Objavljeno:
19. 03. 2018. 09:30

Općom deklaracijom o ljudskim pravima propisano je da su svi ljudi pred zakonom jednaki i imaju pravo na jednaku zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također propisuje garanciju ostvarivanja prava, bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, statusu po rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti, a država je obvezna osigurati jednaka ekonomska, socijalna i kulturna prava muškarcima i ženama.

Piše: Vanja Dandić

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena definira izraz „diskriminacija žena” kao svaku razliku, isključenje ili ograničenje u pogledu spola. Posljedično, ugrožava se ili onemogućuje ženama priznanje, ostvarenje ili uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnov ravnopravnosti muškaraca i žena.

Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a zabranjena je diskriminacija po osnovi spola, rase, boje, jezika, vjere, političkog i drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla i slično.

Bosna i Hercegovina usvojila je 2009. godine Zakon o zabrani diskriminacije, a 2010. godine Zakon o ravnopravnosti spolova, kojima se garantiraju jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, u javnoj i privatno sferi društva te propisuje zabrana diskriminacije, između ostalog i na osnovi spola.

Ovo je priča o nama

Ovako sam počela pisati kada sam se prihvatila obveze da pišem o ovoj temi. Nabrojati međunarodne i domaće propise koji se bave zaštitom žena i držati se činjenica kojima raspolažem. Međutim, pišući o položaju žena u Bosni i Hercegovini, shvatila sam da pišem o sebi, o svojoj majci, o svojim prijateljicama i o svim ženama koje svakodnevno susrećem u prolazu, u dućanu... Ovo je priča o nama.

Žena sam, imam 31 godinu, zaposlena pravnica u oblasti zaštite ljudskih prava i s položenim pravosudnim ispitom. Radim ono što volim i imam priliku pomoći ljudima. Svako jutro ustanem u 6:30 sati, spremim se i odem na posao. Radim osam sati dnevno, pet dana u tjednu, često putujem, dođem kući umorna i iscrpljena. To su aktivnosti do 16 sati, odnosno do petka. Nakon toga idem kući na drugi posao, koji me sljeduje samo zato što sam rođena kao žena, posao koji ne mogu birati: kuhanje ručka, pranje rublja, suđa, peglanje, brisanje prašine... sve to radim jer „tako treba”.

Moj primjer pokazuje da se žene u našem društvu svakodnevno u praksi suočavaju s diskriminacijom, nejednakim mogućnostima u ostvarenju svojih prava, unatoč tomu što su ratificirani i potpisani brojni međunarodni dokumenti i donesen zakonodavni okvir kojim se muškarcima i ženama jamče jednaka prava. Uz to, i dalje su prisutni stereotipi žene, kao majke i kućanice, a muškarca kao hranitelja i glave obitelji.

Za vrijeme odrastanja, na djevojčice i dalje pada veća obaveza ponašati se lijepo, ne vikati niti psovati, nazočiti nastavi. Jer, ako tomu nije tako, „to je sramota”, „majka je nije odgojila”. Za dječaka koji to radi više puta ćete čuti „ma proći će ga”. Žene više nego ikad dosad postaju seksualni objekti. Posebna se pažnja posvećuje njezinu izgledu: je li našminkana i lijepo obučena. Ako nije, „sigurno je bolesna”, ili jednostavno „neuredna”.

Čak i u slučajevima kada su zaključeni ugovori o radu, radi se o ugovorima na određeno vrijeme (tri do šest mjeseci) uz minimalna primanja, a ukoliko zatrudne, mogu očekivati otkaz. Zaštita majke i materinstva još uvijek je vrlo niska

Svi smo mi, iako pojedini to sebi ne žele priznati, u manjoj ili većoj mjeri patrijarhalni, skloni predrasudama i stereotipima. I sama priznajem da potiho osuđujem prijateljice koje ne znaju kuhati, iako se kroz svoj posao i osobna uvjerenja zalažem za jednakost muškaraca i žena.

Možemo se ponekad zapitati u čemu je tu problem, nisu li te aktivistice za prava žena više dosadne. Jednaki smo, imamo pravo glasa i mogućnost zaposlenja, naši očevi i supruzi pomažu u obavljanju svakodnevnih poslova. Kakva je onda tu nejednakost?

Teorija i praksa

Stanje na terenu pokazuje da ravnopravnost u bosansko-hercegovačkom društvu još uvijek ne postoji. Počnimo od sudjelovanja žena u političkom životu. Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine previđeno je da svaka kandidatska lista uključuje kandidate muškog i ženskog spola. Ravnopravna zastupljenost spolova postoji u slučaju kada je jedan od spolova zastupljen s najmanje 40 % od ukupnog broja kandidata na listi. To još uvijek nije zaživjelo u praksi.

Žene su i dalje najzastupljenije u uslužnim djelatnostima. Kad krenete na posao, vjerojatno ponekad zastanete kupiti nešto na trafici, u dućan, ujutro odete popiti kavicu ili piće navečer, a često prolazite i pored mnogobrojnih kladionica, primjećujete li tko vas najčešće uslužuje? Žene. Radno vrijeme u uslužnim djelatnostima je po 12 sati, plaće su minimalne, uskraćuje se pravo na odmor, radno-pravni status često nije reguliran sukladno zakonu. To za posljedicu ima izostanak prava na socijalno i zdravstveno osiguranje, a kasnije nepostojanje uvjeta za ostvarivanje prava na mirovinu.

Čak i u slučajevima kada su zaključeni ugovori o radu, radi se najčešće o ugovorima na određeno vrijeme (tri do šest mjeseci) uz minimalna primanja, a ukoliko žena zatrudni, može očekivati otkaz. Zaštita majke i majčinstva je još uvijek vrlo niska, obzirom da nije uspostavljen pravedan sustav zaštite prava žena koje koriste porodiljno odsustvo, jer on ovisi od tomu jesu li uposlene u privatnom ili javnom sektoru. Uz to, način ostvarivanja prava na naknadu tokom porodiljskog odsustva i njezina visina mijenjaju se u ovisnosti od mjesta prebivališta.

Stanje u obitelji

Žene su i dalje izložene visokom riziku od nasilja u obitelji. Vijeće Europe izdalo je Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a potpisala ju je i Bosna i Hercegovina. Ondje se nasilje definira kao svako djelo tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja do kojega dolazi u obitelji ili kućanstvu, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Obiteljskim zakonima zabranjeno je nasilje u obitelji, a kaznenim zakonima inkriminira se nasilje u obitelji i daje se osnova za procesuiranje počinitelja i zaštitu oštećenika, u smislu nasilja po osnovi spola.

Odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisane su mjere i mehanizmi zaštite. U situacijama kada dođe do nasilja, žrtvama se pruža utočište u sigurnim kućama, koje u najvećem broju slučajeva vode nevladine organizacije. To podrazumijeva izdvajanje žrtve iz okoline, iako bi u konkretnim situacijama opravdanije bilo pružiti sigurnost žrtvi nasilja tako da se nasilnik udalji, uz poduzimanje odgovarajućih zakonskih mjera. Nažalost, velik je broj žena nezaposlen, često je jedini privređivač u obitelji muškarac, boravak u sigurnoj kući ne traje vječno, a žrtvama nasilja ne pruža se adekvatna materijalna i psihološka pomoć u nadilaženju nastale situacije. Zato se žrtve često vraćaju svojim nasilnicima, povlače podnesene prijave, a nasilje se ponavlja.

Prisutna je i diskriminacija žena na temelju bračnog statusa. Zakonima o nasljeđivanju i obiteljskim zakonima Bosne i Hercegovine bračni i vanbračni partneri su po pravima izjednačeni. Ovo nije slučaj kada govorimo o Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju, koji pravo na mirovinu priznaje samo bračnim partnerima. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su žene u većem broju korisnice prava na obiteljsku mirovinu, vidjet ćemo da na taj način zakon posredno diskriminira žene. Netko bi na ovom mjestu mogao postaviti pitanje zašto se nikad nisu udale. No svatko ima pravo birati svoj stil života. Ukoliko je vanbračna zajednica trajala u kontinuitetu i imala sve odlike bračne, onda ni pravo na obiteljsku mirovinu takvih žena ne bi trebalo biti upitno.

Nepoštivanje prava

I dalje je prisutna društvena isključenost žena s invaliditetom i Romkinja. Pozicija Romkinja naročito je teška, a stanje se u proteklom periodu nije promijenilo. Romskim djevojkama i dalje je otežan pristup obrazovanju, među njima vlada visoka stopa nezaposlenosti, često nemaju pristup odgovarajućoj zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, a izložene su i problemu ranih brakova. Žene s invaliditetom su na svakodnevnoj osnovi izložene diskriminaciji, iako je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Njima prijeti veći rizik od nasilja, imaju ograničen pristup zapošljavanju te uslugama podrške i pomoći, koji su im neophodni, a ne postoje ni adekvatni pristupi zdravstvenim uslugama koje će odgovarati njihovim potrebama.

Navedeno predstavlja samo dio problema s kojima se žene redovito susreću u našem društvu. Vratimo se na početak priče. Moderno doba jest donijelo određene promjene u životu žene. Ipak, do stvarne promjene položaja žene neće doći sve dok se ne promijeni percepcija žene u društvu, osobito u društvu u kojem su još uvijek duboko ukorijenjeni patrijarhalni stavovi.  Sad je odgovornost na nama, veća nego ikad. Mi smo majke, domaćice – kuhamo, čistimo. Ujedno smo i doktorice, sutkinje, profesorice, sportašice i trudimo se na najbolji način izbalansirati sve aspekte svog života.

Izvor:
Svjetlo riječi