Objavljeno:
21. 01. 2020. 09:45

„Ja sam veoma praznovjeran, ali se toga uopće ne stidim, kao što se ne stidim niti svoga vjerovanja u to da zemlja stoji... Jedna od najčudnijih crta moga karaktera sigurno je neobično praznovjerje kojim iz svake stvari izvlačim neko proročansko značenje, pa tako tijekom jednoga dana stotinu stvari proglasim proročanstvima... Svako puzanje insekta služi mi za odgovore na pitanja o mojoj sudbini. Nije li to čudnovato za jednoga profesora fizike? (...) Uvijek sam propovijedao protiv praznovjerja, a za sebe sam uvijek bio najgora vrsta vrača.”

Piše: Josip Blažević

Gornje riječi iz pera Georga Christophera Lichtenberga (1742. – 1799.), njemačkoga fizičara i književnika, praznovjerju iskazuju legitimitet, uz bok suvremenoj znanosti, bez srama zbog priklanjanja iracionalizmu i bez straha od kompromitiranja u akademskim krugovima. Njegov stav odražava prevladavajući mentalitet i našega vremena. Praznovjerje je postalo fenomen rasprostranjen među neukima i učenima, među nevjernicima kao i među vjernicima. Da, i među nama katolicima, osobito kroz povijest, ali i danas, i to ne samo među neukima, praznovjerno, magijsko i duboko materijalističko shvaćanje temeljnih istina kršćanske vjere, od sakramenata i relikvija, do devocionalija i molitava za ozdravljenje, izbacilo je na površinu puno iracionalizma koji ukazuje na stalnu potrebu (nove) evangelizacije.

Riječ „praznovjerje” na latinskom je superstitio (od superstes) u značenju „preostao”, a pretežno se odnosi na ostatke starih, pretkršćanskih vjerovanja. Grčki pojam δεισιδαιμονία označava lakovjerni strah od božanskoga i demonskog. Rimski građanski ideal pobožnosti (pietas) bio je zamišljen kao kult bogovima uz očuvanje slobode, dok je praznovjerje slobodnoga građanina lišavalo njegova dostojanstva podjarmljujući ga službi božanstava zamišljenih kao tirana. Riječ je o služenju iracionalnim silama koje pojedincu oduzimaju njegovu slobodu podjarmljujući ga strahom. Praznovjerje, iz do sada rečenoga, možemo opisati kao zabludu, barem s kršćanskoga motrišta, jer osobama, predmetima i radnjama pripisuje nadnaravne moći, koje oni u sebi nemaju (amajlijama pripisuje zaštitu od zlih duhova, zapisima zaštitu protiv uroka ili negativnih entiteta i energija, a nečijem pogledu ili dodiru čudesna ozdravljenja), pa se uslijed toga u osobi razvija iracionalna (magijska) svijest. Pogođeni su razum, volja i osjećaji. Praznovjerje, držimo važnim ponoviti, određenim radnjama, stvarima i ljudima, pridaje natprirodna (magijska) svojstva kojih oni po svojoj naravi nemaju.

Vjera u prazno

Ako su primitivni narodi u praznovjerju pronalazili orijentir za svoj život, u njemu tražili psihološku sigurnost i način kako umaknuti neumoljivoj sudbini, nakon krštenja i dalje ostati praznovjeran predstavlja udaljavanje od Spasitelja Isusa Krista. Praznovjerje je infantilna vjera, „vjera u prazno”. U tom smislu opasnije je od nevjere. Dok nevjera ne vjeruje u natprirodne moći iscjelitelja, neće se pouzdati u njegova razmetljiva obećanja, praznovjerje, naprotiv, u rat kreće s „praznom puškom”. Oslanja se na nepostojeće moći vidovnjaka (njegov čudotvorni pogled ili energiju) i prema položaju zvijezda usklađuje vlastiti život. Praznovjerjem upravlja iracionalna svijest zbog čega je uzrok i žrtva magijskih posljedica lakovjerni čovjek.

Djelotvornost praznovjerja ne ovisi o nadnaravnim moćima vidovnjaka ili zvijezda, silama koje oni prizivaju, radnjama koje oni obavljaju, niti predmetima kojima se oni služe, još manje o sudbini, nego o vjeri klijenata čija kritička svijest posrće pred iracionalnim

Makar su etnolozi pod pojmom „narodnih vjerovanja” skloni praznovjerje osloboditi od neprijateljskoga stava religija, kao i izuzeti iz ideološkoga vrednovanja, teologu, naprotiv, u odnosu na praznovjerje, nije dopušteno ostati moralno indiferentan. Brojnost astroloških magazina i emisija, onih koji čitaju sudbinu iz zvijezda, dlana ili karata, vidovnjaka i vračeva svih vrsta i profesija, piše Ph. Schmidt, „na zastrašujući način pokazuju do kojih dubina duše, i obrazovanih i neobrazovanih ljudi prodire magijski način mišljenja”. Osobito uslijed kroničnih ili smrtonosnih bolesti, teške financijske situacije, aktivira se magijska svijest i potiskuje racionalnu, poradi čega osoba postupa iracionalno, svoj posljednji novčić trati na igre na sreću ili baca pod noge iscjelitelju u čiju čudotvornost slijepo vjeruje.

Iracionalno je, ali zato lakše, provoditi kuru mršavljenja ponavljanjem čarobnih formula nego dugotrajnom umjerenom prehranom, spavati s ogledalom ispod jastuka nego mukotrpno učiti neki strani jezik, hvaliti se da u kući imaš maloga genija („indigo”, „kristalno” ili „zvjezdano” dijete) nego priznati da je to problematično dijete kojemu treba stručna pomoć. Spektakularna obećanja o učenju stranoga jezika bez muke (ili u tjedan dana), mršavljenju bez dijeta i slično možda su suvremeni oblici praznovjerja kojima danak opet plaćaju lakovjerni.

„Kršćanopoganstvo”

Praznovjerje susrećemo na svim područjima ljudskoga djelovanja, od prirodnih znanosti i medicine, do religije i mistike. Izvor praznovjerja proistječe iz stava osobe koja pati od iskrivljene slike Boga i svijeta i Boga štuje (iskazuje mu kult) na pogrešan način, uključujući pretjerivanje („prepobožan”) ili posredstvom obreda lišenih smisla („mantranje”) protiv kojega i Isus upozorava: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.” (Mt 6,7). Praznovjerno se znalo postupati i s katoličkim svetinjama. Neki su kršćani, na primjer, kriomice iz crkava odnosili hostije (nisu ih blagovali) i davali bolesnoj stoci kako bi ozdravila, razmrvljene ih rasipali po poljima kako bi zemljište bilo plodnije ili stavljali u pčelinjake da dobiju više meda.

Danas jedva da će se naći čovjek koji prihvaća isključivo praznovjerna shvaćanja jer su ona previše proturječna i suprotna našim suvremenim spoznajama. Obično je riječ o fenomenu kršćanopoganstva čije je obilježje selektivno spajanje praznovjernih elemenata s kršćanstvom. Primjerima rečenoga vrve suvremeni astrološki magazini i emisije.

Kraljica praznovjerja

Astrologija – kraljica praznovjerja – drevno je umijeće gatanja zasnovano na vjerovanju da položaj zvijezda i planeta izravno utječe na sudbinu Zemlje, ljudi i događaja. Astrolozi vjeruju da se nečija budućnost može utvrditi na temelju položaja zvijezda u trenutku njegova rođenja. Riječ je o „časovitoj vjeri” po načelu „hoću-neću”, vjeri koja ne traži vjernost, ne nameće moralni kodeks, vjeri između racionalno-kritičkoga i iracionalno-magijskoga, bez apsolutnih istina ili obvezujućih dogmi. Ona umanjuje čovjekovu odgovornost, slobodnu volju dovodi u sumnju, zvijezdama pridaje utjecaj koje one nemaju, stoga je riječ o idolopoklonstvu.

Izvor praznovjerja proistječe iz stava osobe koja pati od iskrivljene slike Boga i svijeta i Boga štuje (iskazuje mu kult) na pogrešan način, uključujući pretjerivanje („prepobožan”) ili posredstvom obreda lišenih smisla („mantranje”) protiv kojega i Isus upozorava

Prevladavajuća popularnost horoskopa otkriva daleko veću zaokupljenost astrologa individualnom sudbinom („astro-psihoanaliza”), toliko karakterističnom za zapadno društvo, nego utjecajem planeta na Zemlju. Horoskopi se ne bave globalnim svjetskim, klimatskim ili gospodarskim problemima, nego ugađanjem narcisoidnosti zapadnjaka na tri temeljne potrebe: zdravlje (nagon za očuvanjem cjelovitosti i komfora), ljubav (nagon za reprodukcijom) i posao (nagon za samoodržanjem).

Astrologija se zasniva na zastarjeloj slici svijeta koja u obzir ne uzima otkrića novih planeta, zanemaruje precesiju zviježđa, ne može obrazložiti zašto zvijezde utječu tek od rođenja, a ne od začeća, a različita sudbina djece blizanaca potpuno ih nokautira. Zvijezde šute, govore astrolozi. Zato Biblija i Crkva osuđuju astrologiju i horoskop. Nije se Isus rodio na Zemlji na znak betlehemske zvijezde, nego se betlehemska zvijezda pojavila na znak Isusova rođenja. Ne upravlja zvijezda Isusom, nego Isus zvijezdama. Isus je naša zvijezda: „Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.” (Otk 22,16)! Svakom kunom koju kršćanin potroši na horoskop podupire kult astrologije i plaća porez drevnim zvjezdanim bogovima poganskih naroda kojega neki nazivaju „Deppen-Steuer” (njem. „porez za budale”)!

(Ne)sretni broj 13

Triskaidekafobija je pojam pod kojim se definira strah od broja trinaest koji je i danas rasprostranjen među mnogim ljudima. Neke zgrade i hoteli nemaju trinaestoga kata, nakon dvanaestoga odmah slijedi četrnaesti, nemaju sobu broj trinaest, a čak postoje i ulice u kojima ne postoje kuće s brojem trinaest. Na željezničkom kolodvoru u nizozemskom gradu Utrechtu, na primjer, ne postoji peron s brojem 13. Američki pjevač John Mayer na svom posljednjem albumu snimio je 14 pjesama, ali njegova trinaesta pjesma traje samo 0,2 sekunde tišine i nema naziva na albumu. Strah od 13 slova u imenu i prezimenu osobito je rasprostranjen, u korist rečenome navode se osobe koje su tragično završile živote, kao Charles Manson, Jack The Ripper i Theodor Bundey. Nesrećom se smatra i večera s trinaest sudionika jer da će jedan od njih umrijeti u roku od jedne godine.

Strah od petka trinaestoga naziva se paraskavedekatriafobija ili frigatriskaidekafobija. Nije moguće pouzdano utvrditi povijest nastanka ovoga praznovjerja o broju 13 koje seže u daleku povijest, možda čak do Vikinga ili drugih Nordijaca kod kojih postoji predaja o velikoj gozbi na kojoj je sudjelovalo dvanaest bogova. Među njih se ušuljao Loki, bog zla, srdit što on nije bio pozvan, pa ih je bilo trinaestero. Loki je ubio jednoga od bogova i prouzročio ragnarek (nordijsku verziju sudnjega dana) pa se broj trinaest otada smatra nesretnim. Drugi pak ovo praznovjerje povezuju s Isusovom posljednjom večerom na kojoj je sudjelovalo dvanaest apostola s Isusom kao trinaestim koji je nesretno dokončao život. Nesreću pojačava Isusova smrt u petak zbog čega u petak treba izbjegavati započinjati novi posao, kretati na put, rezati nokte ili sklapati brak.

Nasuprot rečenome, međutim, treba istaknuti da je broj 13 u Starome zavjetu sretan broj (usp. Est 8,12 i 1 Mak 7,43), osobito je sretan štovateljima sv. Antuna Padovanskoga. Paničnim strahom da nam se nešto zlo ne dogodi na petak trinaesti možemo prouzročiti da nam se baš dogodi to čega se toliko bojimo.

Kihanje i zijevanje

Zahvaljujući kihanju nadživjelo je jedno benigno praznovjerje koje je danas dobilo novu interpretaciju. Usklik „nazdravlje” ili „blagoslovljen bio”, koji uobičajeno prati kihanje, začudo ne prati kašalj, potječe iz drevnih vremena kada su ljudi vjerovali da je čovjekov duh nastanjen u glavi, ali i da zlodusi poput mušica oblijeću uokolo vrebajući priliku da uđu kroz čovjekova usta i tako se domognu njegove duše. Kihanjem iz sebe, prema vjerovanju, izbacivalo se zle duhove, a rukom na ustima pazilo da ne uđu drugi, dok su prijatelji izvikivali čarobne riječi: „nazdravlje!” Hindusi nakon kihanja pucketaju prstima kako bi zastrašili zle duhove.

Danas znamo da kihanjem širimo zarazne klice pa da iz toga razloga stavljamo i maramicu na nos. Ali isto tako znamo da zijevanjem ne širimo klice pa opet stavljamo ruku na usta. Iz pristojnosti, kažemo. U temelju je isto drevno praznovjerje zasnovano na strahu da kroz otvorena usta čovjeku može pobjeći duh i, ne daj Bože, useliti se neki zloduh, pa rukom zatvara usta. Danas je ta gesta svoje mjesto našla u bontonu ili, kako mama kaže, da nam muha ne uleti u usta.

Crna mačka

Mačke, ta sirota Božja stvorenja, osobito crne, kroz povijest je pratila različita sudbina. U srednjem vijeku smatrali su ih vještičjim stvorenjima, progonili i spaljivali, u narodnoj medicini smatrali su ljekovitim sve što potječe od mačke, od krzna do mačje mokraće i izmeta, a strah od crne mačke ni danas nije iščeznuo. Odakle ovo praznovjerje? Vezano je uz engleskoga kralja Charlesa I. (1600. – 1649.) koji je toliko bio navezan na svoga crnog mačka da je odredio posebnu stražu da ga čuva. Dan nakon što je mačak uginuo, kralj je svrgnut s vlasti i bio zatočen. Spomenuta nesreća pripisana smrti crnoga mačka presudila je svim crnim mačkama čiji prijelaz preko ceste i danas mnogi tumače kao nesreću. Osobitu moć utjecanja na sudbinu crnim mačkama pripisivali su mornari, tumačeći njihovo ponašanje kao pretkazanje, pa je na svakom brodu morala biti barem jedna crna mačka, osim što je brod čuvala od miševa. Crne mačke ubrzo su svoje mjesto pronašle i u obiteljima mornara kao „čuvari kuće” od nesreće koja je na moru mogla snaći moreplovca. Ovo praznovjerje toliko je bilo rasprostranjeno da su crne mačke postale prava dragocjenost, zbog čega je dolazilo i do krađe crnih mačaka.

Potkova i ogledalo

Sreća koja se pripisuje potkovi može imati veze s kovačkim zanimanjem, koje se u davna vremena smatralo sretnim, svetim, zapravo magičnim zanimanjem, jer su kovači obrađivali željezo, simbol izdržljivosti, koje se također smatralo sredstvom za tjeranje zloduha. U nekim zemljama i pojedinim razdobljima kovači su vjenčavali ljude umjesto svećenika, a pripisivalo im se i iscjeliteljske moći. Uz to se potkova zakivala sa sedam čavala, magičnim brojem koji donosi sreću.

U eri čovjekova uspona na mjesec, kvantne fizike i napretka bez premca u povijesti, konjska potkova, koja više ni konju ne služi, čovjeku 21. stoljeća, 2000 godina nakon Kristova rođenja, donosi sreću i odgoni zle duhove! A što takvome uopće još znači Isus Krist?

Iracionalno je, ali zato lakše, provoditi kuru mršavljenja ponavljanjem čarobnih formula nego dugotrajnom umjerenom prehranom, spavati s ogledalom ispod jastuka nego mukotrpno učiti neki strani jezik

Sedam godina nesreće sljeduje onomu tko razbije ogledalo jer ogledalo navodno ima zlu magičnu moć pa ako se ono razbije, zla moć se oslobađa. Razbijete li, kojega li paradoksa, sedam ogledala, bit ćete sretni! Neudana žena ubrzo će ugledati svoga budućeg muža ako se pred ogledalom bude češljala i jela jabuku. Osobe koje se puno gledaju u ogledalo bit će ružne. Kad netko u obitelji umre, treba prekriti sva ogledala da duša te osobe ne bi ostala zatočena u njima. Za zaštitu od zlih duhova treba objesiti mjedeno ogledalo iznad kreveta. Ovo drevno praznovjerje počiva na uvjerenju da je nečija slika, nacrtana ili u ogledalu, dio same osobe, i da što god se dogodi slici, dogodit će se i toj osobi.

Vjerovao ti u sudbinu ili ne vjerovao, svejedno si u pravu. Bit će ti po tvojoj vjeri. Sljedeća priča A. de Mella to najbolje ilustrira. Japanski general Nabunaga odlučio je krenuti u napad iako je imao jednoga vojnika nasuprot deset neprijateljskih. On je bio uvjeren da će pobijediti, ali su njegovi vojnici bili ustrašeni. Na putu u bitku zaustavili su se u šintoističkom hramu. Pošto se u svetištu pomolio, Nabunaga iziđe van i rekne: „Sada ću uvis baciti novčić. Padne li glava, pobijedit ćemo. Bude li pismo, izgubit ćemo. Sada će sudbina objaviti svoju odluku.” Bacio je novčić uvis. Bila je glava. Vojnici su bili toliko oduševljeni za bitku da su pobijedili neprijatelja. Drugoga dana jedan od pomoćnika reče Nabunagi: „Nitko ne može promijeniti sudbinu.”„Točno”, odgovori Nabunaga i pokaže mu kovanicu na kojoj je s obje strane bila glava.

Tko stvara sudbinu?

Bila nam je želja, ovim prilogom, odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu. Naravno da ovime nismo iscrpli sve oblike praznovjerja, ali smo ukazali na njihovu zajedničku bit, svoju djelotvornost (djeluju li?!) imaju zahvaliti uspjehu aktivacije magijske svijesti među lakovjernima, u protivnom ostaju nedjelotvorni. Djelotvornost, dakle, ne ovisi o nadnaravnim moćima vidovnjaka ili zvijezda, silama koje oni prizivaju, radnjama koje oni obavljaju, niti predmetima kojima se oni služe, još manje o sudbini, nego o vjeri klijenata čija kritička svijest posrće pred iracionalnim. Ovdje pod pojmom praznovjerja mislimo isključivo na one radnje i vjerovanja koja su učinak iracionalne vjere u zakon sudbine (ili karme) na koju se želi utjecati te pridavanja natprirodnih sposobnosti vidovnjacima ili iscjeliteljima. „Jezik znamenja” u romanima Paula Coelha, „zakon privlačnosti” iz knjige Tajna Rhonde Byrne, da navedemo barem ova dva primjera, suvremeni su oblici spomenutoga praznovjerja koja idu pod ruku s čitanjem sudbine iz taloga kave i kucanjem u drvo uz poklik „da se ne urekne”. Astrološka savjetovališta i agencije za pronalaženje bračnoga druga, treba i to spomenuti, u službi su borbe protiv istoga neprijatelja: osamljenosti. Individualizam i osamljenost narušavaju imunitet suvremenoga društva i čine ga prijemljivim za virus praznovjerja.

Čovjek koji odbija klanjati se pravome Bogu, klanja se bogovima. On „obožava” svinjetinu i janjetinu, sportaše, glumce, glazbu... sve ono što Bog nije.

Praznovjerje je uskraćivanje povjerenja u ljudski razum. Ima nažalost vjernika koji misle da su tim više vjernici što se manje oslanjaju na razum. „Pogrešno je misliti da je vjera pred slabim razumom moćnija”, piše papa Ivan Pavao II. i nastavlja: „naprotiv, ona sama dospijeva u opasnost da postane bajkom ili praznovjerjem.” (Fides et Ratio 48). Štoviše, vjera bez razuma izlaže se opasnosti sentimentalizma, relativizma i subjektivnosti, dok razum bez vjere srlja u besmisao. „Razum, lišen objave, zalazi na stranputicu koja dovodi do opasnosti da ne vidi krajnji cilj.” (FR 48). Oba navedena stava, ekstremna, susrećemo u suvremenom svijetu. Tradicionalni je katolički nauk, nebrojeno puta opetovan, da nema sukoba između znanosti i vjere, štoviše, „vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine” (FR, 0). Praznovjerje se širi tamo gdje se vjera odrekne razuma i ustupi mjesto iracionalnosti: „Praznovjerje je zastranjenje štovanja što ga iskazujemo pravome Bogu.” (Katekizam Katoličke Crkve 2138). Crkva nedvosmisleno i odlučno odbacuje sve oblike praznovjerja jer su u „proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu” (KKC 2116).

Završit ću objekcijom na račun trgovaca praznovjerja. Kad bi oni koji to za sebe tvrde uistinu imali natprirodne moći, piše Richard Dawkins, svaki tjedan osvajali bi dobitke na lutriji ili Nobelovu nagradu za otkrivanje sila nepoznatih fizici. Umjesto toga, oni svoj talent trate po televizijskim emisijama za onih nekoliko novčića što ih dobiju po minuti razgovora s lakovjernim gledateljima koji traže sreću i prosperitet od onih koji su i sami nesretni i bokci.

Izvor:
Svjetlo riječi