Objavljeno:
13. 09. 2017. 10:15

Pravo je prijateljstvo duhovne naravi. Ono je suglasje božanskih i ljudskih stvari spojeno s dobrohotnošću i ljubavlju.

Piše: fra Anto Vučković

Platon u Gozbi podsjeća na dva prijatelja koji su ustali protiv atenskoga tiranina i tako otvorili put demokraciji. Njima je podignut prvi spomenik na zapadu. U temelju velikih političkih promjena stajalo je jedno prijateljstvo. I Aristotel je u prijateljstvu slutio važnu jezgru političkoga života. U naše vrijeme, usprkos sve većoj političkoj nezainteresiranosti, prijateljstvo ponovno postaje važno. Razlozi su, međutim, sasvim drukčiji. Aristotelu je prijateljstvo nadilazilo korist i užitak. Ispunjavalo se u primanju drugoga izvan svake korisnosti ili užitka. Prijateljstvo je živjelo od riječi. Od razgovora. Razgovor je otvarao prostor javnome. A politika postoji samo u prostoru javnosti. U naše se vrijeme prijateljstvo, međutim, pojavljuje sve više kao nadomjestak za druge odnose koji nestaju ili blijede ili su sve kraćega vijeka. Razbijene obitelji, primjerice. Obitelji složene od dijelova drugih razbijenih obitelji. Privremena partnerstva za neke životne odlomke. Partnerstva u samo nekim područjima života.

Između antičkoga i suvremenoga prijateljstva nalazimo tekst o duhovnom prijateljstvu. Autor mu je Aelred von Rieval, škotski cistercit iz 12. stoljeća. Prije obraćenja mislio je da je kod Cicerona našao istinsko prijateljstvo. Nakon obraćenja je otkrio kako Ciceron nije poznavao Krista, a time niti izvor ni uvir pravoga prijateljstva. Razlikuje tjelesno, svjetovno i duhovno prijateljstvo. Tjelesno prijateljstvo proizlazi iz žudnje za lijepim tijelima i poželjnim stvarima. Budući da je užitak u njima daleko veći ako pojedinac nije sam, duša se svojim pokretima, riječima i obećanjima zapaljuje zapaljujući drugoga sve dok se ne nađu u istom plamenu. Aelred je u društvu s Aristotelom i Ciceronom kada ovakvo prijateljstvo ne cijeni odviše. No, on ga sada imenuje tragičnim vezom i grijehom. Slijepo je, ne poznaje nikakve mjere niti razlikuje prednosti od nedostataka. Svjetovno prijateljstvo proizlazi iz žudnje za prolaznim stvarima. Ono se uvijek ravna prema zaradi. Nestalno je. Ukloni li se s obzora mogućnost zarade, raspada se. Ipak, ukoliko se dobitak među prijateljima dijeli ravnomjerno, ovo je prijateljstvo u stanju približiti se pravome prijateljstvu. Pravo je prijateljstvo, međutim, duhovne naravi. Ono je suglasje božanskih i ljudskih stvari spojeno s dobrohotnošću i ljubavlju. Prvo je obilježje duhovnoga prijateljstva odsutnost grijeha. Ono je, potom, odnos srca i srca te nije bez osjećaja. Budući da je duhovne naravi, spaja razum i osjećaje.

Možda su žudnje za dubokim prijateljstvom, rođene iz mnogih izdanih i pokidanih odnosa, dobra pretpostavka za hrabrost otkrića zaboravljenoga duhovnoga prijateljstva

Prijateljstvo je ljubav. Caritas. Ne eros. Razlikuje se od ljubavi prema bližnjemu. Ova je usmjerena i prema neprijateljima i prema grešnicima, a ona samo prema dobrima i vjernicima. Aelred misli da je kod čovjeka u raju zemaljskom caritas povezivala prijateljstvo i ljubav prema bližnjemu. Grijeh ih je razdvojio. U ljudske su se odnose umiješali požuda, pohlepa, zavist i mržnja. Od tada valja ljubiti svoje neprijatelje, ali prijateljstvo se može graditi samo s dobrim ljudima s kojima dijelimo planove i ciljeve. U drugome će životu Bog ponovno ujediniti prijateljstvo i ljubav prema bližnjima. No, duhovno prijateljstvo živi od odnosa s Kristom. U njemu nastaje, on ga nosi i u njemu se ispunja. Ono je uspon u ljubavi i spoznaji Boga. Za razliku od mističnoga sjedinjenja duše s Bogom, duhovno je prijateljstvo na svome vrhuncu kada se ljudsko zajedništvo nađe u zajedništvu s Kristom. Ono se pokazuje u međusobnom rastu i poboljšanju te u međusobnom otvaranju i upoznavanju. Rast se odnosi na učvršćivanje vjere i na dublje upoznavanje Boga, a upoznavanje dolazi iz svjetla koje raste približavanjem Bogu. Prijatelju je moguće reći sve bez straha i prikrivanja. Takva otvorenost čisti dušu. A samo čista duša dolazi bliže Bogu. Aelred s tekstom o duhovnom prijateljstvu stoji između antike koja ga još nije poznavala i današnjega svijeta koji ga više ne poznaje.

Isus je pred odlazak u smrt svoje nazvao prijateljima. Rekao im je sve što je čuo od svoga Oca. Ništa nije zadržao za sebe. Otvorio je srce. Potpuno. Ljudska prijateljstva rastu uzajamno. Žive od truda i ulaganja dvoje ljudi. S Kristom je drukčije. On je prvi ljubio. Prvi je otvorio svoje srce. Prvi je dao sve. Prvi se potpuno izložio. Možda su žudnje za dubokim prijateljstvom, rođene iz mnogih izdanih i pokidanih odnosa, dobra pretpostavka za hrabrost otkrića zaboravljenoga duhovnoga prijateljstva.

Izvor:
Svjetlo riječi