Objavljeno:
03. 05. 2018. 09:00

Već nekoliko godina internetom kruži pismo generacije. Napisao ga je netko zamišljen i upitan nad promjenama ne tako davne prošlosti i sadašnjosti. Prošlost pripada mladosti u kojoj je živjela današnja srednja generacija (s tendencijom na staru) u odnosu na današnju mladu generaciju i sadašnjost koja toj generaciji pripada.

Piše: Grozdana Cvitan

Među goleme razlike tih generacija pripadaju tehnička dostignuća koja nitko prije pola stoljeća nije sanjao. Većina ljudi živjela je na selu, komunikacija među ljudima bila je označena pridjevima bliskost, neposrednost, jednostavnost. Autoriteti te djece bili su (još) nerazvedeni roditelji i učitelji/profesori s kojima su roditelji dijelili stranu kad je trebalo razmatrati ponašanja učenika i nastojanja da se od mladih stvore pošteni, dobri i barem donekle obrazovani ljudi. U to su vrijeme roditelji s profesorima „držali stranu“, broj obrazovanih je rastao, zapošljavao se i odgajao svoju djecu.

Odnedavna, sve su češći glasovi kako ta nova djeca u novim uvjetima traže neka stara prava, ponajprije ono na besplatno školovanje. Školovanje nikad nije bilo besplatno i plaćali su ga svi ljudi neke zemlje na ovaj ili onaj način. Danas ga plaćaju dvostruko. Poglavito visoko obrazovanje, koje sve više postaje privilegij bogatih, potpomognuto odlukama nesposobne vlasti. Prioriteti su osobne a ne opće naravi.

Stalno gubimo i nalazimo. Gubimo pa se borimo za ono što smo već imali. Današnji mladi ljudi, odgojeni u nekim novim uvjetima, ponovno kao u starim filmovima kreću u štrajkove za besplatno školovanje. U modi među mladima ponovno je razmatranje prava na pobunu, svijest o besplatnom školstvu, rasprave o revoluciji. Pitanje nije regionalno, jer sve ga češće problematiziraju različiti dokumentarni filmovi s raznih strana svijeta. Vrijeme je postalo opleteni i dovršeni šal kojeg netko suče kako bi ga vratio u klupko. A zime tek dolaze ili kako bi rekao Preradović Stalna na tom svijetu samo mijena jest...

Malo znamo i o sebi i o povijesti, o ukupnosti prijeđenog puta. I dok se u svijetu gase besplatne škole, dok se mladi organiziraju oko pitanja besplatnog školstva stiže jedan katolički spomendan koji pokazuje kako jedna priča može krenuti i uspjeti dok postoje hrabra i široka leđa voljna podnijeti pionirske pothvate za opće dobro.

Riječ je o projektu Pobožnih škola za djevojčice što ga je blažena Ruža Venerini započela krajem 17. stoljeća. Prva škola otvorena je u ljeto 1685. godine. Bio je to projekt u kojem su Ružu vodili oci isusovci, kao što su vodili i nju osobno. Rođena u Viterbu 1656. godine, Ruža je nekoliko puta u životu morala pronalaziti put koji joj je namijenjen u spasenjskom planu. U 17. godini umire mladić u kog je bila zaljubljena i ona se sklanja u samostan dominikanki. Uskoro mora natrag kući, gdje joj umire otac a ona skrbi o teško bolesnoj majci. Isusovac Dominik Balestra, prvi od nekoliko otaca, koji je u njoj uočio veliku energiju i potrebu za okupljanjem i dobrim djelima, postupno će je voditi prema njezinom životnom djelu. Ruži sugerira okupljanje žena u popodnevnoj molitvenoj zajednici da bi uskoro iz nje nastala škola za proučavanje katekizma. Zatim se projekt širi na besplatno poučavanje djevojčica iz puka katoličkom odgoju i potrebama građanskog života. Ustanova Pobožne učiteljice omogućit će Pobožne škole za djevojčice. Hrabrost i energija utemeljiteljice Ruže Venerini pomogla je da se škole prošire Italijom, dok ona 1713. odlazi u Rim, gdje u središtu kršćanstva osniva i vlastito uporište. Sljedeće godine otvara školu i u Rimu, a posjećuje je i sam Klement XI, koji postaje zagovaratelj, prijatelj, promicatelj Ružina djela, ali i jedan od onih čija su očekivanja od tog djela bila golema. Shvatio je što takve škole mogu napraviti i društvu i Crkvi. Put kojim je krenula traje i danas, mahom kroz škole družbe u Italiji (stotinjak) i od početka 20. stoljeća u SAD. Osnivaju ih sestre okupljene u družbi.

Velika učiteljica Ruža svom je poslanju posvetila 40 godina života, a umrla 7. svibnja 1728. Pokopana je u grobnicu isusovačke crkve Il Gesù u Rimu. Nakon beatifikacije tijelo joj je preneseno u kapelicu kuće matice u Rimu. Za većinu postoji samo u spomendanu. U svijetu koji je prije toliko stoljeća pokušao s razvojem besplatnog školstva za sve. U vrijeme kad neke davno osvojene vrijednosti gubimo nužno se sjetiti početaka. A za njih treba kakvo-takvo znanje i poneka škola. Svako vrijeme treba R/ruže da rascvjetaju ljepotu umjesto da zatvaraju krugove.

Izvor:
Svjetlo riječi