Objavljeno:
10. 02. 2020. 09:30

Među franjevačkim biografijama Legenda trojice drugova smatra se jednom od najznačajnijih. Posebnost ovoga djela, kako nam donose Franjevački izvori, jest u tom što najbliži suradnici sv. Franje svjedoče o njegovu životu i ponašanju u svijetu, o njegovu čudesnom i savršenom obraćenju, o savršenstvu prvih početaka i osnutku Reda u njemu samome i u prvoj braći.

Piše: s. Ivanka Mihaljević

Tekst se pripisuje trojici drugova blaženog Franje: Leonu, Anđelu i Rufinu. No, djelo je u svom konačnom obliku plod redakcije u različitim vremenima. S pravom možemo reći da su Asižani Franjina vremena najautentičniji svjedoci važnih događaja što su ih u drugovanju s njim doživjeli. Oni svraćaju pozornost na Franjinu osobu i donose činjenice i opise koje ne nalazimo u ranijim životopisima. Njihov detaljni prikaz Franjine mladosti i dolaska prve braće od velike je važnosti za franjevačku baštinu.

Iz pisma upućenom generalnom ministru bratu Krescenciju iz Iesia koji je, osamnaest godina nakon Franjine smrti potaknuo braću da napišu i sakupe sjećanja o Franji, vidimo da drugovi nisu imali u planu napisati cjelovit životopis sv. Franje, nego su prvenstveno išli za tim da iznesu ono najljepše što o Franji nije bilo napisano, a napose pojedinosti iz njegove mladosti i prvih početaka Reda. U pismu navode da su „prema svome mišljenju kao na nekoj bujnoj livadi ubrali ono najljepše”. Donose nam činjenice koje su se duboko ukorijenile u njihovim dušama. U njima ističu Franjinu ljudskost kojom progovaraju čovjeku i našega vremena.

Posebnost ovoga djela je i u tom što na jedan izuzetan način daje portret Franjina života. Donosi nam sliku Franjina psihološkog i duhovnoga puta, njegovih unutarnjih nemira i životnih dostignuća u kojima je neumorno tražio Božju volju.

Čitanjem o životu sv. Franje u djelu Legenda trojice drugova, razmatranjem toga prikaza Franjine mladosti i dolaska prve braće, htjeli bismo na određeni način posegnuti u prošlost i po Franjinom primjeru steći novi način promatranja Boga, sebe, svakog čovjeka i svega stvorenoga. Upoznajući Franjin život, njegovu osobnost i duhovnost, i naš život može zadobiti životnija obilježja u izgradnji Božjega kraljevstva.

Franjina duhovnost

Franjo je po svojoj duhovnosti bio daleko ispred svoga vremena. Već je prvi Franjin životopisac fra Toma Čelanski govorio o Franji kao novom čovjeku, čovjeku nadolazećeg doba (usp. 1 Čel 82). To potvrđuje i naše vrijeme, udaljeno osam stoljeća od njegova života.

Povijest je zapamtila Franjin odnos prema Bogu, svim ljudima i svemu stvorenomu. On kao da je proročki navijestio ono što su težnje današnjega svijeta: traženje osobnoga odnosa s Bogom, poziv na sveopće bratstvo i pomirenje, osjećaj za društveno suosjećanje, ljubav prema prirodi i svemu stvorenome, ljubav prema životinjama... Nije stoga nikakvo čudo da se u ovoj našoj burnoj današnjici mnogi okreću sv. Franji, žele iz njegova života, iz njegova „biti” naučiti novu, kvalitetniju nazočnost u svijetu. Upravo taj novi način postojanja je najdragocjeniji dar koji nam je ostavio sveti Franjo. Dao nam je primjer nazočnosti koja je duboko ljudska, ali i evanđeoska. Takva nazočnost daje kvalitetu svagdanjem životu i međuodnosima koji su temelj svega. To je Franjina duhovnost pozornosti na sve i svakoga. Ona ga je učinila pozornim i spremnim da prihvati ono što Bog želi od njega.

Franjo kao da je proročki navijestio ono što su težnje današnjega svijeta: traženje osobnog odnosa s Bogom, poziv na sveopće bratstvo i pomirenje, osjećaj za društveno suosjećanje, ljubav prema prirodi i svemu stvorenome, ljubav prema životinjama

Već u ranoj mladosti, kako nalazimo u Legendi trojice drugova, Franjo se pokazao kao ambiciozan mladić. Pokazivao je silnu želju za životom. Želio je postati netko. Franjin život jasno pokazuje kako se čovjek koji poznaje Boga želi ostvariti po njegovoj volji. A čovjek koji ne poznaje Boga, koji nema iskustvo osobnog susreta s Kristom, vidi svoje ostvarenje u onome biti „veći” od drugih. Franjo, čovjek Božji, bio je sposoban odvojiti se od vlastite kulture kako bi mislio na Božji način, izvan vremena i prostora. Uz pomoć Božje milosti prispio je do pobjede nad samim sobom. Postao je drugi čovjek (usp. LegTd 7; 11).

Franjo još uvijek iznenađuje, zadivljuje, osvaja. Još uvijek pozitivno nadahnjuje ljude. Njegova je poruka mnogo dublja od samoga lika. On nije samo forma minorum, oblik malenosti, nego i primjer nasljedovanja – forma evangelii, utjelovljeno Evanđelje – koje je prikladno svakom vremenu, kulturi, osobi i narodu.

Franjo se uzdigao Bogu, živio po Evanđelju, ponudio se bratu čovjeku, pomirio se sa stvorenjima. Nije li to put po kojem se Franjo u svakom vremenu pojavljuje kao novi čovjek i po kojem i mi, po uzoru na njega, možemo hoditi u novosti života (usp. Rim 6,4).

Otkrivanje volje Božje

Legenda trojice drugova vodi nas kroz glavne etape na životnom putu Asiškoga sveca i donosi iskustvo prvog bratstva. Govori nam o Franji, sinu bogatog trgovca Petra Bernardonea koji je pripadao staležu željnom stjecanja i moći. U srednjovjekovnim gradovima, bogata srednja klasa predvođena trgovcima, namjeravala je steći moć. Nošen silinom takvih društvenih promjena, mladi Franjo je hranio svoje ambicije. Nije imao želju naslijediti očev zanat. Ciljao je k višem. Želio je postati vitez, pa čak i knez. Jednom kada je spavao sanjao je divnu palaču koja je blještala od količine oružja. U snu je zapitao čije je to oružje koje blista tolikim sjajem i čija je ta tako divna palača. Dobio je odgovor da je sve to oružje sjalo za njega i njegove vojnike. U svojim mladenačkim vizijama zamišljao se kako osvaja čitav svijet (usp. LegTd 5). To nam otkriva da Franjo nije uvijek bio čovjek mira kojemu se danas divimo. Iako doznajemo da je u ranoj mladosti bio otmjen u ponašanju i govoru, uljudan čovjek, otvoren prema drugima, ipak iza te vanjštine skrivalo se u dubini njegova bića želja za dominacijom i osvajanjem (usp. LegTd 3).

Buknuo je rat između Asiza i Perugie, dvaju susjednih i neprijateljskih gradova. Mladom Franji koji je bio željan slave pružila se prilika za ostvarenjem ambicija. Pridružio se trupi svoga grada. Bitka u kojoj je sudjelovao završila je pobjedom Perugie. Franjo je zarobljen i provodi čitavu godinu u neprijateljskom zatvoru. Kada se vratio u Asiz, njegovo zdravlje je bilo ozbiljno narušeno. Bolest, koja je dugo trajala osudila ga je na neaktivnost i samoću. No, upravo je bolest u njegovu životu bila prekretnica. U danima nemoći pažljivo je promatrao sebe. Preispitivao se. Iskusio je prazninu u duši.

Kada je bolest prošla, njega je još jednom zahvatila groznica slavohleplja i odlučio se priključiti redovima papinske vojske na jugu Italije. Nije dugo izdržao. Tek što su došli do Spoleta počeo je pobolijevati. Tu je Franjo začuo glas koji ga je pozvao da se vrati u Asiz. Poslušao je. Od toga trenutka njegov će jedini cilj biti otkrivanje volje Božje.

Povukao se svojevoljno u samoću tražeći zaklon i mir u malim, napuštenim crkvicama u asiškoj okolici. Naročito u crkvici sv. Damjana. Tamo je duge sate provodio u molitvi, promatrajući raspelo. To raspelo koje je zračilo mirom donijelo mu je živu i zanosnu objavu Božje ljubavi prema ljudima. Franjo se potpuno prepustio dubini te ljubavi. Žar srca nije mogao sakriti izvana. Kroz Kristovo čovještvo i njegov darovani život, Franjo je otkrio milosrdni pogled kojim nas Bog gleda. Tada je i on počeo drugačije gledati na ljude (usp. LegTd 12,13).

Ljubav Božja je obuzela Franju i preko njega se širila svijetom, kao snaga zajedništva i mira. Franjo nije dugo ostao sam. Desetine, zatim stotine mladih, i ne sasvim mladih, pridružili su mu se, želeći slijediti njegov primjer. Hrlili su njemu i njegovu siromaštvu, kao kakvoj gozbi. Jer, kako piše Leclerc, na kraju puta čekala ih je radost bratstva.

Bratstvo kao poslanje

Franjo je tražio u svakom čovjeku lice Božje. Na taj način postao je brat svakom biću. Tko promatra Božje lice, ne može ne biti čovjek dijaloga, čovjek ljubavi. Franjo je osobito cijenio braću koje mu je Bog darovao. Shvaćao je bratstvo kao mjesto gdje nam Gospodin otkriva svoje lice. Posebnu pozornost posvećivao je kvaliteti života. To se ponajviše odnosi na život duboke vjere koja je izvor radosti i nade, našega nasljedovanja Isusa Krista i našega svjedočenja u svijetu.

Rani franjevački pokret zapalio je u srcima siromašnih ljudi nadu jednoga istinskog bratstva. Ono što tadašnje društvo nije uspjelo ostvariti to je Franjo sa svojom braćom živio u svjetlu evanđelja. Posebnost franjevačke karizme je živjeti po evanđelju u bratstvu sa svim stvorenim, u malenosti, u siromaštvu i u dubokom zajedništvu s Crkvom (usp. LegTd 41).

U susretu s gubavcem Gospodin se objavio Franji na osobit način. Od tada su za Franju sva stvorenja obilježena Kristovom prisutnošću. To nije bio samo susret Krista u osobi gubavca, nego u ovom susretu on je pronašao samoga sebe. Franjo se susreo s patnjom ljudskog bića. Njegove oči su se otvorile za realnost u kojoj je živjelo društvo tog vremena. Od tada Franjo prepoznaje da čak raspadnuto tijelo gubavca može poslužiti kao tabernakul Kristove prisutnosti.

U susretu s gubavcem Franjo otkriva još jednu značajku, a to je univerzalno bratstvo svega stvorenoga. Franjo spoznaje da su sva ljudska bića, bez razlike, stvorenja istog Boga. Svima je ponuđena ista milost spasenja. Sva stvorenja imaju istu vrijednost i dostojanstvo. Svi smo braća i sestre jedni drugima. Ovo otkriće vodit će Franju do toga da svoju zajednicu nazove fratres.

Franjo je prepoznao Gospodinovu inicijativu i vodstvo u svom životu, stoga i ističe u Oporuci: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje” (Opor 14).

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)