Objavljeno:
14. 02. 2020. 10:15

Školovanje ženske djece u Bosni i Hercegovini kroz povijest je različito promatrano i tumačeno. U spisima iz Osmanskoga doba moglo se naći podataka koji govore o djevojčicama koje su pohađale vjerske škole, pa tako fra Ivan Frano Jukić spominje koliko djece je bilo u njegovoj školi u Uskoplju u kojoj je radio kao učitelj: „Moja varcarska ovako stoji: 18 kerstjanske muške i 12 ženske; ristjanske 17 dietce broji...”

Piše: Snježana Šušnjara

Iz pisma bosanskoga redodržavnika fra Ante Gabeljaka Kongregaciji u Rimu od 6. veljače 1685. godine saznajemo da je u Bosni bilo više žena i pastira koji su znali čitati i pisati nego u cijeloj Šibenskoj biskupiji. Ćorović komentira da je ovome u prilog govorilo i tiskanje Divkovićevih knjiga i njihovo rasturanje u narodu, jer se za nepismen svijet ionako nitko ne bi izlagao tolikim troškovima. Za opismenjivanje je dobro poslužila i knjiga fra Stipana Margitića Markovca, rođenoga sredinom 17. stoljeća u Jajcu a umrlog 1730. godine u Fojnici. Fra Stipan je najveći dio života proveo u samostanima u Fojnici i Kreševu, a mnogo je putovao po Bosni. Njegova najpoznatija knjiga je Ispovid karstianska, objavljena u Veneciji 1704., koja je u narodu bila poznata kao Stipanuša.

Jedna od najpopularnijih početnica tzv. bukvara za učenje čitanja i pisanja bila je ona biskupa fra Augustina Miletića (1763., Fojnica – 1831., Vidoši kod Livna) Početak slovstva i nauka krstjanskoga, tiskana u Splitu 1815. i 1822. godine. U narodu je bila poznata kao 'Biskupovača'. Ova početnica je imala desetak stranica i bila je pogodna za opismenjivanje izvan škola. Škola je u to doba bilo vrlo malo pa se ova početnica koristila za samoučko opismenjavanje naroda. Jelenić ističe: „Pa buduć u ta vremena još ne bijaše dopušteno graditi škole, franjevci su održavali neku vrstu analfabetskih tečajeva među bosanskim katolicima, služeći se pri tom bukvarom biskupa Miletića.” Jelenić, također, iznosi mišljenje biskupa Miletića: „Oni koji slova poznaju stave svoju pomnju za uvižbat dicu mušku i žensku u poznanstvu i sastavljanju Slova: a kad Dica nauče neka i oni drugim neumitnim pokazuju.”

Čitanje i pisanje

Samoučko opismenjavanje slovilo je kao najstarija škola koju je stvarao narod. Ovaj način opismenjivanja bio je isti kod svih naroda u BiH. Proces je tekao tako da su oni opismenjeni obučavali nepismene. Prvo se učilo čitanje pa onda pisanje. U Bosni su do dolaska Eugena Savojskog 1697. godine postojale škole pri franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Srebrenici, Soli, Olovu, Miloševcu, Visokom, Jajcu, Gradovrhu, Rami, Konjicu, Mostaru i u Ljubuškom.

Redovnice sv. Vinka su 1871. godine došle u BiH iz Zagreba i započele s otvaranjem škola u kojima su poučavale žensku i mušku djecu vjerskim i svjetovnim predmetima. Njihove škole su bile dobro organizirane i dobivale godišnje subvencije od Beča. Ove časne sestre su imale završenu učiteljsku školu i stoga su i mogle raditi kao učiteljice i osnivati škole. U nastavu je uvođena zorna obuka. U to doba je još uvijek djelovala i škola Miss Irby. Hajrudin Ćurić navodi kako je škola Miss Irby bila prva srednja ženska škola u BiH, u kojoj se učenice odgajalo i obrazovalo da budu „kulturne i vrijedne domaćice i dobre učiteljice”.

U Bosnu su dolazile učiteljice iz svih krajeva Monarhije i nastojale raditi što kvalitetnije na odgoju i obrazovanju djevojčica. One su se borile za otvaranje ženskih škola i osnovnih i viših. Posjećivale su roditelje u njihovim domovima i govorile o važnosti obrazovanja za njihove kćerke

U vrijeme Austro-Ugarske dolazi do vidljivijih promjena u pristupu i zanimanju za školovanje ženske djece svih uzrasta, ali i tu postoje značajne razlike u viđenjima važnosti i potrebitosti ove akcije. Usprkos svemu, u Bosnu su dolazile učiteljice iz svih krajeva Monarhije i nastojale raditi što kvalitetnije na odgoju i obrazovanju djevojčica. One su se borile za otvaranje ženskih škola i osnovnih i viših. Posjećivale su roditelje u njihovim domovima i govorile o važnosti obrazovanja za njihove kćeri. Spomenut ću samo neke od tih, predanih svome pozivu, učiteljica koje su djelovale u BiH: Jagoda Truhelka, Jelica Belović Bernadzikowska, Ela Kranjčević... U njihovim tekstovima se ogleda ljubav i posvećenost učiteljskom pozivu kao i silna želja da se što više mladih ženskih bića školuje i izbori za bolji položaj u obitelji i društvu. Naravno da su i one bile ucijenjene u svom radu jer im je zakon zabranjivao udavati se, osim za učitelja. Ako bi se koja učiteljica udala za šumara ili državnog činovnika, odmah bi bila otpuštena s posla. Međutim, one se nisu dale smesti i bile su pionirke u mnogim područjima kojima su se, osim učiteljstva, bavile. Zapisivale su narodne mudrosti, pjesme, vezove, prevodile priloge iz stranih časopisa i knjiga, bile dopisnice časopisa u zemlji i inozemstvu, organizirale književne večeri, priredbe, pisale priručnike za školski rad. Svojom izobrazbom i primjerom su pokazivale koliko je škola važna. Govorile su više jezika i često pohodile škole u zemljama koje su bile dijelom Monarhije kako bi se upoznavale s novim pristupima u nastavi. Međutim, u zemlji u kojoj su najviše doprinosa dale, danas nisu osobito zapamćene.

Uzrok nerazumijevanja

I kasnije u vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, obrazovanju žena se nije pridavala osobita pažnja. Čini se da se samo još više ukorijenilo mišljenje da je osnovna uloga žene biti majka i domaćica, što se često proklamiralo i kroz tekstove tada istaknutih pedagoga i prosvjetnih djelatnika. Tako je Trstenjak isticao da svaka djevojka treba biti tako odgojena i obrazovana kako bi u prvom redu postala valjana supruga i majka. Žene su u djevojačkim školama poučavane kako ekonomično voditi domaćinstvo i kako biti dobra domaćica i družbenica svome mužu. U školama se posebna pažnja posvećivala ručnom radu i domaćinstvu (kuhanje, serviranje, pranje rublja, krojenje). Stoga su roditelji rado slali svoje kćeri u ove škole jer su znali da će se one tako obučiti u njima te će moći pripremiti valjano ruho za svoju udaju.

Jelica Belović, koja je i sama trpjela u braku koji joj je na neki način bio socijalno nametnut, a koja je bila jedna od istaknutih intelektualki toga doba višestruko obrazovanih i načitanih, piše: Žene se naziva slabim spolom, zašto i zbog čega, ne zna zapravo nitko. Dakle, vidljivo je da je razvoj odgoja i obrazovanja djevojčica i djevojaka u BiH u vrijeme nastanka prvih škola bio uvijek kamen spoticanja i uzrok nerazumijevanja, kako u obitelji tako i izvan nje. Biti učiteljica oduvijek je bio poziv koji se preporučivao ženskom djetetu jer je postojao ljetni i zimski odmor te se žena mogla posvetiti i vlastitom kućanstvu te time ostvariti i socijalno prihvatljive uloge. Učiteljske škole su u svako vrijeme bile jako popularne i ženska populacija je brojčano prednjačila.

I nakon Drugog svjetskog rata, učiteljske škole su bile rasadnik dobroga učiteljskog kadra i mamac za djevojke koje su željele biti kao njihove učiteljice i raditi taj zahtjevni posao na najbolji način. Navodim primjer učiteljske škole u Travniku koja je bila na glasu kao najbolja škola koja je proizvodila kvalitetan učiteljski kadar. Većina učenica nije bila iz samog Travnika, nego su one putovale vlakom, izbivale po cijeli dan, kasno noću dolazile kući da bi opet ranom zorom kretale na put. Niti jedna žrtva im nije bila teška samo da bi jedan dan poučavale druge i prenosile svoja znanja mlađima. Danas je posljednja generacija učiteljica travničke škole umirovljena ali se uvijek rado sjete svoje škole, redovito se sastaju u povodu okruglih obljetnica i razmjenjuju svoja sjećanja i dosjetke. Svake godine ih je sve manje, ali to njima nije prepreka za ponovne susrete.

Izvor:
Svjetlo riječi