Objavljeno:
22. 02. 2019. 12:00

Ako je Sin Božji postao čovjekom, tj. utjelovio se, onda mi krš­ćani ne smijemo tijelo prezirati i demonizirati. No, ujedno ga ne smijem ni precjenjivati i davati mu važnost veću nego li zavrjeđuje

Piše: fra Pavo Filipović

Šesta Božja zapovijed u svojem izvornom starozavjetnom obliku glasi: "Ne učini preljuba!" Mi je iz školskog i župnog vjeronauka ili iz propovijedi više poznajemo u ovom obliku: "Ne sagriješi bludno!" Razlog tomu je ponajprije u Isusovim riječima: "Čuli ste da je rečeno: 'Ne čini preljuba!' A ja vam kažem: Tkogod s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u svom srcu." Iako je i Stari zavjet već zabranjivao bludnost kao takvu, a ne samo preljub (bračno nevjerstvo), ipak Isus ovom svojom rečenicom nedvosmisleno daje do znanja da se u krš­ćanstvu ne zabranjuje samo preljub, tj. bludnost koja narušava bračno zajedništvo, nego općenito svaki oblik bludnosti. To u Svetom pismu Novoga zavjeta vidimo i na još nekoliko drugih mjesta. Tako apostol Pavao oštro kori zajednicu vjernika u Korintu predbacujući im sljedeće: "Općenito se čuje da među vama ima bludnosti, i to takve kakve nema ni među poganima... Nemojte se zavaravati! Ni bludnici,... ni preljubnici,... neće baštiniti kraljevstva Božjega. A tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina... Ne znate li da su vaša tjelesa Kristovi udovi? Bježite stoga od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitog tijela. Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je od Boga dan? Ne znate li da ne pripadate sami sebi, jer ste otkupljeni skupom otkupninom. Proslavite, dakle, Boga u svojem tijelu" (usp. 1 Kor 6).

U šestu Božju zapovijed spada, dakle, ne samo zabrana preljuba, nego svakog oblika bludnosti (masturbacija i pornografija, prostitucija i silovanje, lezbijstvo i homoseksualizam, incest i sodomija, pederastija i pedofilija, razvrat i bestijalnost) kao i svega onoga što na bludnost potiče (bludne misli, želje i maštanja; nemoralne knjige, spisi, novine, časopisi i tv-emisije ili pornografski filmovi; nedolično odijevanje i ponašanje kao i nedoličan rječnik i govor). To potvrđuje i Katekizam Katoličke Crk­ve koji u broju 2336 ovako kaže: "Crk­vena je predaja shvatila šestu zapovijed kao onu koja obuhvaća cjelokupnost ljudske spolnosti."

Međutim, blaženi kardinal Alojzije Stepinac nas u svojoj knjizi Propovijedi o deset zapovijedi Božjih opominje da pritom ipak neke stvari razlikujemo: "Dakako da težina grijeha nije uvijek ista, jer teže griješe oni koji počinjaju preljub negoli obični bludnici. Teže griješe oni koji su međusobno u rodu, teže griješe oni koji griješe protiv naravi kao što su činili besramni stanovnici Sodome i Gomore", a sv. Toma Akvinski kaže: "Svećenik koji padne (u grijeh bludnosti) snosi veću krivicu nego laik, a biskup veću nego svećenik."

U nekim strujama islamske tradicije (npr. kod pristaša aktivnog i ratobornog džihada) predodžbe raja su seksualno obojene. Tako se u toj struji islama, na temelju kuranskih ajeta o dženetskim hurijama (Kur'an 52,20; 55,56; 55,72.74; 78,31-33) tvrdi da će "islamski mučenici" u dženetu (=raj) biti nagrađeni hurijama (=djevice), koje nisu doticali ni ljudi ni džinovi. To je u krš­ćanstvu nezamislivo, budući da je sam Gospodin rekao: "Jer o uskrsnuću niti će se ženiti ni udavati, nego će biti kao anđeli Božji na nebu" (Mt 22,30).

Ponekad nam se krš­ćanski stav prema ljudskoj tjelesnosti i spolnosti čini prestrogim. Osobito kada se čitaju tekstovi nekih duhovnih pisaca i svetaca stekne se takav dojam. Tako, primjera radi, otac Paolo Segneri, talijanski isusovac iz 17. stoljeća i duhovni pisac, na jednom mjestu piše: "Kao što je oholost napunila pakao palim anđelima, tako je bludnost napunila pakao palim ljudima." Ali bez obzira na takav dojam, moramo znati da šesta Božja zapovijed i u naše vrijeme koje se vrlo liberalno odnosi prema ljudskoj tjelesnosti i spolnosti, i dalje ostaje na snazi. Nedavno sam dobio jednu knjižicu, koja nosi vrlo znakovit podnaslov: Ono što je sveti Ivan don Bosco govorio svojim mladima, a što im mi (danas) više ne govorimo. U toj su knjižici doneseni govori svetog Ivana don Bosca mladima. Tu svetac vrlo otvoreno govori o nekim, danas vrlo nepopularnim temama krš­ćanske vjere kao što su: smrt, sud Božji, pakao, grijeh bludnosti itd. Međutim, kolikogod odbojne te teme nama danas možda bile, ipak spadaju u temeljne teme krš­ćanske vjere pa o njima moramo i u naše vrijeme razmišljati. Mnogi ispovjednici se žale kako danas rijetko tko u sakramentu svete ispovijedi spomene da je bludno sagriješio. Mnogi to danas više i ne smatraju grijehom pa sukladno tome i ne ispovijedaju grijehe bludnosti. Dio krivice za to snose i sami svećenici i vjeroučitelji koji o temama tjelesnosti i spolnosti rijetko ili gotovo nikako ne govore.

Smatram da nije dovoljno ostati tek na razini zabrane. Potrebno je i objasniti zašto je nešto zabranjeno. Prema krš­ćanskom shvaćanju ljudska spolnost ima sasvim (od Boga) određenu svrhu. Ta svrha svakako nije za sebe izolirani užitak, nego se ona sastoji u iskazivanju ljubavi zakonitom bračnom partneru i tijelom i u podizanju potomstva. Ako se tu smije govoriti o spolnom užitku, onda samo unutar legitimne bračne zajednice poštujući bitne svrhe spolnih čina i ne povrjeđujući krepost čistoće. Crk­va naučava da se samovoljno služenje spolnoj sposobnosti izvan normalnog bračnog čina općenja bitno protivi njezinoj svrsi za koju je od Boga stvorena. Kada čovjek postupa drugačije, on zapravo ne priznaje Boga Gospodarom, jer kaže nam apostol Pavao: "Ne znate li da ne pripadate sami sebi?" (1 Kor 6). Ako ja pak ne pripadam samom sebi, onda ja ni ne smijem postupati sa svojim životom kako se meni mili, nego kako to od mene Bog traži. Sv. Hildegarda od Bingena, crk­vena naučiteljica, bludnost smatra nekom vrstom idolopoklonstva, jer čineći grijeh bludnosti – u bilo kojem njegovom obliku – čovjek ne vrši volju Božju, nego svoju volju ili bolje rečeno svoju samovolju. Time od samoga sebe čini idola kojemu se klanja.

Da bi se čovjek mogao uspješno boriti protiv duha bludnosti, potrebno je ponajprije uvježbati se u kreposnom životu. Krepost kojom se najuspješnije borimo za odgovoran i zreo odnos prema tijelu i seksualnosti zove se čistoća. Katekizam Katoličke Crk­ve u broju 2339 pojašnjava: "Čistoća zahtijeva gospodstvo nad samim sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu." Živjeti dakle u "slobodi djece Božje" znači gospodariti nad samim sobom. Stoga sv. Augustin kaže: "Tko pobijedi drugoga, taj je snažan, a tko pobijedi samoga sebe, taj je doista moćan." A vrlo poučno nam i bl. Alojzije Stepinac govori: "Znamo da dar svete čistoće nosimo 'u glinenim posudama' i da je pao mudri Salomon, jaki Samson i sveti kralj David. A mi nismo prema riječima svetog Jeronima ni mudriji od Salomona, niti jači od Samsona, niti svetiji od Davida. Svatko dakle može pasti." Sv. Josemaria Escriva u svojoj knjižici Put piše: "Kako bi sačuvao svoju čistoću sveti se Franjo valjao po snijegu; sveti Benedikt je skočio u trnje; sveti Bernard se bacio u ledeno jezero... – A ti? Što ti činiš (da sačuvaš čistoću)?"

Kada je u pitanju ljudsko tijelo i čovjekova spolnost, nužno je dakle da čovjek uloži napor, da se bori sa samim sobom i s napastima ako želi polučiti uspjehe i voditi život uređene spolnosti, tj. ćudoredan spolni život. No, ta borba nije sama sebi svrhom. Uspjeh na području spolnosti, osim već spomenute slobode djece Božje, donosi i mnoge druge blagotvorne posljedice po čovjeka kao npr. jačanje volje i učvrš­ćenje karaktera. Ponovno nam i tu progovaraju sveci: "Neokaljana čistoća koju je čuvao cijeloga svojeg života učinila je da apostol Ivan pod križem ostane stamen i čvrst. Drugi su apostoli pobjegli od Golgote; on je pak ostao. Stoga ne zaboravi da krepost čistoće jača karakter čovjekov" (Josemaria Escrivia, Put). Potrebno je ujedno znati da je svaki krš­ćanin, bez izuzetka, pozvan na čistoću. Sveti Ambrozije Milanski zato kaže: "Tri su oblika čistoće: jedna je bračna, druga udovička i treća djevičanska" (De Viduis). Oženjene osobe pozvane su živjeti bračnu čistoću; ostali (redovništvo, svećenstvo i udovice) pozvani su živjeti čistoću u uzdržljivosti (od spolnih čina).

Sv. Ivan Kasijan, razmatrajući o duhovnom boju s osam glavnih strasti u čovjeku, tvrdi da se prema otačkoj predaji drugi nutarnji boj vodi s duhom bludnosti. Vodi se svaki dan i ljući je i dulji od drugih bojeva. Vrlo su rijetki potpuni pobjednici. A boj počinje s prvom zreloš­ću i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Među najuspješnija sredstva borbe na ovom području ubrajaju se sljedeće stvari: upoznati samoga sebe, voditi pokornički život, postiti, obdržavati Božje zapovijedi, vježbati se u kreposnom življenju, biti ustrajan u molitvi, redovito se ispovijedati, čitati Bibliju i dobro duhovno štivo, prakticirati tjelesni napor (npr. ručni rad). To sve je doista potrebno, jer "duh je istina voljan, no tijelo je slabo" (Mt 26,41). Potrebno je toga postati/biti svjestan!

Kod svetog Franje Asiškog nalazimo jedan izrazito simpatičan, ali ujedno i vrlo precizan izraz za ljudsko tijelo. On tijelo naziva "brat magarac". Za razliku od tadašnjih katara, krivovjeraca onoga vremena, koji su tvrdili da je tijelo u sebi zlo, Franjo suprotstavlja duboko biblijski pogled na tijelo imajući na umu da je Bog sve stvorio i da Biblija nekoliko puta na prvoj stranici ponavlja "I vidje Bog da je dobro" (usp. Post 1). Svoje pozitivno gledanje na ljudsku tjelesnost sveti Franjo osobito crpi iz otajstva Utjelovljenja. Ako je Sin Božji postao čovjekom, tj. utjelovio se ("I Riječ je tijelom postala"), onda ja kao krš­ćanin ne smijem tijelo prezirati i demonizirati. No, ujedno ga ne smijem ni precjenjivati i davati mu važnost veću nego li zavrjeđuje. Sv. Franjo se služi duboko familijarnim izrazom "brat" kada govori o tijelu. Brat je netko tko ti je blizak, s kim si duboko povezan, koga ljubiš i poštuješ. Ali sveti Franjo zna ujedno da smo mi ljudi u Adamu i Evi pali, a i osobno svojim grijesima ranjeni i da nam ne polazi za rukom uvijek držati tijelo pod kontrolom. Zato on uz riječ brat nadodaje riječ magarac. A znamo kakva je magarac životinja: često vrlo koristan, jer nosi za nas teške terete (zbog toga ga se ponegdje kod nas i naziva tovarom), ali ujedno zna biti iznenađujuće tvrdoglav. Tako i ljudsko tijelo. Iskusio je to već i sveti Pavao pa je uzdisao: "Jadan ti sam čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela?" (Rim 7,24). Franjin izraz je doista jedna od najljepših slika za ljudsko tijelo. Ono je čovjeku korisno. Štoviše, čovjek uopće i jest čovjek što nije čisti duh, nego je i tijelo. Anđeli u nebu razlikuju se od nas ljudi upravo po tome što su čisti duhovi, što nemaju tijela. Ali tijelo se zna, ako ga čovjek ne stavi pod samar Božjih zapovijedi i kreposnog življenja, i oteti kontroli, na neki način osamostaliti i zagospodariti nama.

Jedno od najljepših razmišljanja o odnosu čovjeka prema svojoj tjelesnosti nalazimo kod pustinjskog sveca Ivana Sinajskoga, koji ovako meditira: "I prije negoli tog svojeg prijatelja (=tijelo) svežem, on se već oslobodio; i prije negoli ga osudim, već sam se s njim izmirio; i prije negoli ga kaznim, postanem mekan. Kako li samo mogu nadvladati ono što po prirodi stvari ljubim? Kako se mogu osloboditi onoga s kojim sam za cijelu vječnost povezan? Kako da uništavam onoga koji će sa mnom uskrsnuti? Koje argumente da upotrijebim protiv onoga što po prirodi ima sve argumente protiv mene na svojoj strani? Vežem li ga postom, dok istodobno svojega bližnjega osuđujem, već sam mu se predao. Nadvladam li ga tako što ću prestati osuđivati (bližnje), uzdigne se moj ponos, a ja mu (tijelu) ponovno trčim u zagrljaj. Ono (tijelo) je istodobno oboje: potpora i protivnik, pomoćnik i neprijatelj, tješitelj i izdajnik. Ako za njega previše skrbim, ono mi najavi borbu; ako ga izmučim (postom, pokorom, nesanicom) ispadne iz ravnoteže; ako je neprestance sito, postane nepristojno; a ako mu zadam udarce, ne podnosi ih. Ako ga povrijedim, više nemam nikoga s kim bih mogao steći krepost. Isto grlim i od istoga ujedno bježim. Kakva li je to tajna koja me okružuje? Koja li je svrha takvog spoja? Kako je moguće da sam samome sebi u isti mah i prijatelj i neprijatelj? Daj, objasni mi to ti, moj životni suputniče, ti moja prirodo (misli na svoje tijelo)..."

Ovo razmišljanje sam namjerno ostavio s otvorenim završetkom, jer će se uvijek iznova pred nama i otvarati pitanje naše tjelesnosti i spolnosti na koje trebamo pružiti krš­ćanski odgovor vjere.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2014.)