Objavljeno:
09. 06. 2017. 08:45
Autor: Stjepan Lice

Pozdravljam se s postarijim čovjekom kojega krase jednostavnost, marljivost i vedrina.

– Vidjet ćemo se. – kažem mu dok se rukujemo.

– Ako Bog da. – odgovara on.

– Dat će Bog. – kažem.

– Ako Bog da. – ponavlja on.

– Bog uvijek daje. – kažem.

On me promatra pogledom koji dopire ne samo iz dubina njegovih očiju, nego i iz dubina njegova iskustva, povjerenja i neupitne predanosti. I ponovno kaže: – Ako Bog da.

Te riječi za njega nisu naučena formula ili poštapalica. Nisu to riječi bez značenja, tek da se kaže nešto što ne obvezuje, a vrata ostavlja otvorena.

Promatram njegovo izbrazdano lice, ruke koje su upoznale težak rad – i onaj koji je urodio plodom i onaj koji je skršilo nevrijeme. Ili čovjek. Ili ono što – ne nalazeći primjerenije riječi – nazivamo slučajem. Sve što mu se u životu zbivalo, naučilo ga je da je dobro rasteretiti se svake preuzetnosti. Sve što je više od Ako Bog da, pretjerano je. Jer čovjek je čovjek. Samo Bog je Bog.

Tijekom godina naučio je sve što jest, sve oko čega se trudi, sve do čega mu je stalo – uključujući i ono što je izmicalo njegovim mislima, njegovu iskustvu – stavljati u Božje ruke. Svoje ruke je uvijek svesrdno pridodavao Božjima trudeći se mnogo, neumorno, svjestan da je njegov trud nužan, ali ne i presudan.

Božja ga je ruka provela kroz godine njegova života. Božja ga je ruka pratila u odrastanju, u suočavanju sa svim životnim izazovima. Božja ga je ruka dovela k onima koji su ispunili njegovo srce. Božja ih je ruka k njemu dovela.

Božja ruka je bila nad njegovim trudom i darivala ga suncem i kišama. I poučavala i provjeravala olujama i nevremenima. Božja je ruka iz zemlje iznosila raznovrsne plodove. Katkada i oskudicu. Božja mu je ruka – dok se on trudio oko gradnje kuće – sazdala dom. Dom u kojemu je i on prisutan.

Sve što je on započeo, Bog je dovršio. Ako je to bila njegova volja. Trud koji Bog nije blagoslovio, rasuo se. Ali dodir Božje ruke nikad nije izostao.

Što nakon tolikih godina reći osim: Ako Bog da? U tim riječima nema zabrinutosti, a kamoli strepnje. Samo zahvalnost i povjerenje. Mogao bih poput djeteta ići zatvorenih očiju kroz svoje dane, jer znam da je Božja ruka uz mene.

Bog, koji me je uveo u moje dane, Bog koji me kroz njih vodi, Bog koji me je obdario tolikim blagoslovima, najbolje zna što je dobro za mene. I on mi to daje. Daje mi i osmijeh i suzu. I ushit i ranu. I pjesmu i krik. I pitanja bez odgovora. I odgovore na ono što ga nisam ni pitao.

Svakome daje. Čovjek i sebe i svoj život prima iz Božje ruke. Ili Božju ruku otklanja (otklanja sebe od Božje ruke). Kako to razumjeti? Ljudsko je srce premaleno da udomi sve što čovjek jest. Ali Božje srce nije.

Izvor:
Svjetlo riječi