Objavljeno:
09. 08. 2017. 09:45

Pravo na ženidbu je temeljno ljudsko pravo prema kojemu svaki muškarac i žena mogu sklopiti ženidbu birajući slobodno vlastitoga ženidbenog druga. Treba napomenuti da se ne radi o apsolutnom i slobodnom služenju tim pravom, jer ženidba nije samo privatna i osobna stvar dviju osoba, nego se tiče i općega dobra i ima društvenu važnost. Tako javna vlast, bilo građanska (civilna) bilo crkvena (vjerska), svojim zakonima može (i čini to) uređivati i ograničavati pravo na ženidbu.

Piše: fra Šimo Ivelj

Što se tiče crkvene ženidbe, ona nije samo ljudska ustanova nego i božanska. Stoga, ženidba osim što se ravna prema crkvenom (ljudskom) pravu, uređuje se i ravna i božanskim pravom, pri čemu ostaje netaknuta mjerodavnost građanske vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe. Katolička Crkva ima prirođeno i vlastito pravo neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti odrediti potrebne uvjete za valjanost i dopuštenost ženidbe, proglasiti ženidbene zapreke božanskoga prava i odrediti zapreke crkvenoga prava i suditi ženidbene parnice po vlastitom pravu. Građanska vlast tu ne može postavljati nikakve zahtjeve i uvjete koji bi se ticali same valjanosti sakramentalne ženidbe ili koji bi se protivili odredbama božanskoga prava. Priznaje joj se mjerodavnost jedino u pogledu određivanja građanskih učinaka tih ženidaba, npr. pitanje prezimena ženidbenih drugova, prebivališta, stjecanja i raspolaganja imovinom i mnogo drugih građanskih prava i obveza roditelja i djece i sl.

Pravna (ne)sposobnost

Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1058 precizno navodi kako crkvenu ženidbu mogu sklopiti svi oni kojima se pravom to ne zabranjuje. Znači kome nije zabranjeno snagom božanskoga ili crkvenoga prava, crkvena ženidba mora biti dopuštena. Kako navode i veliki komentari ženidbenoga prava, božanski i ljudski zakoni radi zaštite bračne zajednice i njezina dostojanstva i radi promicanja dobara braka i bračnih drugova, mogu odrediti da osobe koje se nalaze u određenim okolnostima ili stanju, i u vrijeme dok se u njima nalaze, ne mogu ili im nije dopušteno, sklopiti ženidbu i stupati u bračnu zajednicu.

Zabrana se temelji na takozvanoj ženidbenoj zapreci koja se ima shvatiti kao neka okolnost ili stanje koje upravo ne dopušta ženidbeno slavlje. Što su ženidbene zapreke? Zakonik ne daje definicije ženidbenih zapreka, nego samo u kanonu 1073 kaže koji je njihov učinak u odnosu na čin sklapanja ženidbe: zapreka čini osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe. Osobe, tj. zaručnike ne ispričavaju ni neznanje ni pogreška od zapreka koje ženidbu čine ipso facto (samim činom) nevaljanom. Ženidbeni savez ima snagu pravoga ugovora koji je čisto dogovorni, a koji je Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Stoga među krštenima nema valjana ženidbenoga ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament niti valjanoga sakramenta koji ujedno ne bi bio ugovor. Kada se govori o ženidbenim zaprekama, onda se one izravno odnose na ženidbu kao pravni ugovor, a ne na ženidbu kao sakrament.

Recimo, ako kod zaručnika postoji konkretna zapreka manjak dobi, ona će priječiti da se sklopi valjan pravni ugovor, a samim time i valjan sakrament. Zapreka se sama po sebi može ticati samo jednoga zaručnika, recimo zapreka prethodne valjane ženidbene veze, ili oba zaručnika kao što je zapreka krvnoga srodstva. Bez obzira ticala se zapreka samo jednoga ili oba zaručnika, ona čini ženidbu nevaljanom za obje stranke, jer se radi o pravnom činu koji je po sebi nedjeljiv. Ako je i samo jedna stranka nesposobna za pravni čin, onda ona ne može potpisati valjan ugovor s drugom pravno sposobnom osobom. Za valjanost ugovora potrebne su dvije pravno sposobne osobe.

Različite zapreke

Kako je već rečeno, u nekim slučajevima zabranu ženidbe nameće samo božansko pravo (ius divinum), a u drugim slučajevima crkveni zakon određuje neku osobu nesposobnom za sklapanje određenoga braka. Stoga se ženidbene zapreke prvenstveno razlikuju s obzirom na njihovo božansko ili ljudsko podrijetlo i izvor. Zakonik navodi dvanaest konkretnih zapreka (kan. 1083-1094).

Zapreke božanskoga prava zovu se tako jer se temelje na zakonu čiji je autor Bog ili ih je pozitivno utemeljio putem objave (ius divinum, sive naturale sive positivum). Njima podliježu svi ljudi, krštene i nekrštene osobe, katolici i nekatolici, vjernici i nevjernici općenito. Prema kanonu 1075 samo vrhovna crkvena vlast, tj. Rimski prvosvećenik ili Biskupski zbor u zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom, ima pravo vjerodostojno izjaviti kada božansko pravo ženidbu zabranjuje ili čini nevaljanom. Vlast Crkve ovdje je samo deklarativna i svodi se na autentično tumačenje, što znači da ih ne može dokidati, mijenjati i davati oprost od njih. Jednostavnije rečeno, zapreke božanskoga prava ne mogu biti podložne nikakvoj ljudskoj vlasti, pa ni samom Rimskom prvosvećeniku koji ima vrhovnu vlast u Crkvi. Zapreke božanskoga prava jesu potpuna spolna nemoć (impotentia coeundi), vezanost prethodnom valjanom sakramentalnom vezom i krvna srodnost u pravoj liniji.

Zapreke crkvenoga prava jesu one koje je vrhovna crkvena vlast odredila za svoje vjernike, tj. za one koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi ili su nakon krštenja naknadno primljeni u puno zajedništvo s njom (kan. 11). Vlast Crkve ovdje je konstitutivna, jer kanon kaže da ona ima pravo ustanoviti druge zapreke za krštene (kan. 1075), da ih može dokinuti, dati ili uskratiti oprost vodeći uvijek računa o postojanju ili nepostojanju opravdanoga razloga. Zapreke crkvenoga prava jesu: manjak kanonske dobi, različitost vjere, sveti red, javni doživotni zavjet čistoće u redovničkoj ustanovi papinskoga prava, otmica ili prisilno zadržavanje ženske osobe, zločin ubojstva bračnoga druga, krvno srodstvo u pobočnoj liniji, tazbina, javna ćudorednost i zakonsko srodstvo. O svim ovim pojedinačnim zaprekama bit će govora naknadno.

Podjeljivanje oprosta

Ako se u ženidbenom postupku utvrdi postojanje neke ženidbene zapreke, da bi se pristupilo valjanom ženidbenom slavlju, potrebno je najprije zatražiti oprost od istoimene zapreke. Naravno, ovdje je ponovno potrebno naglasiti: postupak za dobivanje oprosta može se pokrenuti samo ako se radi o zaprekama crkvenoga prava. Ako se radi o zaprekama božanskoga prava, dobivanje oprosta je apsolutno isključeno.

Mjesni ordinarij može svojim podložnicima gdje god boravili i svima koji se stvarno nalaze na njegovu području dati oprost od svih zapreka crkvenoga prava, osim od onih od kojih je oprost pridržan Apostolskoj Stolici: zapreka svetoga reda, javnoga doživotnoga zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi papinskoga prava, ubojstva bračnoga druga (kan. 1078). U smrtnoj opasnosti mjesni ordinarij može dati oprost od svih ovih zapreka osim od zapreke nastale iz svetoga reda prezbiterata (kan. 1079 §1). U istim okolnostima, ali samo onda kada nije moguće doći do mjesnoga ordinarija, tu vlast da dade oprost ima bilo župnik, bilo posvećeni službenik valjano ovlašten, svećenik ili đakon, koji prisustvuje ženidbi (kan. 1079 §2).

Izvor:
Svjetlo riječi