Objavljeno:
05. 06. 2017. 13:00
Marinko Dalmatin, ekološka udruga „Lijepa naša”

„Nismo još dovoljno svjesni da voda postaje ograničavajući čimbenik u prostoru, a borba za nju sve više poprima elemente specijalnog rata.”

Razgovarala: Rafaela Obučić

Marinko Dalmatin rođen je 2. srpnja 1959. godine. Biologiju je diplomirao 1983. na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, s usmjerenjem na ekološke znanosti. Tri godine nakon toga, u srednjoj je školi godinu dana radio kao profesor biologije da bi se potom 1987. zaposlio kao voditelj radne jedinice u Parku prirode Hutovo blato i tu ostao do 1990. Od 2003. do 2005. djeluje kao predsjednik Ekološke udruge Lijepa Naša Čapljina. U dosadašnjem profesionalnom radu bio je angažiran u brojnim povjerenstvima i savjetodavnim vijećima pri ministarstvima te vladinim i nevladinim organizacijama zaduženim za ekološku problematiku. Autor je velikog broja stručnih i znanstvenih radova i publikacija. Danas živi kao umirovljenik u rodnoj Čapljini.

Gospodine Dalmatin, Svjetski dan močvarnih staništa koji se svake godine obilježava 2. veljače ove godine poseban je naglasak stavio na važnost zdravih močvara u smanjenju rizika od ekstremnih događaja kao što su poplave, suše i sl. Koliko je u BiH prepoznata važnost močvarnih staništa?

U BiH jest prepoznata važnost močvarnih staništa, ali se postavlja pitanje koliko se radi na njihovom stvarnom očuvanju. Držim da se radi jako malo, s obzirom koliku važnost imaju na lokalnom, državnom pa i međunarodnom planu. Napori koje nadležne institucije čine na očuvanju ovih ekosustava očituju se kroz uspostavu zaštićenih područja kao što su Park prirode Hutovo blato te ramsarska područja Livanjsko polje i Bardača. Međutim, upravljački mehanizmi u ovim područjima nisu razvijeni do te mjere da osiguravaju kontinuitet zaštite a ni osnovne elemente održivog korištenja. Raskorak je između zaštite na papiru i zaštite u praksi.

Posljedice se ogledaju u njihovoj neodrživosti i propadanju, tim prije što u njihovu zaštitu, upravljanje i korištenje nisu dovoljno uključeni niti prepoznati interesi i potrebe lokalnih ljudi. A dodamo li ovome i nekoordiniranost, neodgovornost i nestručnost na svim razinama odlučivanja i upravljanja ovim ekosustavima, stanje nam ne može biti bolje od onog što trenutno imamo.

O ekološkim problemima govori se sve više na svjetskoj razini. Koji su to glavni problemi s kojima se susreće planet Zemlja u ekološkom pogledu i što treba mijenjati?

Klimatske promjene jedan su od problema s kojima se danas suočava čovjek, a i planet Zemlja. Osjećamo ih kroz sve prisutnije klimatske ekstreme, poput visokih i niskih temperatura kao što su poplave – posebice prošlih godina, orkanske oluje, cunamiji itd., a cijene su izgubljeni ljudski životi, velike materijalne štete, gubitak resursa, gubitak biološke raznolikosti i sl.

Prijeko je potrebno mijenjanje politike velikih zemalja, onih koje najviše i zagađuju, s obzirom na osnovno načelo zaštite okoliša – zagađivač plaća. Međutim, u stvarnosti je suprotno. Od manje razvijenih zemalja se traže prilagodbe, smanjenja i ograničenja u odnosu na referentnu 1990. godinu a da većina njih nije ni dostigla svoj puni razvoj. Siromašne i manje razvijene zemlje ne mogu značajno utjecati na klimatske promjene, kao ni na globalno zatopljenje. Koncept održivog razvoja je model za razvijene, dok siromašne i manje razvijene zemlje trebaju poticaje i subvencije od razvijenih za razvoj i ulaganje u vlastite obnovljive izvore i tehnologije.

Razvijene zemlje su zamijenile teze, rade transfer novih tehnologija (solarni paneli, vjetroturbine, izolacije i slično) plasmanom i prodajom svojih proizvoda nerazvijenim zemljama, uz obvezu prilagodbe klimatskim promjena. Pritom dodatno jačaju svoju ekonomiju na račun manje razvijenih te ih bacaju u dužničko ropstvo.

Spomenuli ste obnovljive izvore energije, koji se danas sve više koriste zbog svoje neškodljivosti prema okolišu. Prati li BiH ove trendove?

Prirodni resursi su opće dobro s kojim treba upravljati na odgovoran način. Prepuštanje upravljačkih mehanizama pojedincima ili grupacijama može dovesti do urušavanja i razaranja prirodnih resursa. Investicije u obnovljive izvore energije postale su trend u svijetu, pa i kod nas. Poticaji i subvencije koji se daju za ulaganja u obnovljive izvore potiču se i kroz građanska davanja.

Investitori su brzo uvidjeli beneficije koje donose obnovljivi izvori energije, koriste prirodu uz male rizike, povrat i dobit od investicije je osiguran, a pritom su minimalni negativni učinci na prirodnu komponentu. Zanimljiva je činjenica da je kod nas više solarnih elektrana instalirano u Bosni nego u sunčanoj Hercegovini, bez obzira na broj sunčanih sati.

Svjedoci smo sve češćih zemljotresa, poplava, požara, smoga... Je li ljudski faktor uzročnik ovih pojava?

Zemljotresi, poplave, požari, suše i oluje dio su prirodnih ciklusa i ne treba ih sve pripisivati čovjeku. Ove pojave, ako su prirodne, poželjne su i potrebne kao dio prirodne selekcije, ali izazvane vještački (čovjekovim djelovanjem) nepoželjne su i štetne za čovjeka i prirodu. Kako se izgubila svaka moralnost u stjecanju koristi na račun eksploatacije prirodnih resursa, onda se i ono što je rezultat čovjekovog djelovanja pripisuje prirodi. Stoga smo često u dilemi jesu li neke posljedice izazvane prirodnim procesima ili čovjekovim aktivnostima.

Rijeke su oduvijek bile čovjekov suputnik. S njihovih obala čovjek je pio, njihovom je vodom natapao zemlju, a njihovom snagom dobivao električnu energiju. Što se dogodilo našim rijekama?

Većina bosanskohercegovačkih rijeka izgubila je svoj prirodni izgled, promijenjen je njihov vodni režim, obale su izgrađene a prirodni krajobraz je znatno izmijenjen. Čovjek je kroz povijest bio okrenut rijekama koje su bile izvor hrane, resurs o kojem su ovisile poljoprivredne kulture i stoka, resurs koji je određivao ritam života. Stoga je i logika čovjeka bila da živi što bliže uz rijeku. Danas život uz rijeku postaje nesiguran zbog sve češćih poplava, rijeke postaju recipijenti za kanalizacijske i fekalne vode, postaju potencijalni izvor zaraze, nepogodne su za kupanje, ribe nestaju a kvaliteta vode postaje krajnje upitna, pri čemu se u javnosti stvara opća slika o bezvrijednosti ovog resursa. Međutim, nismo još dovoljno svjesni da voda postaje ograničavajući čimbenik u prostoru, a borba za nju sve više poprima elemente specijalnog rata.

U javnosti su mišljenja podijeljena kad je riječ o gradnji hidrocentrala ili mini hidrocentrala. Koliko se tu uvažava struka?

Mini hidrocentrale treba sagledati u kontekstu njihovog utjecaja na okoliš, kao i sve druge zahvate u prostoru. Nedovoljno poznavanje elementa okoliša stvara u javnosti predodžbu da je svaki zahvat štetan, pa se tako i javnost opredjeljuje bez da se prethodno prikupe svi relevantni podaci o stanju okoliša. U ovom dijelu se najbolje očituje rad nevladinih organizacija, koje često populistički djeluju, negirajući svaku investiciju u prostoru, jer ne raspolažu odgovarajućim znanjima, niti imaju novaca da istraže i obrade sve elemente okoliša koje će kroz javne rasprave predočiti investitoru i javnosti.

Studija utjecaja na okoliš kao obvezni dokument, koji investitor mora pribaviti prije započinjanja investicijskog ciklusa, predočava se javnosti. Javna rasprava zakonski je propisana, vodi je nadležno ministarstvo i ona osigurava informiranje javnosti o zahvatu, pogonu, postrojenju te daje mogućnost javnosti da uputi svoje primjedbe, sugestije i predlaži mjere za otklanjanje svih negativnosti i neusuglašenosti koje se odnose na pojedine komponente okoliša.

Praksa je pokazala da nevladine organizacije kao glas javnosti nisu dovoljno izgradile svoje vještine za ravnopravnu komunikaciju s investitorima. Izostankom kvalitetne, konstruktivne i argumentirane rasprave nevladinih organizacija izostaju operativni planovi i mjere kojima se uspostavlja kontrola i puni nadzor nad mjerama koje su dane u nekoj studiji. Izostanak povratne informacije nadležnih ministarstava o ocjeni prihvatljivosti pogona ili postrojenja za okoliš dovodi do potpune neinformiranosti javnosti i njihovoj nemogućnosti da utječu na predloženu investiciju. Kroz ovakav pristup na cijeli proces javnog uvida baca se sumnja i dovodi u pitanje dobronamjernost investicije.

Temeljem ovih spoznaja, nadležnim državnim institucijama skrenuta je pozornost te su predložene mjere za otklanjanje istih. Doprinos u rješavanju ovih problema vidimo u radu regionalnih ureda za okoliš – Arhus centara koji djeluju u Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli. Zadaća Arhus centara je edukacija javnosti i ciljnih skupina o ekološkim temama, informiranje javnosti o stanju prirode i okoliša u zemlji i svijetu, pristup pravdi i informacijama o okolišu te sudjelovanje javnosti u procesu odlučivanja o pitanjima vezanim za okoliš. Jedan od ciljeva koji je Ekološka udruga Lijepa naša postavila pred sebe i svoje članstvo je uspostava Resursnog centra za okolišno održivi razvoj regije Hercegovina, sa sjedištem u Čapljini – Arhus centar.

I sami ste sudjelovali u izradama brojnih studija utjecaja na okoliš. Prate li bh. propisi europske standarde i koliko investitori postupaju po njima?

Zakonska regulativa u BiH iz područja zaštite okoliša, zaštite prirode, zaštite zraka, upravljanja otpadom i zaštiti voda u dobroj mjeri su usuglašeni s EU standardima i zakonodavstvom. Međutim, njihova primjena nije na onoj razini koja bi trebala biti.

Studije i planovi upravljanja su dokumenti koje izrađuju i donose investitori, tvrtke pogona i postrojenja koje imaju utjecaja na okoliš, a odobravaju ih nadležna ministarstava. Kontrola i nadzor nad provedbom je također u njihovoj nadležnosti. Međutim, upravo u ovom dijelu nadzora, kontrole i monitoringa, institucije su zakazale. U ovom dijelu bi nevladine organizacije mogle biti jedan od partnera u nadzoru i monitoringu za osiguranje transparentnosti i poštivanja zakonskih propisa, a u konačnici i očuvanja povoljnog stanja okoliša.

Kakvo je stanje u susjednoj Hrvatskoj po pitanju okolišne problematike, posebice nakon njihova ulaska u EU?

U Republici Hrvatskoj stanje je znatno bolje, tim prije što Hrvatska ima Agenciju za zaštitu prirode i okoliša koja je stručni organ u provedbi zaštite prirode i okoliša. Imaju jasno uspostavljenu strukturu zaštićenih područja koja je u funkciji zaštite, očuvanja ali i racionalnog korištenja prirodnih resursa. Zaštićena područja razvijaju i provode projekte koji pridonose razvoju lokalne zajednice. Hrvatska ispunjava svoje obveze prema potpisanim međunarodnim ugovorima, direktivama i konvencijama i time dodatno pridonosi razvoju ekološke svijesti na svim razinama. Za razliku od Hrvatske, Bosna i Hercegovina je također potpisnik svih važnijih konvencija, ali njihova provedba nije zaživjela u punom kapacitetu, jer je na sceni još uvijek kolektivna odgovornost.

Svijest o očuvanju okoliša potrebno je izgrađivati odmalena. Koliko su školski programi prožeti ekološkim temama?

Zastupljenost ekologije i ekoloških tema u nastavnim planovima i programima osnovnog i srednjeg obrazovanja je značajno, ali njihova realizacija kroz praktične vježbe je još na niskoj razini. Ukoliko želimo da znanja i vještine za zaštitu i očuvanje prirode i okoliša prenesemo na učenike i da oni postanu svjesni i odgovorni prema okolišu, potrebno je prvo mijenjati odnos profesora spram provedbi nastavnih planova. Profesore i nastavnike trebamo poticati da dio praktične nastave izvode u prirodi i da izlete u prirodu i ekskurzije pretvaraju u stručnu nastavu.

Naš doprinos povećanju ekološke svijesti kroz udrugu ogleda se u različitim projektima: projekti Rijeka, Dijalog za budućnost, Dječji samit o okolišu i Hercegovački sajam cvijeća Flora herc. Zatim kroz izdavačku djelatnost – tiskanjem ekoloških časopisa Eko Hercegovina te Priroda i okoliš, nadalje informativnog biltena Naša Neretva te stručnih publikacija i brošura. Projekti koje radimo sa školama imaju za cilj osposobljavanje profesora i veće uključivanje učenika u zaštitu prirode kroz osmišljene i programski usuglašene izvannastavne aktivnosti koje trebaju postati obvezni dio nastave biologije.

Za ozbiljan iskorak u okviru unapređenja obrazovnog procesa potrebno je poticati mjerodavne institucije (ministarstva, fondove za zaštitu okoliša) na razvojne i obrazovne projekta koji će utjecati na povećanje ekološke svijesti.

Možemo li danas biti autentični vjernici, gospodarstvenici, profesori i uopće ljudi bez ekološke dimenzije svoga bića?

Autentičnost i dosljednost ekološke misli s djelima teško je u ovom vremenu održati, ali inspiraciju i nadahnuće za prevladavanje svakodnevnih ekoloških i životnih problema svakako trebamo tražiti u povijesnim ličnostima kakav je bio sv. Franjo, na čijim principima djeluje i radi Ekološka udruga Lijepa naša. Naša je udruga upravo za svog zaštitnika uzela svetog Franju Asiškog i njezin se dan slavi 4. listopada, kada je i Dan općine Čapljina.

Na kraju bih i ovaj naš razgovor završio upravo riječima sv. Franje: Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.

Izvor:
Svjetlo riječi