Objavljeno:
13. 06. 2014. 18:15

Nedugo nakon što mi je crvendać dospio u ruke, u ruke mi je dospio i novinski članak u kojemu piše o tome kako ptice u bučnim gradovima zaboravljaju pjevati.

Piše: Stjepan Lice

Od prvih naših susreta, pa kroza sve svoje dane, mala sestra Lujza je moju obitelj i mene darivala skromnim i jednostavnim darovima. Oni su uvijek bili iskaz povjerljivog prijateljstva. Jednako i kad nas je darivala darovima u koje su bile utkane duhovne poruke i kad nas je darivala darovima jednostavne i dosjetljive brižnosti. I kad bi je životne obveze spriječile da s nama podijeli svete trenutke u životu naše obitelji, redovito je nalazila načina da nam pošalje neki lijep, rječit i prisan znak koji nam je posvjedočio njezinu prisutnost. Svaki je od njih upućivao na Isusa. Na Evanđelje koje – kako je rado ponavljala – valja živjeti u srcu svijeta. Izvikivati ga čitavim svojim životom.

Jednom zgodom, kad je odnekud doputovala, donijela nam je – kao i češće – malenu glinenu skulpturu malešnoga Isusa nasmijanog i raskriljenih ruku. Znala je da će nas tim darom uvijek obradovati. I da ćemo mi njime moći i druge obradovati.

Uz malešnoga Isusa donijela nam je i glinenu pločicu, ovješenu na kožnu traku, sa stiliziranim crtežom (ako sam ga dobro prepoznao) crvendaća. I danas se sjećam njezina srdačnog – i pomalo mangupskog – smijeha dok sam primao taj njezin dar koji je bio izrazito različit od darova kojima nas je inače darivala. Ili – barem – naoko izrazito različit.

Vjerujem, da nam je darovala neku drugu pticu – vrapca, galeba, drozda, ševu… – jednostavno bih pridao neko značenje njezinom daru. Pred crvendaćem sam ostao pomalo zbunjen. I ona mi nije nimalo pomogla da razriješim svoju zbunjenost. Gledala me je smiješeći se. I kao da mi je svojim osmijehom htjela reći: "Već ćeš shvatiti."

Protekle su godine. Dogodilo se da sam crvendaća nekamo zametnuo. Prije nekog vremena odjednom se pojavio preda mnom. Malu sestru Lujzu onkraj vječnosti više ne možemo pitati koju nam poruku crvendać nosi. No, odgonetka je – vjerujem – stigla s druge strane.

Nedugo nakon što mi je crvendać ponovno dospio u ruke, u ruke mi je dospio i novinski članak u kojemu piše o tome kako ptice u bučnim gradovima zaboravljaju pjevati. U članku piše kako crvendaći zbog buke više ne mogu čuti svoj pjev. Više se ne mogu međusobno dozivati pa im i zbog toga, u konačnici, prijeti izumiranje.

Mala sestra Lujza – otkad je znam – voljela je živjeti u srcu svijeta, premda je znala da su ondje svakojake buke. Nije se zbog njih nimalo žalila. Znala je: ako želi živjeti u srcu svijeta, mora pristati i na buku. No od vremena do vremena povlačila se u osamu. I ondje bila sama s Isusom. U Božjem srcu. Potom bi se puna srca vraćala u srce svijeta… izvikivati Evanđelje čitavim svojim životom.

Dok promatram njezina crvendaća, vjerujem da nam govori o najljepšem ljudskom pjevu – o življenom Evanđelju. Vjerujem da nam govori da nam ga valja živjeti u srcu svijeta. Od vremena do vremena povući se osamu… Da bolje čujemo i Božje i svoje srce… I potom se puna srca vratiti onamo gdje nam valja živjeti. Onima s kojima nam valja živjeti.

Evanđelje često govori tiho. Posve tiho. A da bismo živjeli, uistinu živjeli, valja nam ga čuti. I izvikivati ga u svim životnim prilikama. Izvikivati ga životom.

Izvor:
Svjetlo riječi