Objavljeno:
04. 05. 2018. 11:00

Nema većega dara od života. To zna svatko, a ponajbolje majke kojima je Bog darovao više djece. Takva jedna majka je i dugogodišnja čitateljica Svjetla riječi Anđa Kapetanović iz Lepenice koja je u braku s mužem Mirkom rodila i odgojila desetero djece.

Piše: Danijel Stanić

Krajem ožujka Anđa je navršila 80 godina života. Taj bi dan prošao kao i svaki drugi da je nisu sva djeca iznenadila došavši joj na kućni prag, radosno i s pjesmom. Kako ih polovica s obiteljima živi u Lepenici, a pola u Zagrebu, nije im se svima nadala. Jer kako kažu, prošlo je već 40 godina od posljednjega takvog zajedničkog susreta.

Na proslavu Anđina 80. rođendana bili su pozvani i članovi redakcije Svjetla riječi. Dugogodišnja čitateljica nije znala ni za nas, pa je iznenađenje bilo još i veće. Od najstarijega do najmlađeg djeteta – svi su bili radosni zbog susreta i odmah počinje predstavljanje djece, koja pozivaju svoju mamu da otprve svima nabroji imena. Tako Anđa počinje: „Božana, Dragan, Marija, Zoran, Tihomir, Krešo, Mario, Katarina, Mirjana i Anto.” Mogla bi ona prepričati životne putove sve svoje djece, ali ipak posebno ističe samo dvoje najmlađih, jer je, osim toga što je nosila blizance, za njihovo rođenje veže upečatljivo sjećanje. „Svima je u rodilištu tada bilo čudno što sam kod kuće već imala osmero žive i zdrave djece. Pohvalio me doktor kako sam hrabra bila i nisam se bojala”, ističe iskusna mama i dodaje: „Anto mi je tada jedva preživio, zamalo da se ugušio. Sad mi je jedino on ostao, svi su se drugi razišli.”

 

Svaki je početak težak

Anđi je danas ponajteže prihvatiti što joj blizu živi tek polovica djece: „Imam ja dva brata u Americi, znam kako je kad su daleko. Ali meni je i Zagreb daleko – kamo sreće da su mi bliže. Ne volim što su tamo daleko. Naša je Bosna lijepa.” Danas u obiteljskoj kući osim Anđe žive dvojica njezinih sinova, Zoran i Anto. Dvoje ih još živi u Lepenici, dok je sin Mario sa suprugom Dijanom u sarajevskomu Otesu. Ostali su nastanjeni u Zagrebu, dvije kćeri i tri sina.

Samo jedan član Anđine uže obitelji danas nije s njom. Mirko, Anđin pokojni muž, prva i jedina njezina ljubav, počiva u miru u obližnjemu groblju. On je umro 1993., za posjeta djeci u Zagrebu. Zbog ratnoga vihora tada je najprije i ukopan u Zagrebu, a tek je nakon rata njegovo tijelo prevezeno u Bosnu. Na neki su način Anđa i Mirko i danas povezani. „Bila je to prava ljubav. Nismo se dugo zabavljali, udala sam se s 22 godine života. Na vrijeme! Ostavila sam roditelje u Lepenici i pošla s Mirkom u Ljetovik, pod Čubren. Kako to ne bi bila ljubav, kad sam odlučila živjeti s njim na brdu?! Nismo imali ni vode ni struje. A opet smo ondje proveli prve tri godine braka, dok nismo zaradili novca, kupili imanje i izgradili kuću. Bilo je to teško vrijeme”, prisjeća se Anđa, „Mirko je radio, ja sam sijala povrće, a svekrva je čuvala djecu. Pa kad bi koje ogladnjelo, dozvala bi me da ih nahranim, a onda opet pođem na njivu.”

Kako sama kaže, imanje nisu naslijedili, nego su ga stekli. Ali je Anđa ipak najviše ponosna na svoju djecu. Njima je prenijela sve čemu ju je njezina pokojna mati Kata poučila. „Nije da ih hvalim ja – zna ih cijela Lepenica. A ja za njih Boga molim svaki dan.” Njezin muž Mirko bio je građevinski radnik, pa bi po cijeli dan bio na terenu. „Mama je uvijek mislila na to da nitko od nas ne bude gladan, žedan, gol ili bos, jesmo li napisali zadaću, tko mora čuvati kravu, tko mlađega brata, tko babi treba odnijeti vodu”, naglašava Marija, koju od milja zovu Maja.

Jedno je vrijeme Anđin muž Mirko radio u Njemačkoj, ali nije dugo mogao bez svoje supruge. Kako žene prožive trenutke dok su same s djecom, a muževi u inozemstvu, mogu znati samo takve žene. „Nemoj lagat', kaži istinu...”, uporno će Maja, potičući svoju majku da se prisjeti i toga vremena. Anđa nastavlja: „Uvijek je bio ljubomoran. Jednom me čak iznenadio kad je iz Njemačke došao da vidi kako sam. Čuvao me i pazio. A ja sam morala voditi i kuću i djecu kad muža ne bi bilo. Ali samo je tri godine bio vani, pa nam se vratio u Lepenicu.”

U zadnje vrijeme Anđa više ne može poći do župne crkve na misu. Kaže da je bole noge, a ni srce joj nije u najboljem stanju. „Moj župnik fra Stipan stalno me pita gdje sam, što ne dođem na misu. Rado pjevam pod misom, znam sve pjesme napamet. A jednom me jedna žena pitala: gdje si, ne čuje se tvoj glas! Jedva čekam da malo prizdravim, da opet mogu poći u crkvu”, govori Anđa i prisjeća se svojih hodočašća – u Deževice i druga svetišta poput Olova i Podmilačja. A uz veliki jubilej 2000. godine posjetila je i Rim.

 

Djeca su blagoslov

Danas Anđa ima i 14 unučadi i dvoje praunučadi. Ponosna je, iako bi voljela da u obitelji bude još djece: „Ja sam 10 rodila, a voljela bih da svatko tako. Svima poručujem – rađajte, djeca su blagoslov. Ne treba se bojati budućnosti. Nije lako, to je jasno, ali pogledajte kakvu sam ja sreću doživjela. Svi me paze, ne mogu da ne budem sretna!” Neki od unuka javili su se slikom putem interneta iz Zagreba. U zadnje vrijeme među Anđinim unucima gotovo nitko nije odselio iz svoga kraja, unatoč trendu odlaska na Zapad: „Samo je jedna unuka iz Zagreba odselila u Austriju na studij i ondje ostala.”

Anđa je donedavno bila aktivna i u folklornom društvu u Lepenici. Pokazuje fotografiju s nastupa na kojoj u tradicijskoj nošnji lepeničkoga kraja stoji sa svojim prijateljicama. Kako ne pokazuju sve unuke naročito zanimanje za tradicijske nošnje, već je odlučila kojoj će od njih u naslijeđe ostaviti svoju nošnju. „Jednom me Mariova Ani pitala da joj dam svoju nošnju, a još nije znala ni dimije svezati! Ali već ih je do danas nosila, igrala je u njima, član je folklorne skupine u Sarajevu”, ponosno će Anđa. Unuci je često posjećuju, naročito oni iz Zagreba.

Najstarija kći Božana prva se udala, potom se oženio Dragan, treća je Maja pokušala živjeti redovničkim životom, ali se uskoro predomislila i udala. Činilo se da će tako Anđa svoju djecu po redu ispratiti iz kuće. No dvojica su sinova do danas neoženjeni. Ipak, sretna je što su joj djeca osnovala vlastite obitelji. Kad netko spomene moderne brakove, Anđa se prisjeti svoga suživota s pokojnim Mirkom: „Danas gotovo da i nema više braka iz ljubavi. Kod mene i Mirka bilo je lijepih i ružnih dana. Ali bilo je više lijepih – one sam teške već izdržala. Nikad nisam bila usamljena pored toliko svoje djece. Čak i kasnije, kad su se već razišli, nisam bila usamljena. Često su me znali posjećivati.” Među onima koji su ostali u Lepenici, braća i sestre priznaju kako je najstarija Božana ipak od najveće pomoći: „Čim dođe, odmah se laća posla. Ona joj je kao desna ruka.”

I kako to biva kad se slavi rođendan, redom su se Kapetanovići počeli prisjećati svoga djetinjstva. Tko je od njih najbolje slušao roditelje, tko je morao čuvati mlađu braću i sestre, kako su kao mali spavali kao sardine dijeleći krevet, tko je kroz prozor bježao u selo, a tko zbog nestašluka klečati na kukuruzima. I kakva god sudbina zadesila ovu složnu obitelj, svi se slažu kako su zahvalni Bogu za svoje roditelje. A za kraj Krešo šaljivo dobacuje: „Neka je Gospodin poživi i u zdravlju održi barem još 10 godina, za svako dijete po jednu godinu!”

Iz razgovora s Anđom i njezinom djecom, iz njihovih životnih priča, iz sjećanja na mlađe dane, može se izvući pouka za svakoga. Mladima – neka svoju srodnu dušu ne čekaju predugo, očekujući savršenstvo. Jer ljubav tek u braku doseže svoju puninu. Onima koji su svoju ljubav već pronašli – neka strpljivo podnose poteškoće. Jer tko savršeno ljubi, savršeno i prašta. A onima koji se plaše brojnoga potomstva – neka vide kako su u životu blagoslovljeni roditelji kojima je Bog darovao život u izobilju.

Izvor:
Svjetlo riječi