12. 05. 2018. 07:45
Dražen Filipović u dvorištu jednog od najstarijih franjevačkih samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci

„Ne dozvolite da vaš put zaraste zbog toga što je teško njime hodati i što ponekad želite odustati. Ne tražite utjehu u instant sreći ovoga svijeta  jer ona je ipak samo utjeha, a ne i Punina Života. Objavite rat životnim preprekama. Naoružajte se strpljenjem i branite se svojom marljivošću i radom.”

Razgovarala i snimila: Rafaela Obučić

Dražen Filipović, 38-godišnji je kateheta iz župe Kraljeva Sutjeska koji se aktivno bavi rekreativnim trčanjem. Dosad je istrčao petnaest polumaratona, tri maratona i nekoliko trail utrka. U slobodno vrijeme bavi se grafičkim i web dizajnom, pa je tako prije nešto više od dvije godine s prijateljima pokrenuo prvu bh. specijaliziranu stranicu o trčanju, na kojoj, osim populariziranja ove sportske discipline, osobiti naglasak stavlja na promociju prirodnih i kulturno-povijesnih bogatstava naše zemlje.

Po profesiji si vjeroučitelj i već dugo predaješ u osnovnim i srednjim školama. Kako je živjeti taj poziv?

Od rujna 2003. godine radim u osnovnim, a kasnije i srednjim školama na području općine Kakanj. Poziv vjeroučitelja sa sobom nosi veliki blagoslov i radost, ali isto tako i osjećaj odgovornosti i potrebe za svjedočenjem svoje vjere.

Svaki prosvjetni djelatnik je pozvan da prenese svoje znanje na nove generacije, no ono što prenosimo nije samo znanje nego i svoje ponašanje pa i životne stavove. Još i danas mi u glavi odzvanjaju riječi našeg kardinala Vinka Puljića na mom prvom susretu vjeroučitelja, o tome kako trebamo biti poučljivi. I zaista, osim što mi učimo djecu, dosta toga možemo naučiti od njih samih, ako smo na to spremni.

Poziv vjeroučitelja u školi je pun izazova koje trebate prihvatiti i uvijek težiti prema višim ciljevima. Mislim da uvijek možemo dati više u bilo kojoj profesiji, a to često zahtjeva i dosta praznog hoda bez vidljivih rezultata, pa i promašaja, te vječitog rada na sebi. Vjeroučitelj u školi je prije svega svjedok vjere. Djeca i mladi to osjete, ukoliko ne govorite iz svog srca neće vas slušati. Stoga je svaki vjeroučitelj laik u konstantnoj borbi s vremenom, kako bi na što prikladniji način približio Radosnu vijest djeci i mladima te u isto vrijeme izgrađivao svoju duhovnost.  Na kraju, naše je da sijemo Božju riječ, a na Gospodinu je da sjetvu blagoslovi.

U slobodno vrijeme aktivno se baviš trčanjem, uređuješ web stranice, a odnedavno si s prijateljima osnovao i prvu bh. specijaliziranu web stranicu o trčanju. Kako je uopće došlo do te ideje?

Ideja se javila na treningu u okolnim naseljima blizu Kraljeve Sutjeske prije nešto manje od tri godine. Moj bivši vjeroučenik, a tada već student četvrte godine Franjevačke teologije u Sarajevu, Nicolae Golea, predložio je da pokrenemo web stranicu o trčanju. Razlozi su bili više nego očiti. Nedostatak jedinstvenog virtualnog mjesta gdje bi svi budući i postojeći trkači iz BiH mogli dobiti savjete i informacije o trčanju.

Plan je bio da udružimo svoje snage i talente te početkom 2016. startamo sa prvom specijaliziranom bh. stranicom o trčanju naziva: Moje trčanje – trcanje.net. Dali smo si pola godine vremena da dignemo stranicu na „noge” i dovedemo publiku. Ostalo je priča za neki duži trkački trening.

Kako funkcionira stranica? Koliko vas je angažirano na njezinu ažuriranju? Kako se uspijevaš organizirati za sve aktivnosti?

Mogu reći da je cijela ideja sada već prerasla u projekt udruge Moje trčanje. Nekom Božjom providnošću uspjeli smo na jednom mjestu okupiti izuzetne trkače, a ujedno i profesionalne sportske novinare iz cijele BiH. Tako naš urednički tim sada broji pet članova, od kojih su svi aktivni rekreativni trkači, a neki čak skoro profesionalci po rezultatima. Tim je sačinjen od osoba različitih svjetonazora, etničkih i vjerskih pripadnosti što samo svjedoči kako je malo potrebno ljudima da se okupe oko pozitivne ideje. Osim uredništva ne smijem zaboraviti brojne stalne suradnike iz BiH i susjednih zemalja koji daju svoj nesebičan doprinos, te brojne rekreativne trkače koji dijele svoja iskustva s čitateljima i na tome smo im vrlo zahvalni. Cijeli projekt se zasniva na volonterskoj osnovi tako da su entuzijazam i ljubav prema trčanju glavni pokretači.

Prosvjetni djelatnici su poznati po dobroj organizaciji zbog posla kojeg obavljaju. Mislim da mi poziv vjeroučitelja puno pridonosi da stvorim bolji dnevni raspored i odredim prioritete.

Što te je potaknulo da počneš trčati i da trčanje postane dio tvoje svakodnevice?

S trčanjem sam se susreo još za vrijeme studenskih dana u Mostaru. Tada je to bilo krajnje rekreativno, nekoliko krugova na atletskoj stazi NK Zrinjski ili kratki trk na poznatom mostarskom izletištu Trimuša.

Moderni način života i rada često podrazumijeva dosta sjedenja i to se odrazi na naše zdravlje, naravno i tjelesnu težinu, osobito kada zagazimo u tridesete. Novi počeci su bili prilično teški uz dosta odustajanja te ponovnog vraćanja u trening. Vrlo je teško raskrstiti sa starim navikama poput kasnih obroka, slatkiša i naravno piva. U isto vrijeme izmjenjivale su se brojne dijete koje nisu imale nekog konkretnog efekta, jer one često podrazumijevaju izgladnjivanje, što tijelo samo tjera na stvaranje novih masnih zaliha kada ponovno jedemo.

To je bila i prva lekcija u cijelom procesu gubljenja kilograma. Konzumiranje manjih obroka  više puta na dan ubrzava naš metabolizam te tako tijelo pamti da nije izgladnjivano, a time i nema potrebu stvarati zalihe masti.

Nakon promjene prehrane, prije svega frekvencije i količine obroka, slijedio je bicikl, koji je i danas moja druga omiljena rekreacija. Poslije toga postupno uvodim razne vrste vježbi, osobito aerobnih, te vježbe snage, koje su osigurale siguran put prema trčanju.

Za ozbiljnije bavljenje trčanjem uvijek je potrebna dodatna motivacija. Za mene i kolegu Nicolaea to je bio IX. sarajevski polumaraton. Od travnja do rujna 2015. godine radili smo pripreme za taj izuzetni trkački događaj, a nakon toga teško je stati samo na jednoj utrci jer vam se probudi želja za novim izazovima i boljim rezultatima.

Svaki sport je jedinstven i na svoj način pridonosi zdravoj psiho-fizičkoj formi. Koji su pozitivni učinci trčanja?

Možda je najočitije ono što vidite. To je prije svega postupno postizanje optimalne težine. Nakon toga svakako slijedi poboljšanje tjelesne kondicije. Zatim promjena životnih navika, poput smanjenja ili potpunog prestanka konzumacije alkohola i cigareta.

Sljedeći učinci su oni koje ne vidite, ali osjetite, poput pozitivnog raspoloženja, veće potrebe za socijalizacijom, što je svakako dobro u doba kada je depresija prozvana bolešću modernog doba. Tu su i poboljšanje kognitivnih sposobnosti nakon napornih tjelesnih aktivnosti, kao i veći elan pri radu, rast samopouzdanja i dr.

Za trčanje se kod nas veže, osim pozitivnih strana, i dosta mitova. Možda je jedan od najpoznatijih da trčanje uništava koljena. O toj su temi u svijetu izvršena mnoga znanstvena istraživanja i rezultati su pokazali da je ipak riječ samo o mitu.

Može li se reći da sport ima i duhovnu dimenziju. Kakvo je tvoje iskustvo?

Često na sportskim natjecanjima, a ovdje ću prije svega naglasiti atletiku, možete vidjeti elitne trkače kako stavljaju znak križa na sebe prije ili nakon istrčane utrke. To svjedoči kako su brojni veliki sportaši u isto vrijeme i veliki vjernici. Tijekom treninga i natjecanja često se ulažu nadljudski napori kako bi se postigli vrhunski rezultati, nadnaravna je pomoć uvijek dobrodošla.

Maratonska utrka od 42 kilometra i 195 metara je utrka izdržljivosti, što svakako zahtjeva od čovjeka da dadne zadnje atome svoje snage. Kada tijelo klone, a to je neminovno, na scenu stupa naš mentalni um i naša uvjerenja i vjerovanja. Bez jake glave teško je istrčati maraton.

Koliko je uopće vremena potrebno da bi se netko pripremio za svoju prvu trku?

To svakako ovisi u kakvoj je trenutnoj tjelesnoj formi osoba, te koju dužinu utrke želite trčati. Međutim, o bilo kojoj da je distanci riječ, preporuča se pripremni period. Ukoliko se već rekreativno bavite nekim sportom, od vožnje bicikla, planinarenja ili nogometa, priprema će biti dosta bezbolnija. Ukoliko startate od šetnje, onda imajte strpljenja sami sa sobom.
Ovdje je prije svega bitna postupnost treniranja. Zlatno je pravilo da najprije povećavate frekvenciju – učestalost trčanja, zatim dužinu – trajanje treninga, pa tek na kraju intenzitet – brzinu trčanja.
Drugo zlatno pravilo je da obvezno slušate svoje tijelo. Ukoliko osjetite jaku bol usporite ili odložite trening za drugi dan. Svakako u svoje treninge uključite i druge aktivnosti poput vožnje bicikla te aerobnih vježbi i vježbi snage. Ukoliko vam nedostaje motivacije nađite partnera za trčanje, grupu trkača ili školu trčanja koja vam je najbliža.

Postoji još mnogo toga na što trebate pripaziti prilikom priprema. Stoga pozivam sve zainteresirane da posjete našu stranicu trcanje.net za više informacija.

Jesu li godine, kilogrami ili zdravlje ograničavajući čimbenik? Postoje li granice?

Mislim da postoje granice, ali one su u našim glavama. Ovdje svakako ne želim sugerirati da se svatko treba baviti trčanjem, stoga se uvijek preporuča posjet obiteljskom liječniku prije bilo kakve odluke ukoliko sumnjate u svoje tjelesno zdravlje. Kada dobijete zeleno svjetlo od vašeg liječnika granice su tu da se pomjeraju. Mnogo je na ovom svijetu inspirativnih ljudi koji svjedoče da tjelesna i mentalna ograničenja ne znače kraj normalnog života. Tako na utrkama često možete susresti ljude koji nadilaze neke ljudske i društvene normative. Prije nekoliko tjedana u Sarajevu je održana jedna takva humanitarna utrka gdje su trčale i osobe sa cerebralnom paralizom i autizmom. Kao osoba sa albinizmom isto tako mogu reći da prepreke postoje, ali ih možete pretvoriti u izazove i uložiti malo dodatnog napora. U mome slučaju to će biti korištenje kreme za sunčanje i kape prije utrke ili treninga.

Budući da dosta putuješ i po BiH i van države, možeš li napraviti usporedbu. Koliko je trkačka zajednica razvijena u BiH? I što si naročito zapazio u svjetskim metropolama što te oduševilo, a moglo bi se primijeniti u BiH?

U odnosu na protekle tri godine koliko sam aktivan u našim trkačkim krugovima bilježi se stalni napredak i ekspanzija rekreativnog trčanja u Bosni i Hercegovini. Primjer toga je svakako sve veći broj utrka, trkačkih zajednica i škola trčanja po našim gradovima i mjestima.

U sljedećim godinama možemo svakako očekivati još veći razvoj rekreativnog trčanja i naravno veći broj novih trkača. Trčanje postupno postaje trend, a jedan je od razloga što je prilično jeftino početi se baviti trčanjem. Ono na što jedino trebate pripaziti su odgovarajuće patika za trčanje.

Kod nas su trkači još endemska vrsta osobito u manjim mjestima. Stoga su čudni pogledi iznenađenih mještana često sastavni dio trkačkih treninga. Ono čemu se nadam, osobito  zahvaljujući mlađim generacijama, jest da trčanje postane općeprihvaćeni dio rekreativnog sporta i kod nas.

U BiH i zemljama u susjedstvu, trend je odlaska mladih, ali i cijelih obitelji. Kako ti gledaš na to i jesi li i sam pomišljao da digneš sidro?

Nažalost, današnje generacije mladih žive u vrlo turbulentnom vremenu, velikih migracija stanovništva, koje nije poštedjelo niti našu zemlju. Jako je teško u cijelom tom kaosu ostati ravnodušan i ne pitati se: tratim li svoje vrijeme ovdje gdje jesam. Isto tako teško je dati jednostavan odgovor zbog specifične situacije u kojoj se nalazi svatko od nas.

Realnost je ipak da na kraju svake školske godine sa srednjoškolcima previrem teme gdje se planiraju otisnuti u bijeli svijet za poslom i boljom perspektivom. Odluka na kraju pada na svakog pojedinca i, nažalost, razlozi odlaska iz zemlje često nadvladaju potrebu za ostankom.

Mislim da ovdje više nije riječ samo o pukom materijalnom napretku za kojim mladi teže nego je situacija mnogo ozbiljnija i tiče se općeg društvenog poretka i perspektive koja je prilično neizvjesna.

Stječe se dojam da vodiš ispunjen život?

Svi smo pozvani ostvariti barem djelić punine životu ovdje na zemlji prije odlaska u Vječnost. Kao sluge kojima je Gospodar dao određeni broj talenata i mi trebamo svoje talente umnožiti bez obzira na broj koji nam je darovan. Nije stvar u broju talenata koji smo primili nego u tome jesmo li ih u srcu prihvatili. Tada svaku prepreku možete pretvoriti u novi životni izazov.

Što bi bila tvoja poruka mladim ljudima?

Svatko od nas ima svoj životni put. Ne dozvolite da vaš put zaraste zbog toga što je teško njime hodati i što ponekad želite odustati. Ne tražite utjehu u instant sreći ovoga svijeta  jer ona je ipak samo utjeha, a ne i Punina Života. Objavite rat životnim preprekama. Naoružajte se strpljenjem i branite se svojom marljivošću i radom.

Izvor:
Svjetlo riječi