Objavljeno:
11. 10. 2019. 12:45

Uređenje crkvenih prostora važna je, ali i izazovna tema kako je to, uostalom, bilo tijekom cijele povijesti. Sakralni prostori duhovno su ogledalo jednoga vremena, pa tako i našega.

Piše: Marko Karamatić

Ovdje ćemo predstaviti jedan moderno uređen prostor čiji su akteri ugledni umjetnici. Riječ je o crkvi sv. Pavla, izgrađenoj u okviru Franjevačke teologije u Sarajevu, a koja se izvana i ne odaje baš nekim prepoznatljivim znakom. Izvedena je po projektu arhitekta Zdravka Ćuka. Budući da je gradnja cijeloga kompleksa Teologije tekla etapno od 1966, crkva je izgrađena u završnoj fazi 1974/75.

Slijedilo je potom njezino umjetničko uređenje. Prvi je korak bio odabir umjetnika. U tom kontekstu nezamjenjivu je ulogu imao fra Vjeko Božo Jarak, koji je, zbog brojnih poznanstava i prijateljstava s umjetnicima i visoko izgrađenoga osjećaja za umjetnost, znao ukazati kojim putom krenuti. Ovoga puta izbor je pao na Šimu Vulasa iz Zagreba, inače kipara nefigurativnoga, apstraktnoga, izraza. On, već od početka 60-ih, u svojoj ranoj fazi skulpturu „svodi na stup, vertikalnu tvorevinu sazdanu od krnjih valjaka i nepravilnih stožaca” (D. Horvatić) koja pak kao cjelina ostavlja snažan dojam. S arhitektom Duškom Antom Rakićem, koji od ranije oblikuje arhitektonski ambijent za njegova djela, posjetio je Teologiju u proljeće 1974. Tom je prilikom s njim dogovorena izrada Križa i Križnoga puta. God. 1976. u poliranoj bronci izradio je Križ (v. 130 cm) u svojim prepoznatljivim oblicima. Postavljen je u crkvi s desne strane oltara.

Potom je uslijedila izvedba drugoga njegova djela apstraktnih oblika (270 x 600 cm). Njega tvori 14 uspravnih reljefa u drvu poredanih jedan uz drugoga, međusobno veoma sličnih, a ipak različitih i zasebnih. Blaga uleknuća i ispupčenja jedva se daju zamijetiti u svojoj nijansiranoj različitosti, a imaju itekako važnu ulogu „s obzirom da upravo ona utječu na tok svjetlosti tim površinama” (D. Horvatić). Kipar nije imao namjeru figurativnom ilustracijom događaja ispripovjediti Isusov križni put. Opredjeljujući se za reljefe apstraktnih formi, oblikovao je monumentalnu skulpturu kao Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji. Za njegovu realizaciju bila je potrebna odgovarajuća hrastova građa. O tome je brigu vodio fra Andrija Zirdum koji je u Grku, župa Žeravac kod Dervente, uspio pronaći i otkupiti 15 hrastova, dovesti ih u Sarajevo, osušiti i potom transportirati u Zagreb u Vulasov atelje. Djelo je dovršeno 1978. i iste godine postavljeno u crkvi na zid iza oltara.

Ostao je neriješen interijer. Arhitekt Rakić je u tu svrhu izradio projekt s naglašenom uporabom drva i željeza što franjevci nisu prihvatili, te su potražili drugoga projektanta. Izbor je pao na sarajevskog arhitekta Zlatka Ugljena. On je 1983. izradio nacrt uređenja interijera, a izvedba je uslijedila kasnije. U već zadanom prostoru tražio je optimalno rješenje, što nije bila laka zadaća. Najprije se odlučio za arhitektonski zahvat: uklonio je vanjski uzdužni zid crkve i zamijenio ga staklenom stijenom. Novi zid, građen od opeke, visine dva metra, obojen bijelom bojom, podignut je na udaljenosti deset metara od zgrade, a s dvije poprečne zidne pregrade, s ulazom na jednoj strani, zatvoren je vanjski prostor. Tako je oblikovao predvorje/narteks pod otvorenim nebom sa stablima, cvijećem i grmovima. Arhitekt je time unutarnji prostor crkve otvorio prirodi, slično kako je zamislio otvorenu apsidu u crkvi u Foči (kod Doboja) s pogledom iz unutrašnjosti na izmjeničnu 'sliku prirode' ovisno o godišnjim dobima.

Unutarnjem prostoru dao je dominantnu bijelu boju: zidovi i strop su u bijelom, pod od bijeloga mramora, u bijeloj boji je oltar, čija ploha 'lebdi' na pet metalnih gredica križnoga profila, te svijećnjak i ambon. Tabernakul, u obliku kocke od metala na kojem je staklena eliptična polukugla s Kristovim monogramom, položen je na bijelom mramornom postamentu (v. 130 cm) s ukrasnim metalnim križićima. Drvene klupe također su u bijeloj boji, a njihove po tri udvostručene gredice za sjedenje, od kojih su donje križnoga profila, položene su na bijelim mramornim kockama (neke su kasnije nadomještene bijelim drvenim zbog ratnoga pustošenja).

Ugljen je na stropu projektirao četiri velika svjetlarnika s tisućama visećih aluminijskih 'stalaktita' iznad kojih su reflektori za umjetno osvjetljenje. Oni su prolazi za prirodno svjetlo, štoviše zrake sunca iznenade svojom pojavom s obzirom na to da svjetlarnici nisu krovni. Sunce naime odašilje zrake kroz zidni prozor u potkrovlju (svaki svjetlarnik ima 'svoj' prozor), koje 'pogađaju' svjetlosni prolaz u određeno doba dana i završavaju u unutrašnjosti. Prirodno svjetlo, napose zenitalno, te 'igra' svjetla i sjene, u osnovi je Ugljenove estetike arhitekture.

Za praksu pučke pobožnosti franjevci su se odlučili za izradu križnoga puta s figurativnim rješenjima. S tim ciljem odabran je slikar Zlatko Prica. S njim je dogovoren rad u tehnici mozaika i to u dva friza na bočnim zidovima crkve (80 x 790 cm; 80 x 780 cm). Za njegovu izvedbu nabavljeno je muransko staklo u Veneciji. Umjetnik je mozaik radio u svome ateljeu u Zagrebu, a po završetku u dijelovima ga ugradio na svježu cementnu žbuku na zidu na visini od oko 250 cm (1990).

Sljedeći potez u umjetničkom uređenju crkve bio je dogovor s kiparicom Marijom Ujević Galetović da izradi dva reljefa u bronci s temama Gospe i sv. Pavla. Ona je modelirala visoke uspravne reljefe (190 x 40 cm) koji korespondiraju s uspravnim Vulasovim reljefima. Predviđeno je, naime, da jedan bude postavljen s jedne, a drugi s druge strane njegova djela. Reljefi su izliveni u ljevaonici u Zagrebu 1992.

U međuvremenu je izbio rat. Zgradu Teologije zaposjela je srpska vojska, a franjevačka visoka škola nastavila je radom u izbjeglištvu u Samoboru (1992-1997). Crkva je posve devastirana. Vulasovi su reljefi bili izloženi kiši, ali nasreću nisu uništeni a sačuvan je i mozaik Zlatka Price. Vulasov Križ je otuđen. Po povratku Teologije u Sarajevo 1997. u crkvi su konačno postavljeni reljefi Marije Ujević. Nekoliko godina kasnije vraćen je otuđeni Križ koji je instaliran u predvorju Teologije jer je u međuvremenu u crkvi postavljen novi tabernakul s mramornim postamentom (v. 125 cm) u blizini gdje je ranije bio Križ, pa njegovo vraćanje, ocijenjeno je, ne bi bilo najsretnije rješenje za već postignuti prostorni sklad!

Izvor:
Svjetlo riječi