Objavljeno:
10. 01. 2020. 10:15

Austrougarskim zaposjedanjem Bosne i Hercegovine 1878. nova je vlast, nakon 400-godišnje osmanske vladavine, donijela ambiciozan program preobražaja zemlje na društvenom, političkom, prosvjetno-kulturnom i gospodarskom planu.

Piše: Marko Karamatić

Iz Monarhije je pristiglo mnoštvo kvalificiranih kadrova različitih profesija (liječnici, arhitekti, strojarski i građevinski inženjeri, željezničari, umjetnici, učitelji, arheolozi, činovnici, poduzetnici) jer ih u zemlji uopće nije bilo. U razdoblju od četrdeset godina (1878–1918) među tisućama stručnjaka različitih profila, pristiglih iz Monarhije, djelovalo više od 50 arhitekata, među kojima i 19 iz čeških zemalja.

Iz arhitektova života

Među češkim arhitektima najistaknutije mjesto zauzima Karlo Paržik (Karel Pařík) koji je, zajedno s hrvatskim arhitektom Josipom pl. Vancašom, najviše radio u BiH. Njih dvojica dali su najveći doprinos europskom izgledu Sarajeva.

Paržik se rodio u Welišu kod Jičina u Češkoj 4. srpnja 1857. godine. U Beču je završio srednju građevinsko-industrijsku školu, potom se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti gdje je pohađao jednu od dvije Specijalne škole za arhitekturu, i to onu koju je vodio arhitekt Theophil von Hansen, profesor antičke i renesansne arhitekture, dok je na čelu druge bio Friedrich von Schmidt, profesor srednjovjekovne arhitekture. Obje su škole njegovale historicistički stil u graditeljstvu.

Paržik je došao u Sarajevo 1884. i ubrzo se uključio s Josipom pl. Vancašom u gradnju sarajevske katedrale i glavne zgrade Zemaljske vlade. Obojica su tada na početku profesionalne karijere: on je imao 27 godina a Vancaš 25! U državnu službu stupio je 1886. godine. Bio je na čelu Odjeljenja za visokogradnju građevinske sekcije Zemaljske vlade s titulom glavnoga savjetnika. Nakon umirovljenja 1916. godine, ostao je u Sarajevu s obitelji, radio je kao arhitekt i predavao u Srednjoj tehničkoj školi. Od 1921. do 1937. bio je savjetnik pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji za pitanja crkvenoga graditeljstva umjesto Vancaša koji je preselio u  Zagreb. Tijekom toga vremena projektirao je uglavnom katoličke sakralne objekte.

Paržik je zastupnik historicizma u arhitekturi. Između brojnih njegovih realizacija u Sarajevu izdvajamo: Zemaljski muzej, Narodno pozorište, Višu gimnaziju, Šerijatsku sudačku školu (danas Fakultet islamskih nauka), Srpsko-pravoslavnu školu..., a od sakralnih objekata Evangeličku crkvu (danas Akademija likovnih umjetnosti), Aškenašku sinagogu, crkvu sv. Josipa i kapelu na katoličkom groblju Stup. Izvan Sarajeva projektirao je crkve u dijecezanskim župama: u Rastičevu, Gornjem Hrasnom, Brčkom, Radunicama, Lukavcu, Bijelom Brdu, Ostrošcu, Ceru, Bijeljini, Rankovićima, Solakovoj Kuli, Žabljaku, Tesliću, Uzdolu...

Za bosanske franjevce radio je projekte uglavnom između dvaju svjetskih ratova. Po njegovu planu izgrađene su crkve u Uskoplju (1931), Vijaci (1926–31), Osovi (1928–34), Olovu (1930–36), Sivši (1931–38) i Foči kod Doboja (1933–42); realizirani su projekti za franjevački samostan na Plehanu (1932), kapelu u Zvirnjači (1931), gimnastičku dvoranu pri Franjevačkoj gimnaziji u Visokom (1935–36), župnu kuću u Svilaju (1926?); projektirao je dogradnju samostana u Tuzli (1906?), obnovu crkve u Kreševu (1924), adaptaciju crkve u Podhumu kod Jablanice (1925?), dogradnju i adaptaciju franjevačkoga samostana u Jajcu (1935), adaptaciju crkve u Suhom Polju (1927) te plan tornja župne crkve u Bugojnu (1936?). Ovdje predstavljamo neke od tih projekata.

Paržikovi projekti

Gospino svetište u Olovu (1930–36) podignuto je na mjestu glasovitoga olovskog prošteništa zapaljenog 1704. godine. S obzirom da je prostor u kamenom krajoliku, na uzvisini, arhitekt je korištenjem grubo tesanoga kamena uskladio građevinu s prirodnim stjenovitim okružjem. Crkva je jednobrodna s izduženom osnovom i križnim tlocrtom te drvenim križnim svodom. Od predviđene arhitektonske cjeline dovršena je crkva s dvije kule, dok su izostali trijemovi uzduž crkve, kule uz svetište, zvonik i trijemovi ispred crkve. Prostor pred crkvom, zamišljen za okupljanje hodočasnika, trebao je biti obuhvaćen trijemom s arkadama i niskim kulama na krajevima. No, i tako nedovršena zgrada djeluje snažno i impresivno, urasla je u stjenoviti krajolik i vizualno dominira okolicom. Arhitekt je, prema jednom zapisu, izjavio da olovski projekt smatra najboljim svojim djelom. O njemu se pohvalno izrazio i arhitekt Jože Plečnik.

U izradi projekta za samostan na Plehanu (1931–32) arhitekt je pred sobom imao ranije izgrađenu crkvu masivnih formi i naglašeno strmih završetaka tornjeva. Polazeći od te činjenice, on je projektirao za ove krajeve neuobičajenu samostansku zgradu, sve s ciljem da postigne sklad s crkvom. Išao je za raznolikošću oblika krovova strmih ploha i njihovom razigranošću kako bi korespondirali sa završetcima tornjeva. Fasade su ravne osim na osmokutnim kulama gdje su izvedeni vijenci u visini prozorskih klupica kao i pod krovom. Historicizam se zapaža u vijencima, kulama i stubišnim ogradama. Najveće arhitektovo postignuće ogleda se u njegovoj nakani da ostvari sklad cjeline – samostana i crkve, u čemu je uspio. Početkom srpnja 1992. samostan i crkvu srušila je srpska vojska.

U dogradnji i adaptaciji franjevačkoga samostana u Jajcu (1935) Paržik je koristio pravilno klesanu sedru. Izveo je niz geometrijskih oblika i detalja koji su podređeni izražajnosti sedre, vješto ih povezujući s betonskom konstrukcijom i postižući sklad s prirodnim okružjem, čime je ostvario „specifičan, smiren, ali reprezentativan ugođaj”. Ova je adaptacija vrlo uspjela, tako da se u građevini „prožimaju unutarnji i vanjski prostori” koje karakterizira „geometrijska jednostavnost detalja”, smatra povjesničarka arhitekture Branka Dimitrijević.

U Uskoplju je trobrodna crkva (1931) čiji su brodovi odvojeni snažnim i masivnim stupovima četvrtastoga profila. Ima pravokutno svetište i ravan strop. Iznad ulaza u crkvu izdiže se moćni zvonik s dva bočna niža tornja. Zvonik, teško oštećen u zadnjem ratu, u novije vrijeme je obnovljen. – Crkva u Sivši kod Doboja (1931–1938) jednobrodna je s pravokutnim svetištem. Toranj je povezan s crkvom s uvučenim veznim elementom. Izvana su zidne plohe ravne i bez historicističkih ukrasa. Glavna je fasada raščlanjena izvlačenjem ulaznoga prostora. Jednobrodna je i crkva u Foči kod Doboja (1933–42) s pravokutnim svetištem, korom i tornjem nad ulazom. Zbog slabe statičke izvedbe, srušena je 1990. radi gradnje nove. – U Vijaci je jednobrodna crkva (1926–31) s pravokutnim svetištem i četvrtastim tornjem na ulazu u crkvu. Zidana je sitnim tesanim kamenom i prvotno je bila ožbukana. Izvanjski izgled zidova crkve bio bi znatno bolji da je ostavljena žbuka u prizemlju, iznad temelja. – U Osovi (1928–34) izgrađena je jednobrodna crkva s tornjem spojenim s crkvenim korpusom. Zbog slabe statičke izvedbe, kasnije je srušena i izgrađena nova.

Kvalitete Paržikova djela ogledaju se „u sagledavanju građevine u njezinu širem okruženju, prirodnom ili urbanom”, umio je prevladati nedostatke pojedinih graditeljskih lokacija. Osobitu važnost pridavao „skladnosti prostorne kompozicije, uravnoteženim i skladnim proporcijama, odnosno cjelokupnom likovnom utisku same građevine i njezinu odnosu sa okolinom” (Branka Dimitrijević).

Karlo Paržik je u Bosni proveo punih 58 godina. Umro je u Sarajevu 16. lipnja 1942. a pokopan je na groblju sv. Mihovila. Nova revolucionarna vlast, nakon 1945. god., prigrabila je gotovo svu naslijeđenu imovinu njegove obitelji, kako je to, uostalom, učinila i mnogim drugima! Štoviše, arhitekt je predan zaboravu, jer je, po svemu sudeći, nekima povijest počela 1945. godine. Tek je 2008. gradska uprava odlučila da mali trg na Marijin dvoru, pred crkvom sv. Josipa, koju je on projektirao, bude njemu posvećen i da se zove „Trg Karla Paržika”!

Izvor:
Svjetlo riječi