Objavljeno:
16. 03. 2018. 11:00
Izvor: Svjetlo riječi

Prepoznati se Božjim, čuvati i jačati krilatost duše – čuvati je i jačati i za druge – mudrost je koja nas uvodi u tajnu čovječnosti. U tajnu naše osobnosti. Mudrost koja nas vodi k ljudima i Bogu.

Piše: Stjepan Lice

Povijest čovjekove osobnosti, sve što je on bio i činio kroza svoje dane, nakuplja se u njemu. Bezazlenost i djetinje povjerenje. Iščekivanja, nade i strepnje. Traženja i nalaženja. Lutanja. Susreti. I osame. Snovi. Izbori. I propuštanja da izabere. Da se odluči. Da bude za druge.

U njemu se nakuplja sva ljubav koju je osjećao. Nježnost i suosjećajnost. Sva prijateljstva. I neprijateljstva. Mržnja. Nemar i ravnodušnost. Sebičnost. Sve što je sebi prigrabio. Sve što je na različite načine – i dušom – okrao.

Nakupljaju se riječi. I šutnje. Radost. Radost koju je prepoznao i razdao. Zahvalnost kojom se otvarao životu. Onima za kojima je čeznuo. I onima na koje se namjerio.

Nakuplja se smijeh, onaj prpošni. I onaj suzdržani. I podsmijeh. Onaj koji guši. Nakupljaju se suze koje je isplakao. I u svaku je upisano zbog koga je, zbog čega isplakana. Nakupljaju se i suze koje su zbog njega isplakane.

Nakupljaju se zagrljaji kojima je grlio. Kojim su ga grlili. I oni u kojima se osjetio kod kuće, i oni u kojima se osjetio strancem.

Sve što je bio i činio – i sve što nije uspio, što nije smogao hrabrosti biti – nakuplja se u čovjeku. Ništa se ne gubi.

U knjizi Prostranije ogledalo pronađite i druge tekstove Stjepana Licea koje je objavljivao u Svjetlu riječi

I dobro i zlo – i punina i ispraznost – prebivaju u njemu. Rane koje je tko zna kome, pa i sebi samome, zadao, žive u njemu svojim životom. No, dobrota ima moć pokrivati, preobražavati zlo koje se u čovjeku nakupilo. Zauzetošću za dobro, suživljenošću s dobrotom, čovjek može uspjeti rasteretiti se zla koje je putem nakupio. Ali za to je potrebna predanost čitava čovjekova bića. Za to je potrebno trajno imati otvorena vrata i Bogu i čovjeku.

Začudo – divnog li blagoslova! – zlo nikada ne uspijeva zatrti dobrotu koja se nastanila, koja živi u čovjeku. Jer u svakom čovjeku postoje predjeli u koje zlo, jednostavno, ne može doprijeti. Dobrota se sklanja u njih, strpljivo čekajući svoj čas. To Božje svetište u čovjeku, pred kojim postojano bdije Božji anđeo, zavičaj je u koji se čovjek može vratiti po svoje rođenje. I nastaviti s Bogom, premda ne bez suze – i njegove i ljudske.

Budući da se u čovjeku nakuplja sva povijest njegove duše i njegovih ruku, dogodi nam se da nam uz nekoga bude toplo; sve postane jednostavno i prihvatljivo. Uz nekoga bez ikakvih poteškoća nalazimo odgovore na svoja pitanja, i ona nepostavljena, pa čak i na ona kojih nismo bili ni svjesni. U očima nam preostane prostora samo za svjetlost, u dušama za vedrinu. Uz neke prepoznajemo svoje snage. Svoju smionost. I, lišeni svakog oklijevanja, posve nam je prirodno da budemo ljudi na najbolji mogući način.

Neki nas, pak, žele uvesti u slabost. Ima ih zbog čije prisutnosti zadrhtimo. Kao da se u nas zasjekla neka neugodna studen. Kao da nas je uznemirilo nešto krajnje tuđe, nešto za što nismo ni slutili da bi moglo postojati. Ima ih koji bi nas htjeli odmaknuti od nas i zadržati što dalje od Boga.

Prepoznati se Božjim, čuvati i jačati krilatost duše – čuvati je i jačati i za druge – mudrost je koja nas uvodi u tajnu čovječnosti. U tajnu naše osobnosti. Mudrost koja nas vodi k ljudima i Bogu. Obzirnost te mudrosti čini nas osjetljivijima za vrijednosti i uči kako mimoići zamke ispraznosti. Kako biti vjeran svom putu služenja.

Jer u tome je čovječnost. I smisao naših dana.

Izvor:
Svjetlo riječi