Objavljeno:
10. 02. 2020. 08:45

Čovjek usavršava sebe, čovjek postaje više čovjekom samo u onomu što je više od čovjeka, a to je Bog. Kako to postići? Čovjek ne zna, ali Bog zna.

Piše: vlč. Ivica Raguž

Bog nam je darovao svojega Sina da bude naš Posrednik, savršeni Bog i savršeni čovjek: Isus Krist. U Isusu Kristu susrećemo tako savršena i cjelovita, a opet tako obična i normalna čovjeka. Njegova savršena čovječnost nije prijeteća i ponižavajuća, ona je nježna i nenametljiva.

Zato je Krist svojom čudesnom čovječnošću privlačio i danas privlači tolike osobe koje žele biti s njime čovječni. Osobito je u svecima zasjala ljepota njegova čovještva. Oni su bliski Kristovi prijatelji, pronašli su svoju čovječnost u Isusu Kristu. Sveci bi trebali biti i naši prijatelji od kojih bismo trebali učiti kako u ovoj krhkoj, bijednoj i grješnoj čovječnosti biti Kristovi prijatelji. Njima se smijemo također i moliti, tražiti njihov zagovor da i sami budemo Kristovi bliski prijatelji, da budemo i ostanemo čovječni poput njih.

Jedan takav svetac jest i blaženi Alojzije Stepinac. On bi trebao postati naš prijatelj, naš uzor i zagovornik u našem traganju za savršenom čovječnošću, za Isusom Kristom. Ovdje bih izdvojio nekoliko crtica iz njegova života zbog kojih bi možda mogao postati naš duhovni prijatelj.

Prijatelj mladih

Propast duše započinje već u mladenačkoj dobi. Tada u nevinu mladu dušu ulaze razni poroci, osobito pohlepa za novcem, bludnost, hvalisavost. Umjesto da duša mladih bude strastveno zahvaćena herojskim duhom hrabre predanosti Bogu i bližnjemu, ona propada u vlastiti egoizam. Pisma blaženoga Alojzija njegovoj zaručnici Mariji progovaraju o njegovoj čednoj i nevinoj, a opet hrabroj i odvažnoj duši, kakva bi trebala biti duša današnjih mladih. On piše Mariji: „Vjeruj mi, draga Marija, da su to ne samo smiješne nego i ogavne, nedostojne kršćanina. Ali – danas je bog novac. Neograničena pohlepa obuzela je ljude te se više ne pazi ni na što. Toga ćemo se mi čuvati, a umjesto toga ćemo moliti i raditi.” Blaženi Alojzije je već tada uvidio opasnost medija koji posebno zagađuju dušu mladih: „Da se ne bi kolebala tamo i amo, izbacit ću iz našega doma svaku knjigu i novinu koja ne diše duhom Kristovim. Tko nije sa mnom, protiv mene je – rekao je Krist. Ili – ili. Trećega nema.”

Mladenačka duša može biti njegovana i čuvana jedino molitvom: „Ako je moguće, ne propusti ni jednoga dana a da ne posjetiš crkvu Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo za blagoslov našoj ženidbi, jer Ti iskreno kažem da bih ja već davno propao, u kakvim sam prilikama bio, da nisam imao Božje pomoći. Isto nas tako preporuči svojim roditeljima i sestri Kristini u molitvu.” Žalosno je da u mladima već tako brzo bude ugušen duh odvažnosti i požrtvovnosti, da postanu „junaci” novca, koristoljublja. Blaženi Alojzije daje pravi lijek: „Ja se smijem tim modernim nazovi-junacima, i muškim i ženskim, koji – nemajući čvrste vjere – padaju i pod najmanjim neprilikama. A kod nas je dovoljno samo jedan pogled na raspetog Spasitelja i mi se, saviti pod teretom života, opet dižemo pa krepkim srcem i puni veselja, stupamo dalje životnim putem.”

Prijatelj progonjenih i posramljenih

Blaženi Alojzije je mučenik vjere. U ovomu svijetu Krist svojim prijateljima obećava mučeništvo, a to znači progonstva, izrugivanja, uvrede pa i samu smrt. Tko želi biti Kristov prijatelj, mora računati na mučeništvo. Mučenici su, poput bl. Alojzija, pokazali kako se može i treba biti nepokolebljiv protiv svih zala ovoga svijeta, protiv napasti izdaje vlastite vjere zbog osobnih kompromisa i računica. Blaženi Alojzije piše: „Karaktera treba danas više nego ikada. Treba nam ljudi, koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome, kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast, kojemu bura može pokidati grane, ali će iz čvrstog debla izbijati novi, jači život.” „Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena!” te nastavlja: „Budimo pravi muževi! Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer je to sramota! Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ne pripada njemu nego Bogu. Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži prava ljubav prema samome sebi i domovini.” Zato vjernik ne može biti mlakonja, nego mučenik, nego ratnik vjere, Božji ratnik koji se bori za Boga, i to Stepinčevim najdražim sredstvima, molitvom i sakramentima: „I mi vodimo danas rat. Ali rat duhovni za obranu naših katoličkih svetinja, za koje ne trebamo bomba ni bodeža kao boljševici i razni drugi. Naše oružje je prije svega topla molitva Svemogućem Bogu, naše oružje su sveti sakramenti, taj izvor božanske snage. Otuda naša nepobjedivost, otuda naša jakost usprkos svih progona i gonjenja, koja ne mogu razumjeti protivnici, jer ako se može pobijediti čovjeka, ne može se Boga, u kom je naša nada.”

Te nas misli dovode do meni možda najljepših rečenica koje je blaženi Stepinac napisao o sebi u pismima iz sužanjstva: „Mogu Vam reći, da sam se osjećao mnogo zadovoljniji u tamnici u Lepoglavi, nego u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Zar to nisu čudesa milosti Božje, isprošene molitvama tolikih dobrih duša?”

Prijatelj askeze, pokore i žrtve

Od vjernika blaženi Stepinac zahtijeva duh askeze, pokore i žrtve, dakle sve ono što se danas ne može često čuti u teologiji i duhovnosti: „Presveta Djevica Marija nam dakle doziva napose u pamet žrtvu. I svećenik, koji nije u stanju ništa žrtvovati za Boga i Crkvu Njegovu, nije shvatio niti kršćanstva, a kamo li bit svećeništva. I najmanji povjetarac progona mora otpuhnuti takav suhi list sa stabla Crkve.” To vrijedi posebno za svećenike koje trebaju biti „nepredobitne tvrđave”: „Kakvu veličinu predstavlja i najzadnji i najmanji seoski župnik ili kapelan ako je pun duha Božjega i revnosti za slavu Božju. Te svećeničke duše su nepredobitne tvrđave, o koje se lomi sila pakla, makar i grize i muči dane i noći, sad strašnim porezima, sad pozivima na UDB-u, sad globama, sad zatvorima.” Stepinac karmelićankama, ali zapravo svim vjernicima laicima, doziva u svijest važnost askeze i pokore koja se treba događati u običnoj svakodnevici, u obavljanju naših svagdanjih dužnost, što nam uvijek teško pada: „I makar baš činile čudesa, a zatajile u onom što od vas traže sveta vaša pravila, promašile bi svoje zvanje i na koncu bi svjetiljka vašega života bila prazna i bez ulja, kao i u onih pet ludih djevica, koje su zaboravile svoje svjetiljke napuniti uljem misleći da zaručnik neće tako brzo doći.”

Dakle, od svih vjernika, Stepinac zahtijeva ozbiljnu, čvrstu i hrabru vjeru, zahtijeva odlučno življenje vjere u obitelji, svećeništvu, redovništvu. Stoga svima stavlja kao uzor snažne i hrabre žene, ponajprije Blaženu Djevicu Mariju, a onda sv. Ivanu Orleansku i Juditu. Ovako piše redovnicama, ali i svima nama: „Majka Božja nije samo neko sladunjavo biće, kao što si Ju neki predstavljaju, nego je kraj svih svojih divnih odlika i jedno nadasve junačko biće, koje, i ako nije vitlalo mačem, kao što je djevica Orleanska ili Judita, opet hrabrošću ne zaostaje za nikakvim junakom ovoga svijeta. Stoput se naime traži veća hrabrost za strpljivo podnošenje muka, što nam ih pošalje ruka Božji, negoli za najveće juriše na bojnim poljanama.”

Prijatelj neprimjetnih i šutljivih

„I kad se sada nakon svega toga pitam, zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono, što veli sveti Pavao apostol u poslanici Korinćanima: 'Što je ludo pred svijetom izabra Bog, da posrami mudro, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako, i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Boga, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom.' (1 Kor 1,27-29)” Ove riječi iz Stepinčeve oporuke iz 1957. godine, te masno istaknute riječi sv. Pavla, sažimlju cijeli života toga „velikog šutljivca”. Čudesna je snaga vjere, čudesan je način Božjega djelovanja. On uvijek izabire slabe, „šutljivce”, obične, „ništa posebno svećenike i vjernike”, kako bi po njima pokazao svu svoju snagu i moć. Stepinac nije bio čovjek riječi, kako je i sam zapisao: „Prava se ljubav ne očituje u praznim riječima nego djelima.” I kao što je Izrael osvojio Jerihon zahvaljujući Kovčegu saveza i trubljama zbog kojih su se jerihonski bedemi urušili, a ne silom i vojskom (Još 6), tako Bog uvijek iznova osvaja ruši bedeme zla u svijetu „trubljama”, pobožnim i svetim osobama, „velikim šutljivcima”, kao što je to bio i blaženi Stepinac.

Izvor:
Svjetlo riječi