Objavljeno:
28. 12. 2019. 13:00

U vrijeme došašća nisu omiljene samo grančice jelke, bora ili smrče. Vjernici rado kao ukras koriste i božićne ruže i božikovina. Otkrivamo Vam podrijetlo, simboliku i ostale tajne božićnih biljaka.

Božikovina

Samo ime ovoga vazdazelenog stabla svjedoči o tomu da je najljepši ukras prirode za Božić. Svojim bodljikavim lišćem simbolizira Kristovu krunu, a crvene bobice ukazuju na kapi Presvete krvi Isusove.

Povijest međutim pokazuje kako su i stari Kelti koristili božikovinu na svoj način. U noći prije zimskoga solsticija okačili bi grančice božikovine u kući kao zaštitu od udara groma i od smrti. Rimljanima je pak božikovina bila simbol prijateljstva. Stoga bi tijekom saturnalija, blagdana u čast božanstvu Saturnu koji su se također slavili tijekom suvremenoga mjeseca prosinca, jedni druge darivali grančicama božikovine.

Danas kršćani često koriste božikovinu kao neponovljiv božićni i predbožićni ukras. Zajedno s grančicama jelke ili drugoga zimzelenog stabla svijaju se u adventske vijence i druge vrste ukrasa. Prema engleskomu nazivu za božikovinu (holly) naziv je dobila i gradska četvrt Los Angelesa, danas poznata po koncentraciji filmskih studija i kućama filmskih zvijezda, a ranije očito po stablima božikovine (holly wood)

Jerihonska ruža

Ova je biljka kod nas relativno nepoznata. No u svijetu se često koristi zbog svoje snažne simbolike. Pustinjska biljka jerihonska ruža uglavnom je smežurana i smeđa. U pustinji se nalazi kao neko suho klupko. U takvom smežuranom stanju može i godinama čekati na kišu, a kad je konačno dočeka, ponovno se razvije i zazeleni.

Križari su se nekoć čudili ovoj zanimljivoj pojavi i promjeni iz mrtvila u ponovni život. U njoj su već zarana prepoznali simbol Kristova uskrsnuća, pa su jerihonsku ružu nazvali još „cvijet uskrsnuća“, „božićni cvijet“ ili pak „Gospin dlan“.

Prema jednoj legendi, ova je biljka nastala na mjestu stopa Svete Obitelji dok su Marija, Josip i tek rođeni Isus bježali u Egipat. Gospa ih je tako blagoslovila „vječnim životom“.

Božićna zvijezda

Raznobojni listovi na vrhu ove biljke izgledaju upravo kao božićne zvijezde. Danas se božićnu zvijezdu ili božićnu ružu može nabaviti u crvenoj, ružičastoj, bijeloj, žutoj i krem boji.

Božićna zvijezda vazdazeleni je grm koji može narasti i do četiri metra visine, a potječe iz Srednje i Južne Amerike. Tamo se ova biljka naziva još i „cvijet badnjaka“ (nochebuena). Od početka 50-ih godina 20. stoljeća ova se biljka vrlo često kupuje kao ukrasna biljka, a u SAD-u ona ima čak i poseban dan. Naime, svakoga 12. prosinca obilježava se „Poinsettia Day“, ili „dan božićne zvijezde“, u spomen Joela Poinsetta, prvoga američkog diplomata u Meksiku. On je početkom 19. stoljeća donio božićnu zvijezdu u SAD.

Prema legendi, ova je biljka bila omiljena na dvoru aztečkoga kralja Montezume. On je vjerovao kako su jarko crvene listove zabojile kapljice krvi jedne nesretno zaljubljene božice Azteka. Znanost je pokazala kako je crvena boja posljedica fotoperiodizma: u nedostatku svjetlosti umjesto zelenih nastaju crveni listovi.

Imela

Ova biljka popularnost kao božićni ukras stekla je uglavnom na Zapadu, dok se u našim krajevima javlja tek u božićnim filmovima. No simbolika ove biljke duboka je i doista se ukrapa u kršćanska vjerovanja. Naime, ne raste iz zemlje, nego se „gnijezdi“ na stablima kao parazit. Prema jednoj je legendi imela bila stablo iz kojega je bio načinjen Isusov sveti križ. Od srama je stablo odlučilo postati maleni grm koji će sreću donositi svima koji prolaze ispod njega. Otada je imela bila znak sreće i mira. Iz ove legende slijedi i popularni običaj u zemljama engleskoga govornog područja: tko se susretne pod kiticom imele okačene na stropu ili na nadvratniku smije se i treba zagrliti, pa čak i poljubiti.

Kristova ruža

Ova specifična božićna biljka raste u pokrajini Tirol i u dijelu Alpa kod mjesta Berchtesgaden. Razvija bijeli cvat usred zime, poprilično točno uz svetkovinu Božića. U zemljama njemačkoga govornog područja ovaj se cvijet prodaje kao sobna biljka, a za Božić i kao ukras u buketima.

Legenda kazuje priču o podrijetlu ove biljke: Kad su u svetoj božićnoj noći pastiri krenuli prema Isusovim jaslicama, svaki je od njih sa sobom ponio dar – toplo janjeće runo, vunu ili mlijeko. Samo jedan pastirski dječak nije imao spreman dar. Nije pronašao čak ni cvijet za novorođenoga kralja! Tada je počeo plakati. I dok su suze padale na zemlju, iz nje su potjerale grančice s predivnim bijelim cvjetovima. Dječak je cvijeće radosno skupio i donio Isusu u jaslicama na dar. Maleno dijete Isus položio je svoje ruke na ovo cvijeće, pa se od toga trenutka cvijeće javlja redovito uz Božić. A ljudi su ih prozvali Kristove ruže.

Barbarine grane

U njemačkom govornom području postoji snažan predbožićni običaj da se uz blagdan svete Barbare odrežu grane s voćki koje su u to vrijeme dakako ogoljene. No kad ih se postavi u tolo okruženje, do Božića propupaju i procvatu.

Prema legendi, sveta je Barbara u zatvoru svoju vodu dijelila s golom granom trešnje. Na dan Barbarine smrti ova je grančica iznenada procvala. Otuda običaj da se upravo na spomendan Barbarine smrti u vodu postavi jedna takva grančica, i to uglavnom grana trešnje. Takva grana onda procvate oko Božića.

U ranijoj su povijesti Barbarine grančice bile također proročanstvo. Jer ako grančice trešnje doista procvatu na Božić, to bi označavalo da će naredne godine biti obilat voćni urod. U nekim dijelovima Njemačke postojao je još i obiteljski običaj da svi članovi obitelji postave po jednu grančicu u vodu, a onaj čija grančica prva procvate bit će posebno blagoslovljena srećom u predstojećoj godini.

Izvor:
Svjetlo riječi