Objavljeno:
11. 06. 2018. 13:00
Piše: fra Mirko Filipović, Svjetlo riječi (11/1999)

Postoji u katoličkom crkvenom pravu stara odredba po kojoj nitko ne može legalno upotrebljavati pridjev „katolički“ ako za to nije dobio izričitu dozvolu od onih koji to mogu dati. Time se sprječava zloupotreba imena posebno u političke ili ekonomske svrhe: ni jedna stranka niti država ne može se zvati „katoličkom“, ali isto tako ni jedno poduzeće niti kakav proizvod. što se može zvati katoličkim  propisuje se i štiti zakonom.

To je već postalo sasvim normalnim u funkcioniranju suvremenog svijeta uopće: političke stranke registriraju i time zaštićuju svoja imena (ne mogu biti dvije u jednoj državi istoga imena), firme, proizvodi, pronalazači... Samo Bosna nema nikakve pravne zaštite svoga imena. I to je ono što tražimo. Neka se hitro donese zakon (to u BiH onda znači: neka se nametne!) o zaštiti pridjeva „bosanski“ da ga nitko ne smije ni dodavati onome čemu ne pripada niti oduzimati od onoga čemu je oduvijek pripadao.

Prije toga, kako se inače radi u zakonu, treba definirati pojmove: što znači bosanski, što hercegovački, što bosanskohercegovački. I mada nismo nikakvi pravnici, čini nam se po nekoj gramatičkoj logici da pridjevi na -ski znače pripadnost, odnosno da su posvojni pridjevi te da je onda bosansko nešto što pripada Bosni, hercegovačko što pripada Hercegovini, a bosanskohercegovačko, što pripada Bosni i Hercegovini. I u jednom i u drugom i u trećemu slučaju, međutim, pojmovi se sadržajno odnose na jedno te isto: bosansko je ono što pripada Hrvatima, Srbima i Bošnjacima (to je najnovije njihovo ime!) u Bosni; hercegovačko je ono što pripada Srbima, Bošnjacima i Hrvatima u Hercegovini, a bosanskohercegovačko je ono što pripada Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Upotrebom bilo kojeg od ovih posvojnih pridjeva sadržajno se upotrebljava jedan te isti nepostojeći pridjev bošnjačkosrpskohrvatski. Svatko tko parcijalizira sadržaj ovoga pridjeva odnosno pojma, čini zloupotrebu (jer se to ne može činiti s nekakvom dobrom namjerom) te se stoga zakonom treba zaštiti od takvih zloupotreba.

Postoje dva glavna smjera zloupotrebe: jedan je da se onome što je bosansko (hercegovačko, bosanskohercegovačko) daje svoje parcijalno ime pa ga se naziva hrvatskim, srpskim, bošnjačkim; a drugi je da se onome što je parcijalno (bošnjačko) daje opće ime. Da ne duljimo i ne okolišamo. Bosanski Brod, Goražde, Sarajevo ne mogu nositi uza se pridjev srpski, jer su bosanski. Isto tako vojska, himna, reprezentacije, televizija – i što znaš što još sve ne – ne mogu biti bosanskohercegovačke ako u njima sudjeluju samo Bošnjaci (i to bez obzira što drugi neće: sve dok ne budu sudjelovali to nije bosanskohercegovačko!) Riječju: ono što je bosansko (hercegovačko, bosanskohercegovačko) ne može biti nazvano drugim imenom bez konsenzualnog pristanka legitimnih predstavnika triju naroda niti se pak ono u čemu sudjeluje samo jedan narod može nazvati bosanskim (hercegovačkim, bosanskohercegovačkim) bez tog istoga konsenzusa.

Po toj logici nitko nema pravo jedan jezik nazivati bosanskim ako prije toga barem parlament Bosne i Hercegovine dvotrećinskom većinom to nije odobrio. Pravilo da svaki narod ima pravo svoj jezik nazivati svojim narodnim imenom (ako hoće) ne može se nikakvim logičkim stranputicama tumačiti tako da narod koji sebe naziva Bošnjacima ima pravo, bez pitanja, svoj jezik nazivati bosanskim, jer pridjev od imenice Bošnjak glasi samo bošnjački. Naziv bosanski jezik zato je prvoklasna zloupotreba općega imena u parcijalne svrhe, zloupotreba kojoj se hegemonističke nakane ne mogu ničim prikriti. Pogotovo ne logikom koju iz rukava izbacuje Bošnjačka zajednica kulture Preporod u priopćenju za javnost u povodu nekakva mudrovanja o jeziku Amerikanca Jacquesa Kleina. Izjavu novine komentiraju pod naslovom „Bošnjaci su svoj jezik uvijek imenovali bosanskim“, što je tipični primjer govorne manipulacije, je sve što netko podvodi pod prilog „uvijek“ lako se uvijek prepoznaje kao laž (tipična npr. za Karadžićev način govorne manipulacije). A u izjavi se kaže: „Prirodno pravo Bošnjaka da svoj jezik imenuju bosanskim u onoj mjeri u kojoj Srbi svoj jezik nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim, ne može biti dovedeno u pitanje nikakvom sličnošću, bliskošću ili jednakošću s jezikom Srba, Hrvata i Crnogoraca“. Želi se reći kako i Bošnjaci imaju pravo jezik kojim govore nazivati svojim imenom, jednako kao što to čine i drugi narodi (što je sasvim logično i pravedno), a govori se ustvari kako (jedino) Bošnjaci imaju pravo svoj jezik nazivati tuđim imenom. Jer sintagma „bosanski jezik“ znači neupitno „bošnjačkosrpskohrvatski jezik“, a još uvijek nitko nije registrirao etničku skupinu Srbohrvatobošnjaka. Kažemo s oprezom: još uvijek!

Izvor:
Svjetlo riječi