Objavljeno:
22. 03. 2020. 14:30

Život nije umro, umrla je smrt, a život poprima nova i neuništiva obilježja. To je nada!

Piše: Vjeko Božo Jarak

Lik žalosne majke javlja se u umjetnosti tijekom trećega tisućljeća prije Krista, u akadsko-šumerskoj kulturi: Inana, nebeska kraljica, oplakuje svoga sina.

U kršćanstvu se pak lik Žalosne Majke Božje pojavljuje najprije na Istoku, u 6. stoljeću. Potom se postupno širi: u 9. stoljeću ulazi u bogoslužje, u doba križarskih ratova prenosi se s Istoka na Zapad, a u 13. stoljeću red Marijinih službenika (OSM) postaje njegovim promicateljem. U doba kuge 1348-1350. brojni hodočasnici posjećuju Gospina svetišta utječući se za pomoć Žalosnoj Gospi.

Usporedno s pojavom i širenjem štovanja Žalosne Gospe množi se i broj likovnih umjetnika koji likovno predstavljaju lik Žalosne Gospe s netom s križa skinutim mrtvim joj sinom Isusom u krilu. Vrhunac zanimanja svakako je pojava Michelangela i njegove Žalosne Gospe.

Pri završetku rada na reljefu Gospa s djetetom, 1491, Michelangelo bijaše obuzet mišlju kako bi odmah radio svoju Žalosnu Gospu, Pietà. Prigoda za to ukazala mu se istom sedam godina kasnije, ali ga zamisao i žar za izvedbom toga djela nisu napuštali. Očevici su zabilježili kako mu se, kad je dobio narudžbu, pojavio sjaj u očima. Radio je neumorno pune dvije godine, od ranoga jutra do kasne večeri. Ljudi su govorili: Michelangelo je oslabio! Čuvši to, on je spremno odgovarao: Kip je ojačao! A kad su kip prenijeli iz radionice u Baziliku, osjetio se osiromašenim i usamljenim. Tiho je izustio: I Djevica bijaše tužna i usamljena, najusamljenija na svijetu. Bijaše uvjeren kako je njegova Pietà najljepše djelo u mramoru što u Rimu postoji.

Tijek nastanka Žalosne Gospe, djela Ive Dulčića o kojemu je ovdje riječ, bijaše drugačiji. I Dulčić je, poput Michelangela, od samoga početka svoje slikarske djelatnosti slikao Žalosnu Gospu. Nije poznato koliko ih je naslikao, ali su sve one plod njegova stvaralačkoga zanosa sa svim odlikama njegova slikarstva uopće. Piscu ovih redaka jedna bijaše osobito na srcu – možda baš ona najljepša, ali joj se zameo trag. Pokušaji pronalaska bilo kakva podatka o njoj nisu urodili plodom.

Nu, promatrano u sklopu Dulčićevih sakralnih slika a i u sklopu sakralnoga slikarstva 20. stoljeća u Europi, fresko-slika Žalosne Gospe u franjevačkoj crkvi u Gučoj Gori zaslužuje posebnu pozornost.

Nas ovdje prvenstveno zanima njezina duhovno-teološka poruka!

No to nas ne priječi da još jednom ponovimo prosudbu: slika nosi najizrazitija obilježja vrsnoće Dulčićeva slikarstva uopće. Na prvi pogled bilo bi moguće ustvrditi kako su boje donekle prigušene, ali dijelovi slike naslikani svježom i zasićenom crvenom bojom odmah to ospore. Isto to čine i ostali dijelovi slike svojim obiljem raznorodnih boja i mnoštvom profinjenih tananih razlika svake pojedine boje, riječju: čarobnom igrom svjetlijih i tamnijih, toplijih i hladnijih tonova.

Posebice pak začuđuje nenametljivo i tiho razigrana pozadina. Što ona zapravo predstavlja? Je li to počasni vijenac čarobnih i kapljama krvi ukrašenih cvjetova ili pak jato ptica što su se spustile iz nebeske plaveti i svojim živahnim kretnjama prenose nebesku poruku: život nije umro, umrla je smrt, a život poprima nova i neuništiva obilježja. To je nada! Slikar ju je uobličio u liku male ptice, točno u sredini slike, ispod Gospine lijeve ruke: ona je smirena i tiha, ali puna života što se glasi tananom produhovljenošću njezina tijela. Prijeđemo li pogledom s tajanstveno naslikane ptice na lijevu stranu i iznovice se zagledamo u lik što stoji u istoj ravni, iznenadit ćemo se prepoznavši u njemu lik nebeskog anđela koji je u poklonstvenom stavu uronio u tajanstveno zbivanje kojemu, eto, i on nazočuje, kao da ponavlja: Nemoj se bojati, Marijo!

Središnji lik slike ipak je Isusova Majka. Zamislimo li se malo nad učincima što ih bol i žalost stvaraju u ljudskome srcu, u srcu majke kojoj je zločinački ubijeno najdraže biće, naslutit ćemo koliko to srce može biti ojađeno, utučeno i bezvoljno u se zatvoreno – nijemo, ali jednako tako može biti razdražljivo te planuti gnjevom što nasrće na drugoga spremno nanijeti mu bol!?

Naš je slikar svome zadatku pristupio nadahnut kršćanskim duhom praštanja i vjerom u skriveni smisao patnje koja, kad i gdje bude prihvaćena s povjerenjem u Boga, rađa divnim plodovima i predstavlja vrelo neslućena bogatstva ljudskoga bića. Osokoljen tim duhom i takvom vjerom, slikar se pri rješavanju Marijina lika u susretu s raspetim Sinom oslonio na biblijska izvješća o Mariji, posebice na njezin hvalospjev Veliča duša moja Gospoda!

Dulčić je Mariju predstavio kao ženu zrele dobi, prelijepa stasa, rijetko viđene otmjenosti. Cijelim je bićem usmjerena prema netom preminulom Sinu, lijevom ga je rukom blago zagrlila, dok je desnom lagano prihvatila njegovu ruku. Ti su dodiri mekani i blagi, puni osjećajne topline. No Žalosna Gospa nije slomljena srca – ona je žena junak! To zorno pokazuje držanje njezine glave, a još više njezina ispružena lijeva ruka od ramena do šake: puna snage i odlučnosti!

Naš bi prikaz ostao teološki nepotpun ako ne bismo upozorili na svojevrstan zlatokrug u lijevom gornjem kutu slike. Što on predstavlja? Nježno i suzdržano naznačen lik Nebeskoga Oca: u čarobnu ozračju raširenih ruku, prima žrtvu ljubljenoga Sina i dodjeljuje mu mjesto sebi zdesna.

Izvor:
Svjetlo riječi