Objavljeno:
28. 02. 2020. 11:00

U Bibliji ima mnogo tekstova koji govore o kušnjama koje su proživljavali mnogi ljudi, kako nepravednici tako i pravednici, proroci i kraljevi. Pa ipak najviše pažnje izaziva tekst koji govori kako „Bog stavi Abrahama na kušnju” zatraživši od njega da mu za žrtvu prinese svoga sina Izaka (Post 22,1-19).

Piše: vlč. Božo Odobašić

Do danas ostaje veliko teološko i psihološko pitanje zašto Bog stavlja zamku kušnje Abrahamu, pravedniku i praocu triju velikih religija: židovstva, kršćanstva i islama. Abraham je živio u 19. stoljeću prije Krista. Potječe iz Ura Kaldejskog (danas Tell el-Mukayyar u južnom Iraku). Bio je to razvijeni sumerski grad u kojem se rabilo klinasto pismo i zapaženo znanje matematike i geometrije. Izgradili su u njemu kraljevsku tvrđu, kraljevsku palaču s kulom (zigurat) u kojem je bio glavni hram posvećeni bogu Nannaru, bogu Mjesecu (ili bogu Sin). Osim toga, utvrđeno je da je u Uru svaka obitelj, klan, imala i svoja božanstva a glavni zaštitnik grada bilo je božanstvo s hramom na vrhu zigurata do kojeg je vodilo veliko stepenište.

Britanski arheolozi otkopali su najveći dio ostataka kule i grada i utvrdili da je grad Ur imao dobru infrastrukturu i razvijenu obrtničku proizvodnju, civilizacijsku kulturu, dobre trgovačke odnose sa susjedima. Oni smatraju da je grad razrušen provalom Elamićana (južna Perzija) koncem 19. st. pr. Krista i da je stanovništvo bilo prisiljeno na migracije. Biblija o tome ne govori nego tumači i izvješćuje kako je otac Abrahamov Terah koji je imao tri sina, Abrama, Nahora i Harana, napustio grad (usp. Post 11,27-32). Nahor i Haran umru a Abramu žena Saraja bi nerotkinja dok Bog nije zahvatio u njihov život. Bog mu je kasnije promijenio i ime; Abram (hrv. otac uzvišen) postaje Abraham (otac mnogih narodā) a žena Saraja (hrv. princeza) postaje Sara (majka narodā). Ona će u starosti uz pomoć Božju roditi Izaka.

Terah je prema nekima osjetio da toliko pogansko štovanje bogova u Uru odvlači njegovu obitelj od pravoga Boga pa se seli na sjever dok drugi tvrde da je primio uputu od Boga da napusti grad zbog ratne opasnosti. Čini se da povijest daje veće argumente u prilog Terahova napuštanja Ura. Obitelj putuje na sjever uzvodno rijekom Eufrat i nastanjuje se vjerojatno kod urskih trgovaca u Haranu, danas Sultantepe na jugoistoku Turske, odnosno na granici sa Sirijom. Arheološki ostaci civilizacije iz Ura pokazuju da Abraham zacijelo nije bio analfabeta niti običan nomadski lutalac nego čovjek pošten, mudar, naobražen i učen ali iznad svega religiozan.

Bog daje obećanja

Biblijski su pisci nakon mnogo stoljeća sabrali sjećanja o Abrahamu i zapisali važna pamćenja i ono što ih je interesiralo. Bila je to prije svega njegova religioznost, odnosno vjera. Prema Bibliji, Abraham je bio nomad koji je sa svojom obitelji putovao i dobro se snašao i nastanio u Haranu (usp. Post 11,31-32). Kad mu je ondje umro i otac, Bog mu se javlja i naređuje: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti i blagoslovit ću te. (...) Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu i sva plemena tobom će se blagoslivljati” (Post 12,1-3)

Pođe tako Abraham sa svojom obitelji i dođu u zemlju Kanaansku i Bog mu se opet javi s obećanjem „Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju” (Post 12,7). Tu se oko Betela Abraham nastani. Zbog suša i tko zna kojih sve nevolja morao je silaziti i u Egipat pa se vratio u Kanaan i nastanio se oko Beer Šebe. Kako Abraham ne imaše poroda, prema zakonima i običajima tadanjih naroda u sporazumu sa ženom Sarom, sa Sarinom sluškinjom Hagarom rodi sina Jišmaela kako bi dobio potomka. No napokon Bog ispuni obećanje i Sari te ona u starosti rodi svoga prvorođenca Izaka.

Abraham je volio i već poodraslog Jišmaela kao i Izaka ali Sara postupno biva zavidna Hagari pa od Abrahama zatraži da je otpusti. I Abraham je, kako je Hagara bila samo Sarina sluškinja, otpusti, ali opet po običajima i zakonima onih naroda (potvrđuju to Hamurabijev zakonik, Nuzijevski zakonik). Jišmaelu Bog zajamči brojno potomstvo a Abraham mu dade dio svoje imovine na istočnim, arapskim dijelovima pustinjskih zemalja. Jišmael je tako postao praocem arapskih odnosno islamskih naroda.

Potom Bog s Abrahamom sklopi Savez (berît) u kojem mu jamči brojno potomstvo od njega i Sare: „A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima. (...) Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe. Savez svoj za vjekove. Tebi i tvome potomstvu poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog” (Post 17,4.7-8).

Osim toga Bog jamči Sari da će u starosti roditi sina i djetetu će nadjenuti ime Izak. Izak se rodi kada Abrahamu bi 100 godina a Bog će i s njim i njegovim potomstvom sklopiti vječni Savez (usp. Post 17,19). Dijete je raslo i dok se Abraham radovao i Bogu zahvaljivao za dječaka jer je u njemu vidio svoju budućnost i opstanak roda, opet se Bog javlja i od njega traži da mu za žrtvu prinese svoga sina Izaka. Strašno iznenađenje i nepredvidiva kušnja za Abrahama! Zašto to Bog od njega traži? Zar je to njegov Bog, onaj čiji je glas slijedio i sve odredbe vjerno i bespogovorno vršio? Ostavio je svoj zavičaj u Uru a na njegovu zapovijed i onaj u Haranu. Bog mu je obećavao novi dom i zemlju Kanaansku s brojnim potomstvom. I kada se činilo da je u Izaku ispunjeno sve što je Bog obećao, isti Bog sada traži, ljudski gledajući, nemoguće – da mu Abraham žrtvuje sina jedinorođenca u kojega je polagao sve svoje nade i budućnost. Ta je kušnja Abrahama opisana u Postanku 22,1-19.

Abraham stavljen na kušnju

Tekst o kušnji vrlo je vješto uklopljen u povijest Abrahama i njegova potomstva koje u Knjizi postanka govori već od 12. poglavlja pa do kraja knjige. To je u cjelini povijest izabranog naroda u kojem je Abraham središnja ličnost, praotac Izraela a Izak, tih i miroljubiv specifičan tip religioznosti i vjere Izraela. Cijeli tekst 22. poglavlja u židovskoj tradiciji naziva se „akedah” – vezanje (Izaka za žrtvu).

Pisac koji piše o ovoj kušnju sabrao je očito povijesne crtice koje su se pamtile i prepričavale među izraelskim plemenima o praocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu. O Abrahamovoj kušnji elohistički pisac (u 9. st. pr. Kr.) prikupio je povijesne pripovijesti i u njih unio teološko-psihološki vid kušnje. On odmah ističe „Bog stavi Abrahama na kušnju” (22,1). U prvotnom tekstu vjerojatno je korišten stari pučki pojam za Boga „elohîm” ali je pisac u prerađivanju ostavio i unio i ime Jahve (22,11.14.15.16), kojim se Bog objavio Mojsiju na Sinaju. Time pisac naglašava kako je to bio isti Bog Izraela koji je i Abrahama stavio na kušnju.

Prethodni tekstovi o životu Abrahama snažno su isticali Božja obećanja Abrahamu te kako je s njim i njegovim potomstvom sklopio Savez, Savez za sve vjekove. Ta su obećanja s ovom kušnjom Abrahama sada stavila u pitanje. Je li Bog vjeran Bog, drži li on obećanja? Pisac je u preradi unosio i neke nove elemente da istakne važne teološke važnosti vjere i prakse prinošenja žrtava u Hramu. Tako ističe da Abraham treba žrtvovati Izaka na Moriji kao žrtvu paljenicu (olām). Morija bi bilo mjesto na Sionu tj. Jeruzalemu gdje je u to vrijeme sagrađen Salomonov hram. Ondje se, u Omarovoj džamiji, i danas nalazi tzv. sveta stijena na kojoj je prema tradiciji Abraham žrtvovao Izaka. Muslimani danas smatraju da je Abraham tu žrtvovao Jišmaela jer je on Hagarin i Abrahamov prvorođenac. Biblijski pisac međutim Izaka ističe kao sina jedinca i prvorođenca, očito slijedeći stare zakonske propise Hamurabijeva i Nuzijevskog zakonika koji točno određuju da ako se iz zakonite ženidbe rodi sin, makar i kasnije od drugih (tada se mnogoženstvo smatralo normalnim), on je prvorođenac.

Riječi u tekstu „sin”, „jedinorođenac”, „Izak koga ljubiš” ističu strašno tešku kušnju za Abrahama. Bog kao da je zaboravio svoja obećanja na koja je Abraham polagao svu svoju nadu u život i budućnost obitelji. Pa ipak Abraham s Bogom ne raspravlja. Kao junak prihvaća odredbu. Podlaže se volji Božjoj kojoj je bio poslušan od svoje mladosti. Sada je i njegov život došao u pitanje. Pitanje je baštinika u kojem se svakom ocu nastavlja život. To je egzistencijalna kušnja. Odluka je izbor života ili smrti. Pa ipak Abraham ne koleba ni jednoga časa. Sve rješava u šutnji i ništa ne govori ni Sari. Uzima potrebne stvari za žrtvu, sina Izaka sa slugama i polazi na određeno mjesto Moriju. Kaže pisac da je to mjesto bilo udaljeno tri dana hoda. Tek kad ugledaše brdo Abraham ostavlja magarca i sluge, drva stavlja na Izaka i oni polaze na brdo.

Izak još uvijek ništa ne zna pa pita: „Ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” (Post 22,7). Abrahamov odgovor je odgovor u vjeri: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu” (r. 8) Podignu i oltar za žrtvu. A sada počinje obred žrtvovanja. Abraham sveže Izaka i položi na žrtvenik da ga zakolje kao janje za žrtvu. Abraham uze nož da ga zakolje a „anđeo Jahvin” tj. sam Bog zaustavlja ruku i poviče: „Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga” (rr. 11-12). Tada Abraham zapazi u grmu ovna pa ga uzme i prinese umjesto Izaka za žrtvu paljenicu. I Abraham prozva ono mjesto „Jahve proviđa” – Jahve jir'eh (usp. rr. 13-14). Time je zauvijek u Židova poruka ovog događaja ostala kao vječna zapovijed da kao Božji izabrani narod ne smiju Bogu žrtvovati djecu nego umjesto njih janje ili kozle ili kako propisi određuju prvinu materina krila.

Janje umjesto sina

Zadnji redaktor, priređivač našega teksta, kao mudar psiholog nije donosio detalje Abrahamove kušnje. Još manje Izaka, Sare pa i slugu koji su nazočili događaju. O tome jednostavno šuti. Ali pokoji puta šutnja više govori od riječi. Ne govori pisac ni o Abrahamovoj komunikaciji s Bogom koji mu stavlja takvu zapovijed. Pisac je tako u tekst uvukao samoga čitača. Mi čitajući tekst pokušavamo ući u osjećaje Abrahama, Izaka i svih lica koji sudjeluju u tragičnom događaju.

Neki misle da je Abraham kao stranac u tuđoj zemlji došao u iskušenje u koje su običavali Kanaanci da npr. uz gradnju nove kuće, tvrđave ili zidina grada žrtvuju bogovima svoga prvorođenca. I Mojsijev zakon bio je i za neke Židove nakon ulaska u obećanu zemlju dvojben kada određuje: „Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca meni pripadaju. (...) Svako muško pripada Jahvi” (Izl 13,1-2; 11-12). A sve je to kao zahvalni čin Jahvi koji ih je iz egipatskog ropstva oslobodio. No, tekst ipak ističe „Svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem” (Izl 13,15), što znači da umjesto Izraelovih prvorođenaca koje je Bog u pomoru egipatskih prvorođenca poštedio, na spomenčin (zikarôn) treba otkupiti žrtvom pashalnoga janjeta (Izl 11-12).

Događaj Abrahamova žrtvovanja Izaka to je sada i djelom potvrdio i pokazao da se Bogu mogu žrtvovati samo prvenci stoke a ne djeca. I knjiga Brojeva 3,11 istaknula je da Bog sebi uzima Levijevo pleme da mu služe „umjesto prvorođenaca” (Br 3,11). A kasnije i prorok Jeremija, očito na zablude nekih koji su to i u njegovo vrijeme ponekad prakticirali dovikuje kako neki postaviše grozote u Dom (tj. Hram) da ga oskvrnu a podigoše uzvišice tofetske (tj. likove poganskim bogovima) u dolini Ben Hinonu (dolini ispod hramskih zidina). Uz to „spaljuju vatrom svoje sinove i kćeri – što im ja nikad ne zapovjedih niti mi to ikad na um pade” (Jer 7,31).

Poslušni sin Izak

Židovska tradicija u cijeloj drami ističe i Izakov pristanak na žrtvu paljenicu. On nosi drva, a kada je saznao da on treba biti žrtveni prinos on se dragovoljno stavlja za žrtvu. „Akedah” – vezanje Izaka u Talmudu – povezuje Izakovu žrtvu s pashalnim janjetom. Izak je tip pashalnoga janjeta pa tako i žrtve Isusa Krista. Izak ocu govori dok ga veže „čvrsto me sveži da ne bih pokretima svojim učinio žrtvu nezakonitom”. I Abraham i Izak u konačnici prikazuju ovu žrtvu da ugode Bogu živom, svome stvoritelju i spasitelju. Bog je tako potvrdio svoju vjernost Abrahamu, drži obećanja i u teškim životnim iskušenjima. Njemu ne trebaju ljudske žrtve, pogotovo ne nevine djece. Njemu treba Abrahamova vjera.

Iako je prvotnom tekstu kasnije zadnji autor dodao rr. 15-19, oni pojašnjavaju plod Abrahamove vjere. Kad si to učinio sam se Bog kune i izjavljuje: „Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! (...) Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom” (Post 16-18). I Abraham se vrati kući i nastani u Beer Šebi.

Pisac je čitatelja učinio sudionikom drame. I on je tražio odgovor na životno pitanje: Zašto nas Bog kuša? Je li moguće da kušnjom stavlja kušanoga na izbor Boga koji daje obećanja a onda zašuti i očekuje odgovor koji zadire u bit čovjekova života i smrti? I u šutnji Bog je prisutan ali očekuje čovjekovo puno povjerenje. Abraham treba sve povjeriti Bogu i vjerovati kada se čini nemoguće. Kada Bog od Abrahama traži da žrtvuje sina jedinca u kojem je gledao svoj život, nadu i budućnost, čini se Abraham je vjerovao Bogu da on može izbaviti i iz smrti. Kao da je slutio i naše uskrsnuće i vjerovao iznad svake nade (usp. Rim 4,18). Na kraju cijele drame o žrtvovanju Izaka biva jasno kako Bog nije htio ubojstvo dječaka nego je očekivao Abrahamovu totalnu vjeru. A Abraham je vjerovao da Bog ne može željeti zlo nego samo spasenje. U Abrahamu pružen nam je tako uzorak ili paradigma istinske vjere. Kao da je Abraham znao za onu poruku mudraca „Sine, ako želiš služiti Gospodu pripravi dušu svoju na kušnju” (Sir 2,1) ili staru izreku „Bog koga voli, onoga i kori, kao otac sina koga voli” (Izr 3,12).

A vjera u izrazu „Jahve proviđa” kao završnica ove drame jasna je poruka Bog Izraelu ne želi smrt nego život. To je Bog zajamčio i Abrahamu i Izaku i njihovim potomcima svojim završnim blagoslovom. Blagoslov Božji je izvor života i radosti.

I pisac Poslanice Hebrejima tumači ovaj događaj i ističe: Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bî rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi” (Heb 11,17-19). Izak je predslika Isusove žrtve na križu ali i slika blagoslova koji baštinimo po uskrsnuću mrtvih. Abrahamova kušnja snagom vjere prerasla je u radost blagoslova. To čini snaga poslušne vjere; i srca, i volje i uma koju je Abraham u kušnji zasvjedočio (usp. Dei Verbum 5; usp. Rim 16,26 i 2 Kor 10,5-6). Abraham je sve stavio Bogu na raspolaganje i zadobio blagoslov za sebe i cijelo potomstvo. U tom smislu možemo kazati s piscem Jakovljeve poslanice: „Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji Gospodin obeća onima što ga ljube” (Jak 1,12). Vjera raste u kušnji a „svaka vjernost treba proći kroz kušnju” isticao je i sv. Papa Ivan Pavao II.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)