Objavljeno:
07. 01. 2020. 08:30

Dok se pripremamo za slavlje Božića, obično razmišljamo o onom Djetetu koje je rođeno u Betlehemu. O njegovu se rođenju u Matejevu evanđelju kaže: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus” (Mt 1,24-25).

Piše: fra Darko Tepert

U nastavku čitamo: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu”(Mt 2,1). Iz ovoga teksta saznajemo da se Isus rodio u Betlehemu u zemlji Judi i da je to bilo u doba Heroda Velikoga. Dodatna saznanja daje nam Lukino evanđelje: „Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna” (Lk 2,3-5). Josip je, dakle, bio iz doma Davidova. To je i razlog zašto se za popis mora iz Galileje zaputiti u svoju postojbinu, u Betlehem u Judeji.

Već sam spomen Davidova doma podsjeća na mesijanska očekivanja koja su mogli potaknuti brojni starozavjetni tekstovi koji predviđaju da će Pomazanik doći iz Davidove dinastije. Luka evanđelist dalje izvješćuje: „I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu” (Lk 2,6-7).

Vol i magarac

Ovo nas već dovodi do našega prizora jaslica koji tako često promatramo u božićnom vremenu. Ni u jednom evanđelju ne spominju se one životinje koje obično vidimo u jaslama – vol i magarac. Kako su oni dospjeli u jasle i zašto ih uvijek onamo stavljamo? Koje je njihovo značenje?

Riječ je o kršćanskom tumačenju dvaju starozavjetnih tekstova. Prvi je iz Knjige proroka Habakuka. Ondje čitamo: „Gospodine, čuo sam za slavu tvoju, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!” (Hab 3,2).

Ovdje se, međutim, ne spominju ni vol ni magarac. Riječ je o tekstu koji je na hrvatski preveden s hebrejskoga jezika. Ipak, treba znati da je Stari zavjet vrlo rano preveden na grčki jezik i da su prvi kršćani u prvim stoljećima kršćanstva čitali Sveto pismo na njegovu grčkom prijevodu, baš kao što su i sve novozavjetne knjige nastale na grčkom. Ovaj grčki prijevod Staroga zavjeta obično se naziva Septuaginta, što znači „sedamdeset”. Prema jednom apokrifnom spisu, bilo je sedamdeset prevoditelja koji su prevodili starozavjetne tekstove na grčki. Svi su sve prevodili i svi su prijevodi ispali u slovo jednaki. Time se htjelo reći da je i grčki prijevod jednako od Boga nadahnut kao i hebrejski izvornik. Unatoč tome, grčki prijevod ima nekih malih razlika u odnosu na izvorni hebrejski tekst. Takav je slučaj i s navedenim tekstom proroka Habakuka. Na grčkom on glasi: „Gospodine, čuo sam glas o tebi i pobojah se! Pogledah djela tvoja i zadivih se! Posred dviju životinja očitovat ćeš se, kada se godine približe bit ćeš prepoznat, kada dođe vrijeme pokazat ćeš se” (Hab 3,2).

Tekst govori o Bogu koji će se u određeno vrijeme pokazati, koji će biti prepoznat i koji će se očitovati „posred dviju životinja”. Mjesto među dvjema životinjama postaje mjesto Božjega očitovanja, mjesto Božje objave.

Još je jasniji odlomak iz Knjige Izaijine: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (Iz 1,3). Vol i magarac poznaju „jasle gospodareve” jer im je jasno tko ih hrani, od koga žive. S druge strane, Izrael – koji je Božji izabrani i ljubljeni narod – ne prepoznaje svoga Boga i ponaša se kao da s njime nema nikakve veze.

Kršćani su, premda to nije tako opisano u evanđeljima, povezali jasle u kojima je Isus rođen i o kojima govori Lukino evanđelje s jaslama gospodarevim iz Izaije. Time su htjeli reći da je u ovom betlehemskom Djetešcu očitovan Bog. Njegov ga narod nije prepoznao, pa je zato ovaj Sin Božji i završio na križu. U jaslama su vol i magarac kao upozorenje i kao poziv na obraćenje. Oni kao da govore svakome tko se zaustavi pred jaslicama: „Obratite se i prihvatite ovoga Spasitelja i prihvaćajte ga svakoga dana svoga života tako što ćete vršiti volju Očevu.”

Špilja ili štala?

Dok promatramo različite prikaze jaslica, ponekad vidimo kako je Sveta obitelj smještena u kuću, a još češće u špilju ili štalu. O čemu je zapravo bila riječ?

Sveti Justin mučenik koji je bio rodom iz Svete zemlje, iz grada Neapolisa, današnjega Nablusa, a mučeništvo je podnio sredinom 2. st., ovako izvješćuje: „Kako Josip nije našao prenoćišta u naselju, smjestio se u špilju sasvim blizu Betlehema i, dok su bili ondje, Marija rodi Krista i položi ga u jasle.” On, dakle, već vrlo rano ukazuje na špilju kao mjesto Isusova rođenja. Slično u prvoj polovici 3. st. nalazimo i kod velikoga kršćanskoga pisca Origena koji je djelovao u obližnjoj Cezareji Primorskoj. On kaže: „U Betlehemu se pokazuje špilja u kojoj je Isus rođen, a u špilji jaslice u kojima je bio povijen. A ono što se tu pokazuje toliko je poznato u tim mjestima da čak i oni koji ne pripadaju našoj vjeri znaju da je Isus, kojemu se kršćani klanjaju i dive, rođen u jednoj špilji.”

Štala je vjerojatno ušla u tradiciju jer se u evanđelju spominju jasle koje se obično nalaze u štalama. Međutim, jasle su u to vrijeme mogle biti i unutar kuće. Manje životinje često su se nalazile u kući zajedno s ljudima. Kuće su pak ponekad bile tako građene da se iskoriste i prirodne špilje uz koje je obično bio pridodan i jedan zidani dio. Prema svjedočanstvima sv. Justina i Origena trebalo bi pretpostaviti da se Isus rodio u nekoj kući koja je bila nadograđena na špilju, a evanđelje nam kaže da su u toj kući bile i životinje kojima su trebale jasle. U Svetoj zemlji istraženo je više naselja iz prvoga stoljeća u kojima se nalaze upravo takve nastambe koje kombiniraju prirodnu špilju i dograđeni kameni dio.

Zanimljivo je svjedočanstvo jednoga relativno kasnog apokrifnog spisa koji je poznat kao Pseudo-Matejevo evanđelje. Ono je nastalo u 8. ili 9. st., širilo se po zapadnoj Crkvi, te se sačuvalo samo na latinskom jeziku, a govori o tome kako su Josip i Marija došli u Betlehem gdje ih je anđeo vodio do špilje. Čim su došli, ova špilja počinje čudesno sjati. Josip pođe tražiti babice, ali Marija rađa prije nego što se uspio vratiti. Isus se rađa okružen korom anđela. Josip tada dovodi dvije babice, imenom Zelomi i Saloma. Zelomi dotiče Mariju i kliče: „Djevica zače, Djevica rodi, Djevicom osta.” Tako se već kod rođenja na usta babice stavlja kasnije uvjerenje prisutno osobito u zapadnoj Crkvi da je Marija kao djevica začela Isusa, da je i u porodu i nakon poroda ostala djevica. U apokrifu se dalje čita kako druga babica, Saloma, nije povjerovala te joj je ruka usahnula, no kad je dotaknula Isusa, ozdravila je. Na koncu se nad špiljom pojavljuje ogromna zvijezda, a Marija trećega dana nakon poroda prenosi Isusa iz špilje u štalu, pa ga stavlja između vola i magarca.

Jasno je da u vrijeme nastanka ovoga apokrifnoga spisa više nisu znali ništa o načinu gradnje kuća u Judeji u Isusovo doba, kao ni to da su ljudi i životinje mogli biti u istoj kući. Zato Pseudo-Matejevo evanđelje želi pomiriti ideju o špilji i o štali, pa donosi priču o prijenosu Isusa. Usto, možda upravo tradicijama povezanima s ovim apokrifom, koji govori o sjaju koji dopire iz špilje, valja zahvaliti i našu izreku da nešto svijetli kao u Betlehemu.

Izvor:
Svjetlo riječi