Objavljeno:
06. 02. 2020. 10:30
Piše: Dalibor Ballian

Kada započne razgovor o Brazilu, odmah se pomisli na Rio de Janeiro ili Sao Paolo, ali mnogi ne znaju za Curitibu, veoma značajan grad u južnom dijelu Brazila. Portugalac koji je na tom mjestu osnovao naselje 1693. godine nazvao ga je „Vila da Nossa Senhora da Luz dos Pinhais” (Selo Naše Gospe od Svjetla i Borova). Ipak se ime naselja mijenja u Curitiba 1721. godine. Prvotni naziv grada ostaje do danas ime najstarije gradske četvrti. Curitiba je službeno postala grad 1812. godine. Prema nekima, naziv Curitiba dolazi od izraza kuri tyba, što na tupi jeziku domorodaca znači „mnogo sjemenki borova”. Doista, prije osnutka samoga grada ondje je raslo mnogo paranskih borova.

Još od 1853. godine Curitiba je glavni i najveći grad države Paraná na jugu Brazila, s oko dva milijuna stanovnika. Ubrajajući i stanovništvo prigradskih naselja (26 općina), ukupni je broj stanovnika više od 3,5 milijuna. To ga čini sedmim najnaseljenijim gradskim područjem u Brazilu. Grad se prostire na oko 430 km2 na prvoj visoravni (platou) rijeke Paraná. Gradsko područje karakterizira topografija glatkih, zaobljenih brežuljaka, što mu daje relativno pravilan oblik. Nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 930 metara. Najviša je točka na sjeveru (1021 metar n/m), a najniža na jugu (864 metra n/m). Planinski lanci i skupine stjenovitih brežuljaka okružuju dijelove grada. Jedno takvo planinsko područje jest i Serra do Mar, između obale Atlantskoga oceana i prve visoravni u Parani.

Snažan razvitak

Grad Curitiba počeo se znatnije razvijati u 18. stoljeću kad je došlo do razvoja trgovine stokom preko morske luke Paranaguá, dok je južno i zapadno od grada bilo mnogo stočarskih područja. U drugoj polovici 19. stoljeća grad profitira zbog sječe šuma i trgovine drvom te od poljoprivredne ekspanzije u uzgoju matičnjaka i kave. U 20. stoljeću počeo je značajan uzgoj pšenice, kukuruza i soje.

Prvi veći val useljenika u grad stiže polovicom 19. stoljeća, a doveo je do gospodarskoga i kulturnoga razvoja grada. Najviše je bilo Nijemaca, Talijana, Poljaka i Ukrajinaca. Prije toga stanovništvo Curitibe činili su domoroci i mješanci te portugalski i španjolski doseljenici. Danas pak dolazi tek mali broj imigranata, prije svega iz zemalja Bliskoga istoka i zemalja Južne Amerike. U spomen na dolazak skupina doseljenika iz Europe, podignuti su različiti spomenici u samomu gradu. U prosincu 1980. godine, nakon apostolskoga posjeta Ivana Pavla II., u Curitibi je uređen spomen-park (veličine 4,5 hektara), u sjećanje na poljske migrante iz 19. stoljeća. Nazvan je Papina šuma (port. Bosque do Papa). Načinjen je na mjestu bivše tvornice svijeća, a danas broji sedam brvnara kao uspomenu na borbe i vjeru poljskih doseljenika. Ondje se može naći i preslika crne Majke Božje Čenstohovske, zaštitnice svih Poljaka.

Talijanski imigranti također imaju spomenik, kamenu kapiju. Najviše ih je pristiglo iz regija Veneto i Trento. Ukrajinskih imigranata došlo je oko 20 tisuća, uglavnom seljaka iz Galicije koji su emigrirali u Brazil kako bi postali poljoprivrednici. Ukrajinci pak imaju spomen-crkvu u jednomu od gradskih parkova.

Najviše je doseljenika

Najveća ekspanzija Curitibe dogodila se nakon 60-ih godina 20. stoljeća. Tada se inovativnim urbanim planiranjem osigurava porast broja stanovnika s oko 100 tisuća na više od milijun ljudi. Gospodarstvo se počelo temeljiti na industriji i uslugama. Ekonomski rast dogodio se paralelno sa znatnim priljevom Brazilaca iz drugih dijelova zemlje jer otprilike polovina gradskoga stanovništva nije rođena u Curitibi.

Vrlo važnu ulogu u razvoju grada odigrali su stočari jer se Curitiba nalazila na putu kojim su stočari na sjever vodili svoja stada iz Rio Grande do Sul prema državi Sao Paulo. Grad je tako postao važno posredničko trgovačko mjesto. U isto vrijeme raslo je i bogatstvo proizvođača čaja mate. Do danas su očuvani brojni ljetnikovci bogataša u nekim južnim krajevima grada. Iz toga doba datira i željeznička pruga od morske luke Paranaguá do Curitibe. Danas ta pruga više nije aktivna, ali postoji turistički vlak Serra Verde Express koji prolazi kroz slikovitu prašumu do luke na obali Atlantika.

Polovicom 20. stoljeća trebalo je izraditi novi plan grada, za što je angažiran Alfred Agache, suosnivač francuskoga društva za urbane studije. Planirano je uređenje bulevara u obliku zvijezde, zatim izgradnja javnih blagovaonica u centru grada, industrijska četvrt i sanitarije. Plan je ostvaren samo djelomično zbog nedostatka financijskih sredstava.

Priroda Curitibe

Grad se nalazi na preko 900 m nadmorske visine, a od mora je odvojen planinskim masivom Serra do Mar koji gradu osigurava vlažnu suptropsku visoravnišku klimu, s nekim karakteristikama atlantske klime. Zbog toga u gradu ima obilnih padalina tijekom cijele godine, dok je ljeto relativno toplo, ali ne i prevruće. Zime su blage, a klima se razlikuje od tipično umjerene. Tako u najhladnijem mjesecu temperatura povremeno pada ispod 0 °C po noći. Tijekom ljetnoga doba prosječna je temperatura je oko 25 °C, a za najtoplijih dana može biti i iznad 30 °C. Snježne su padaline vrlo rijetke, ali ipak su zabilježene ukupno 11 puta od 1889. godine do danas. Jednom je snijeg padao čak dva dana uzastopno (!).

U vegetacijskom pogledu područje grada je smješteno u zoni mješovite vlažne šume zimzelene vrste araukarija. Pored šume araukarija, u okolici grada moguće je pronaći stepe i druge šumske formacije. Araukarije se danas nalaze u privatnim i javnim prostorima i zaštićene su od sječe. Gradske vlasti brinu i za veliki botanički vrt s tri staklenika u kojima ima oko 150 tisuća autohtonih i egzotičnih biljaka. Pored botaničkoga vrta, u gradu je zasađeno oko 16 tisuća stabala voća, 260 tisuća sadnica cvijeća te oko 350 tisuća stabala u drvoredima.

Kroz grad protječu rijeke i potoci s ukupno šest slivova. Glavne rijeke koje čine sliv grada su Atuba, Belém, Barigüi, Passaúna, Ribeirão dos Padilhas i Iguaçu, sve s karakteristikama dendritičke odvodnje. Da bi zaštitila svoje rijeke, Curitiba uređuje parkove i umjetna jezera uz obale rijeka čime se minimaliziraju poplave. Rijeke se od urbanizacije i onečišćenja čuvaju kroz realizaciju programa za okolišno obrazovanje, inspekciju i nadzor, razradu zakonodavstva i infrastrukturne radove.

U gradu je organiziran i skup sveučilišta, od kojih je najstarije Federalno sveučilište Parana iz 1912. godine. Poznata je i vojna akademija, postoje zatim brojni znanstveni i tehnološki instituti te privatni fakulteti. U Curitibi je i središte Papinskoga katoličkog sveučilišta Parana.

Očuvanje prirode

Curitiba ima planski riješen prometni sustav koji uključuje prometne trake na glavnim ulicama posvećene isključivo autobusnom prometu za brzi transport. Autobusi su uglavnom dvozglobni i zaustavljaju se na označenim stajalištima u obliku uzvišenih položenih cijevi, s pristupom za osobe s invaliditetom. Gradom svakoga dana kruži oko 1100 autobusa, a brojni su i taksisti.

Jedna od najvećih građevina u gradu jest nogometni stadion Arena da Baixadas s kapacitetom od oko 40 tisuća gledatelja. Tijekom Svjetskoga nogometnoga prvenstva u Brazilu 2014. godine ondje su odigrane četiri utakmice  po skupinama.

Od siječnja 1973. godine u Curitibi djeluje Kulturna zaklada (port. Fundação Cultural de Curitiba), s ciljem promicanja kulture. U sklopu ove zaklade rade brojni gradski muzeji, knjižnice i galerije te memorijalna središta posvećena imigrantima. Njima treba pribrojiti i brojne festivale i izložbe. Zahvaljujući djelovanju ove zaklade, Curitiba je 2003. godine proglašena prijestolnicom kulture obiju Amerika, koju dodjeljuje Organizacija američkih država (Organisation of American States).

Izvor:
Svjetlo riječi