Objavljeno:
27. 11. 2017. 09:30

Tijekom svoje duge karijere profesora književnosti često sam se vraćao pjesmama Antuna Branka Šimića, za kojeg sam bio uvjeren da je u radikalnosti svoje poetike stvorio jedno od najoriginalnijih djela naše moderne poezije. „On je”, pisao sam, „izmijenio prirodu pjesničkog govora u okvirima našega jezika, osvojivši u njemu nove prostore za pjesničku izražajnost”.

Piše: Zdenko Lešić

Kako je bio jedan od prvih hrvatskih pjesnika koji je samosvjesno argumentirao svoja pjesnička polazišta, njegovi manifestni tekstovi su mi u velikoj mjeri pomagali da shvatim ne samo njegove pjesničke težnje već i težnje njegove generacije. Više puta sam, listajući njegova Sabrana djela, zamišljao da ga čujem kako s modernističkom drskošću odbacuje tradicionalne pjesničke forme i logiku samog jezika. A onda sam ga, u jednom virtualnom razgovoru u Drinovcima, njegovom rodnom selu, naveo da izloži principe svoje poetike.   

Počeo sam: – Ti si u književnost ušao u društvu onih samozvanih Matoševih učenika koji su se 1916. okupili oko almanaha Grič, njegujući uglađenu, formaliziranu poeziju pravilnog metra, poglavito nostalgičnog sjećanja na regije zavičaja. Kao što je bilo i kod njih, tako je bilo i kod tebe: izvana favorizirana metrička forma vezanog stiha, iznutra idealizirani zavičajni pejzaž; s jedne strane soneti i katreni, s druge strane slike rodne grude, sačuvane u sjećanju. Ali to kod tebe nije dugo trajalo. Zbog čega si onako odlučno napustio tu regionalističku poetiku gričana

– Istina, – odgovorio je – ja sam od trinaeste do svoje šesnaeste, sedamnaeste godine bio matoševac. Ali sam brzo shvatio da je ta artificijalna poezija, koja ignorira suvremenu stvarnost u vrijeme strašnog rata, jalovo producirala sterilizirane poetične slike vanjskog svijeta. A ja sam mislio: ako prikazuješ vanjski svijet, onda ništa ne kazuješ o sebi. Tako sam došao do zaključka da je poezija nešto drugo nego slikanje predmetnog svijeta, da je ona, kao i sva umjetnost, prvenstveno ekspresija umjetnikovih osjećanja; utjelovljenje njegove unutrašnjosti u zvucima, bojama, linijama ili riječima, da se ona, dakle, otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti.

– Svijet s kojim si se suočio više nije mogao ući u sonete, niti se zatvoriti u pravilne oblike vezanog stiha uz pomoć uobičajenih shema tradicionalne pjesničke deskripcije. Zadatak tvoje generacije, takoreći, bio je da na ruševinama tradicije stvorite nešto novo. A u tom prevratu bilo je uistinu nečeg destruktivnog, baš onako kako si ti govorio: Porušimo red (mnogih ljudi) i možda ćemo probuditi život. Razderimo uniforme, i možda ćemo otkriti dušu. Tu ulogu dobio je slobodni stih. Kako je ta izražajna forma došla do tebe? – upitao sam znatiželjno.

– U to vrijeme do mene su počeli dolaziti primjerci časopisa Sturm, berlinskih ekspresionista, u čijim sam programatskim tekstovima nalazio formulirane i neke svoje stvaralačke težnje. Zato sam – zajedno s Gustavom Krklecom i Nikom Milićevićem – pokrenuo vlastiti Sturm, tj. časopis Juriš, u kojem smo izvršili radikalan raskid s tradicijom ne samo u estetskom već i u duhovnom smislu, ističući da neophodnost jedne drukčije poezije proizlazi iz istrošenosti starih pjesničkih formi i iz provale jednog drukčijeg životnog osjećanja. Ustvrdio sam tad da smo mi svojim doživljajima preveć novi da bismo bili nastavak starih, mi smo preveć ojačali da bismo se zadovoljili uzorima, naši doživljaji ne mogu ući ni u kakve dosadašnje formule. – prisjetio se.

– Meni se čini – rekao sam – da je slobodni stih demokratizirao poeziju, učinio je pristupačnijom, iskrenijom, podložnijom eksperimentiranju. Jesam li u pravu?

– Šta misliš zašto se moderni pjesnici više vole izražavati slobodnim nego pravilnim stihom? – uzvratio mi je pitanjem. – Razlog svakako nije samo u želji da čovjek bude iskren, može jače naglasiti riječi, prilagoditi ritam stvarima, nego je razlog i u razlici tema starih i novih pjesnika. Možeš li zamisliti jednog od preteča moderne lirike Walta Whitmana da se izražava u sonetima ili tercinama? Ili zar nije shvatljivo što ne upotrebljava određenu pjesničku shemu pjesnik koji miješa u svoje stihove svagdanje razgovore koje čuje na ulici ili krčmi, kao Apollinaire? Ili koji, opjevavajući život modernog vremena, miješa u svoje stihove reklamske napise kao Blaise Cendrars?

– To je istina. Ali nije li slobodni stih više stvar tehnike nego tematike? – dodao sam.

– Ako u pjesmi pjesnik pjeva istovremeno ples i mirovanje, brzinu i ćutanje, potrebni su mu različiti ritmovi u istoj pjesmi. To je već slobodni stih. Ako ritam treba da bude ekspresivan, a ne mehanički, onda su svi zahtjevi da ritam uvijek bude, melodiozan i muzikalan sasvim neopravdani. Čemu glatkoća ondje gdje baš treba hrapavosti, lakoća gdje baš treba težine? Nije isti ritam valcera i valjanja kamena. Mnogi uvijek traže zvučnost. No, čemu zveka ondje gdje je potrebna tišina i ćutanje? – objasnio mi je.

– Meni se čini da tvoja teorija slobodnog stiha zapravo proizlazi iz tvog tumačenje prirode pjesničkog jezika. Zar zaista misliš da je jezik poezije samo stilizirani govor? – nastavio sam.

– Promatraj dinamičko kretanje rečenice u govoru. – naglasio je – U običnom govoru mi ne izgovaramo sve riječi istim glasom, nego neke jače, druge slabije, razmještajući ih prema potrebi misli koju izričemo. Kao što u govoru nije svaka riječ jednake važnosti, jednake težine, tako i u pjesmi. I stoga bi bilo jedno od primarnih pravila poetike da se važnije riječi naročito naglase, to će reći da dođu na ono mjesto u stihu gdje je ritmički udar najjači. Ukratko, slobodni stih je dinamizirao pjesnički iskaz, koji se najzad oslobodio principa formalizacije tijela riječi i otvorio mogućnosti nove iskrenosti.

– Uistinu – rekao sam – ono što je omogućio slobodni stih u stvari je preoblikovanje ritmičkog toka riječi u pjesmi. Onako kako je u svoje vrijeme u Rusiji govorio Viktor Šklovski: Sav posao pjesničkih škola svodi se na iznalaženje novih postupaka rasporeda jezičke građe i posebno neusporedivo više na raspoređivanje slika negoli na njihovo stvaranje.

Razgovor se na ovom mjestu prekinuo. Nastala je stanka. On se polako povukao, baš kao u stihu: Oko mene svugdje tama... Ja sam tama. Meni je ostalo da se vratim njegovim pjesmama, da bih još jednom potvrdio uvjerenje da je on pjesnik koji nije tek osporio načela starih poetika s njihovim tropima i figurama, s njihovom metrikom i slikovnošću, već je uspio ostvariti pjesničku ekspresiju s gotovo dramskom tenzijom. Iako nije stigao da se poezijom bavi dugo, jer je umro već u 27. godini, on je za to kratko vrijeme stvorio pjesničko djelo takve originalnosti i takve osebujne izražajnosti da bi bez njega naša poezija bila oskudnija za jednu snažnu pjesničku ličnost. 

Izvor:
Svjetlo riječi